Page 34 of 40

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Wed Dec 14, 2011 5:55 pm
by VVV -ex prokleti
Nema na čemu ratnice, samo ti dolazi što češće možeš i onda zahvali sama sebi.
Poslao sam ti sms da mi ukratko daš neke svoje dojmove sa sastanka, pa se nadam odgovoru bilo gdje:na fejsu,forumu,private...
Ukratko,drago mi je što si našla vremena da konačno dođeš na sastanak i vidiš i čuješ i osjetiš sama.

Meni su sastanci super, i htio bih prisustvovati svakom, al često ne mogu. Baš me ono nabrijavaju sastanci, baš sad kad mi je teško, jer se još uvijek privikavam živjeti sa svojim emocijama i depresijama(zbog prestanka uzimanja obadvije vrste tableta koje uzimamjoš od osnovne škole(tad mi je kao djetetu postavljena dijagnoza "anksiozno-depresivni poremećaj"), i sad tek učim kako živjeti s takvim pizdarijama.
Malo sam razmišljao i shvatio da sam ja u biti od osnovne škole(negdje 6.-7. razred) totalno lišen pravih,čistih osjećaja.
A evo baš je u subotu bilo 30 dana da ne pijem niti jednu od te dvije tablete, niti konzumiram alkohol.
E onda se dogodilo ono neizbježno: kriza od Helexa(alprazolam).
Ja ne znam kako bih to opisao, pa se neću ni truditi ,ali ću reći što je moja doktorica (psihijatar) rekla: " ako želiš maknuti Helex imat ćeš tako jaku krizu da ju nećeš moći sam izgurati, slučajevi poput tvog se moraju institucionalizirati(uh kolika riječ), moraš biti pod svakodnevnim nadzorom liječnika,jer skidanje s tableta je veoma drugačije od skidanja s heroina ili metadona, i kod nekih pacijenata koji nisu bili u bolnici na skidanju, završilo je i sa komom i smrću".

Pa si sad ja razmišljam(pošto sam ostao živ), kako praktički nije bilo dana od 7. razreda osnovne škole a da ja nisam bio pod uticajem nečega. Jedino kad nisam pio tablete je kad sam bio na nečem drugom.
Tako da ove emocije,anksioznost,depresiju,nesanicu, i neke (za mene) čudne osjećaje, su nešto s čim ću se morati boriti pod svaku cijenu.

Kada sam prije 20 i pol mjeseci uzeo zadnnji šut,bez metadona i subutexa se skinuo,bio sam presretan. Konačno nisam rob u vlasništvo smeđeg zla i mogu sve što poželim.
Istina, pokrenuo sam cijeli jedan niz događaja u mom životu koji su me veselili i uopće nisam razmišljao o dopu niti čemu sličnom.
Sjećam se komentara na početku, nije bitno čijih(ovdje na forumu) tipa: "ne možeš se sam skinuti potraži pomoć, ja ne znam nikoga ko se sam skinuo...itd), i sad kad razmislim o tome čini mi se da sam ja samo išao linijom manjeg otpora. Jer onda sam ponovno počeo piti te tablete. Jedne su antidepresiv(zbog kojeg sam se osjećao, ajmo reć normalno, a druge(helex) su mi pomagale da barem malo normalno odspavam.

U biti problem je oduvijek bio u meni. Nisam se kao dijete mogao nositi s onim što sam osjećao, sve mi je bilo naporno, završio osnovnu sa prosjekom 3,6 (nategnuta četvorka) jer sam bio lijen.Možda lijen nije ni prava riječ,već konstantno odgađanje i suočavanje sa činjenicom da pod nekakvim "pritiskom" moram pisati ispite i ko zna što još. Uvijek sam bio nervozan,grizao nokte,stalno se tukao u školi( branio se), i nikada nisam znao što bih htio raditi u životu.
A mislim da je i moje teško, a opet veselo dijetinjstvo doprinijelo takvim osjećajima.
Znači stari je oženio moju staru pošto je ona ostala trudna, te nedugo nakon mog rođenja otišao i rekao da to nije za njega. Mislim,nikada ga nisam krivio zbog toga jer znam kako je i on jadnik imao sjeban život.
Npr: cijeli život(do njegove 22-23 godine)je radio samo jednu stvar: trenirao veslanje, nadajući se da će jednom ići na olimpijske igre. Nakon što je po treći puta postao prvak Jugoslavije u veslanju(u skifu iliti samcu), konačno njegov san više nije bio tako daleko; izabran je da predstavlja Jugoslaviju u svojoj disciplini na olimpijskim igrama 1972 u Munchenu.No u isto vrijeme mu stiže poziv za JNA. Probao je na sve načine da izbjegne,odgodi,dogovori nekakav odmor od mjesec dana, ali ništa nije uspijevalo. Morao je u vojsku, i gotovo.
Tu su se svi njegovi snovi raspršili kao oblak dima.Kad je izišao iz vojske, to više nije bio isti čovjek. Potpuno tih, plah, i samo je pio. Probao je par godina raditi kao trener, ali ubrzo je i to propalo, a s time je i on počeo propadati.
Ja sam rođen 1979, a majka je imala 22 godine kad me rodila. Stari je otišao kad je meni bilo oko godinu dana, tako da je majka postala samohrana, što ni na nju nije djelovalo najbolje. Mislim voljela je ona mene i ja sam bio njezin jedinac(i još uvijek sam)i radila je sve samo da mi ugodi. A ustvari me odgajala moja draga bakica do 3. osnovne.
E onda smo se preselili u stan koji je stara dobila od firme.I to mi je bio svojevrstan šok.
Starog bih vidio tu i tamo, onako u prolazu: bok, kak si,žurim se i ajde bumo se čuli i vidli za koji dan. Tak je bilo uvijek kad bih ga sreo.
A dotle je majka isto tako počela piti, ostajati nakon posla u birtijama sa svojima s posla dok sam ja bio sam doma. Mislim nije da ja nisam imao što za jesti, nego nije bilo majke onda kada mi je bila najpotrebnija, pa sam si pronašao društvo s koim sam bio nerazdvojan skroz do 8. razreda.
I tako je to trajalo i trajalo, uvijek ista priča,stara dolazi oko 10-11 navečer,pijana, nekad je nije bilo cijelu noć. Dolazili su nekakvi njezini dečki s kojima je ona pokušavala živjeti, ali ni jedan nije dugo trajao.

I tako sam ja bez roditeljskog nadzora krenuo u svijet droga, ali nikad nisam pio, jer sam sam sebi rekao da neću biti kao moji starci. Valjda odatle i potječe moja averzija prema pijanim ljudima. Ne mogu ih jednostavno podnijeti.

Odlazim 1999. u 11.mjesecu u vojsku(HV). na služenje 10 mjeseci. A taman sam našao u državnoj firmi odličan posao za super lovu i bio zaposlen 9 mjeseci(falilo mi je 3 mjeseca do ugovora za stalno). Rekli su da će me posao čekati, i da ja samo odslužim svoje.
Tako je i bilo. Samo što se taman tada promijenila vlast u Hrvatskoj,umro je Tuđman, došao je Račan na vlast, i promijenio cijelu infrastrukturu državnih i javnih firmi. Naravno tu je bila i moja firma, te kada sam se vratio iz vojske, dočekali su me neki potpuno drugi ljudi, direktori,predsjednik uprave i rekli su da nema za mene posla.
E da,dok sam bio u vojsci umro mi je stari od tuberkuloze i razorene jetre.Umro je kako je htio,sam, bez da ga itko posjećuje.Mrga od čovjeka 1,92cm,110 kila spao je na54 kile.A 5 dana prije njegove smrti umrla je i njegova mama,moja baka s kojom nisam bio u nikakvim odnosima.Sad nedavno je umro i brat od staroga, isto alkoholičar, tako da sam ja sad jedini iz loze ------ nije bitno prezime, i razmišljam si nekako kao da sam isti stari po pitanju odgovornosti i još koječega. Ako ja neću imati djece(što mi uopće ne pada napamet,donijeti dijete u ovu neimaštinu i čemer, dakle onda moje prezime pada u zaborav, jer nema apsolutno nikoga tko je još ostao a da smo krvno srodstvo.
I puno sam razmišljao o toj vojsci kako je i meni i njemu sjebala život.


Uhhh, jebemti koliko sam ja toga napisao, ne vjerujem. Samo me ponijelo i udri po tastaturi.Oprostite ako vam je moj post smarajući, ali morao sam to izbaciti iz sebe...

Pozdrav svima,
Vanja.

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Thu Dec 15, 2011 11:24 am
by be a warrior
Vanja..samo nastavi...tek kad spoznaš pravog sebe i naučiš prepoznati vlastite emocije..te kako se nositi s njima...onda je to-to...Vjerujem da te to sad "šora" sa svih strana, ali nije li lijepo imati čitavu paletu osjećaja u sebi..??za razliku od sivila koje nas je prije okruživalo??
Piši i piši...i sve će sjesti na svoje mjesto.. Pozdrav!

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Thu Dec 15, 2011 3:32 pm
by VVV -ex prokleti
E tu si u pravu kad kažeš "spoznati samog sebe", jer u biti svih ovih godina nisam ni imao neku jasnu sliku o sebi, u biti nikakvu. Samo sam gledao kako suzbiti svoje osjećaje i da frendovi koje sam imao i izgubio zbog svog ponašanja ne skuže da se sa mnom nešto dešava.
Znači faza stalne razvaljenosti s bilo čime, kako je to i društvo oko mene radilo. Sve je bilo ok dok smo brijali po partijima i znaš već po čemu, ali kada sam prešao na hard-core, onda sam u biti shvatio ko mi je prijatelj a ko nije. I onda sam zaključio da u biti imam samo jednog prijatelja za kojega bi i ruku u vatru stavio. Nažalost on je umro u snu od kombinacije raznih lijekova kohe je pio i heptanona, s time da je u životu probao dop samo jednom, i to samnom. Nekako je nabavio par hepova,otišao u Vinogradsku, popišao se za test na droge, našli da je pozitivan na metadone i dali mu terapiju 10 komada svaki dan. Ja sadm tada radio sezonski na Hvaru, i nisam imao pojma da je počeo brijat po hepovima, sve dok nije stigla tužna vijest; umro je.
To je bilo prije godinu i 4 mjeseca, i otada njega više nema. Džabe meni družit se s onima s kojima sam samo radi druženja. Nas dvoje smo smo bili od 4. osnovne najbolji frendovi, i ne znam kako da ne mislim na njega svakoga dana. Ne znam dali ću ikada više imati pravog prijatelja, i to me muči.
Stalno si ponavljam: "mogu ja i sam, ne treba mi nitko", a u biti opet radim istu stvar; skrivam svoje osjećaje da ih drugi nebi otkrili. Sva sreća pa nisam napravio recidiv kada se to dogodilo,ali bio sam na rubu, jer tada sam apstinirao možda mesec-dva, tri, ne sjećam se više(u biti piše sve u ranijim postovima), i bio sam jako ranjiv i podložan vanjskim utjecajima.
Znam da život ide dalje, da vrijeme liječi sve,ali ne prođe ni jedan dan da se ja njega ne sjetim. Evo sad dok ovo pišem suze mi idu jedna za drugom....ne mogu više o njemu pisati,previše me boli...

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Thu Dec 15, 2011 4:10 pm
by VVV -ex prokleti
Ispričavam se zbog ranije prekinutog posta, doživio sam totalni emocionalni slom. Al sad sam ok,trebalo mi je 5 minuta da se dobro isplačem...
U biti baš o osjećajima sam i pisao, kako me preplavljuju različiti osjećaji sad kada sam ostavio i te tablete(koje su samo stvarale nekakav nevidljivi zid između mene kao tjelesnog bića i duhovnog,emocionalnog).
U biti polako shvaćam,(koliko to mogu sa ovim drogom upropaštenim mozgom)kako se nositi sa svim tim osjećajima.
Nisam navikao biti tužan,sjetan,uopće emotivan, ljut, agresivan,sretan, (sretan sam bio kad bih ubo neki dobar dop) u biti u meni je sada jedna totalna erupcija osjećaja koje moram svrstati u određene grupe i podijeliti ih po nekakvom normalnom redu(što mi je apsolutna novost).
Čak počinjem i dobro spavati otkako sam prije više od mjesec dana prestao uzimati te tablete koje pijem odavno.
Ne znam,sve mi je to čudno, i treba mi vremena da posložim sve kockice u glavi.

Ali, opet ću ponoviti za one koji možda nisu čitali moje ranije postove, da otkako sam krenuo na sastanke NA nešto se u meni prelomilo, nešto se pokrenulo a da ja to ne mogu objasniti. Praktički sam postao ovisan o tim sastancima i ljudima s kojima se tamo nalazim i s kojima dijelim ama baš sve što mi se događalo, što mi se sad događa i što će mi se tek sad početi događati.
Taj jedan nevidljivi i neopipljivi osjećaj kojega ne mogu definirati, a stalno je prisutan na svakom sastanku...ne znam kako bih ga drugačije opisao...oni koji idu na sastanke, znaju o čemu govorim.
To je jedan apsolutni mir u meni,spokoj,pažnja koji ti drugi na sastanku pružaju, njihovo prisustvo...ne znam jednostavno bolje to opisati osim, onaj koji nije bio nikad, neka ode što prije. Neme što izgubiti,može samo dobiti. A ono što dobiva je neizmjerljivo nekakvim našim mjerama...

No dobro, opet sam malo udavio sa postovima, a i polako idem nešto pojesti pa se početi spremati za sastanak. Znam da je puno toga ostalo nedorečeno, pogotovo od moje jučerašnje ispovijesti, ali dovršit ću je (u biti ona ni ne može biti dovršena, jer svaki dan je novi početak za mene, pa tako i nova ispovijest) kada nađem malo vremena. U biti mogao bih početi pisati knjigu o svom životu(ne na forumu naravno,to bi bilo previše), isto kao i svaki ovisnik. Sve te priče,tj svaka iskrena (bilo čija) ispovijest je nešto što je jako vrijedno, i nije za podcijenjivanje, svaka može prerasti u jednu knjigu.
Mislim da bih mogao i početi s pisanjem tako nečega, za sebe naravno(a možda mi netko plati i gomilu para za to),....lol

A sad sam se sjetio i jedne osobe koja mi se dugo nije obratila, a to je malmase, i bilo bi mi drago da se ponovno čujemo, ili vidimo. Pa Selma ako čitaš,javi se.

Zasad pozdrav ljudi, i sve naj,naj,naj u životu.

Vanja

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Thu Dec 15, 2011 5:47 pm
by Vuk
Hvala što si se raspisao, lepo je čitati te ponovo =)
A naročito mi je drago da ti je krenulo. Samo furaj...

...i uživaj!

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Thu Dec 15, 2011 9:00 pm
by VVV -ex prokleti
Uživam frende, i te kako.
Idem na sastanke i uživam.
Veliki pozdrav od anonimaca iz ZG.
Vanja.

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Sat Dec 24, 2011 9:12 pm
by Dreamer
Vanja,
Procitala sam tvoju temu od pocetka do kraja...nisam zagovornik slepog tapsanja po ramenu, ali tebi svaka cast!
Znam da ti je tesko da poverujes, ali ti ne mozes ni da zamislis koliko je meni znacilo tvoje pisanje, i sto si nastavio da updateujes citavih god.dana, i zahvaljujem ti se na tome :)

Ogromnu stvar si uradio, ogromnu! Svaki dan je pobeda, svaki dan je vazan, i treba ih pamtiti i brojati i biti ponosan na njih...imas i na sta da budes ponosan. Ne daj se obeshrabriti, po svemu se vidi da si osoba cvrstog karaktera i volje, i dobro je sto si iskren prema sebi (vezano za one malo losije stvari koje si isto radio), jer nemas pojma koliko ima ljudi koji zavaravaju i lazu i sami sebe i druge; ta iskrenost je kljucna za ozdravljenje.

Pisi sta je novo, iako ti mislis da je nevazno i da mozda nekog dana nemas sta da napises, veruj mi da je dovoljno samo da napises da si nastavio i da si cist (ako je to istina, naravno :) ), jer i to neko cita i to nekome puno znaci. Ima ljudi koji se ne ukljucuju da pisu ali i te kako citaju ovaj Forum.

Pozdrav i samo napred!

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Sat Dec 24, 2011 9:16 pm
by Dreamer
Ehh, da-Srecan Bozic onima koji slave :)

ja sam ateist

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Sun Dec 25, 2011 8:48 pm
by VVV -ex prokleti
Hvala ti Zoey na lijepim rijeima, i da, i ja čestitam Božić svima koji ga slave.
A što da ti napišem osim da sam ok, čist, ponosan na sebe, odabrao sam život.
Drago mi je ako je moje pisanje ovdje na forumu pomoglo makar i jednoj osobi, nisam ja sad neki filozof nego samo pišem o stvarima koje mi se događaju, o osjećajima koji su se počeli pojavljivati a ja nisam znao šta bi s njima...
E pa sad znam.
Daleko od toga da tu i tamo ne upadnem u neku lakšu depresijicu, ali mislim da nema osobe kojoj se to ne dešava, tako da mogu reći da nakon skoro 21 mjeseca kako sam čist znam osjećati i raspoznajem ono dobro u gomili onog lošeg, i obrnuto.
Onaj crv se javlja sve rijeđe i rijeđe, i nema tih para zbog kojih bi mu popustio i da ugrozim sve ovo što sam do sad stvarao.
Isto tako sam svijestan da nisam izliječen, niti znam kada ću moći reći da sam izlliječen,ali znam da sam zaliječen.
Imam sebe, najbliže, nažalost prijatelja skoro ni jednog( najbolji prijatelj mi je umro od overa), ali imam nova poznanstva i pozitivne ljude u NA, na koje mogu računati, s kojima mogu sve podijeliti i koji me razumiju. A kad se samo sjetim koliko mi je dugo trebalo da se dam nagovoriti na prvi sastanak...
Ja i dalje mislim da se može, da se može i kad si sam kao što sam ja bio, bez medikamenata, komuna, religijskih sekti, ibogaina i ko zna koga i čega sve ne.
Svak je kovač svoje sreće, samo je pitanje kada ćeš doći do točke kad ćeš shvatiti, dati sebi šansu i krenuti u oporavak, u zdravlje i slobodu...
Još te jednom pozdravljam i želim ti sve najbolje,kao i svim drugim dušama...
Vanja.

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Posted: Fri Mar 02, 2012 6:05 pm
by VVV -ex prokleti
Pozdrav svima.....
Jebote, nisam ni skužio da mi je jučer bilo 2 GODINEEEEEEEEEEEEEEEEEE!
Pune uspona i padova, životnih problema, ali najbitnije od svega je da sam ja to sve proguro ČIST & SPOKOJAN.
Još jednom hvala svima koji su mi pomagali i održavali koliko toliko neki red u svom tom kaosu od skidanja s dopa, a kasnije i u životu općenito.
Hvala vam.....
Uvijek vaš, Vanja.