Forum za podršku u oporavku

Nemam sta da ti kazem V osim da ti je Vuk sve rekao i da nastavis tako...19,20..79..200, 365,366.....itd ,itd-cist do kraja zivota...Hrabro i sretno!

Ćao Klara i hvala...pozdravljam te...V.

Evo sve sam pročitala i držim ti fige. Ovo sve ću dat mom dečku da pročita kada se vrati iz zatvora.... Možda se i on odluči boriti. Nadam se da ćeš jednom biti potpuno izliječeni narkoman sa veoma sretnim životom, dobrom voljenom ženom i prekrasnom djecom.... Jer na kraju krajeva-to je najljepše.Puno pozdrava

Nema te V odavno, sta se desava? Nadam se da si dobro, ako slucajno nisi, nemoj sebi dozvoliti da sam prolazis kroz to kada imas majku, njenu prijateljicu psihijatra, Vuka i sve nas koji zelimo da ti pomognemo i olaksamo....Sretno

Ma tu sam vam ja, samo sam malo prorijedio pisanje. Sve bolje i bolje se osjećam i danas mi je 26. dan od zadnjeg šuta. Mislio sam kako će mi biti i dalje teško(mislim psihički), ali prevario sam se. Svakim danom sam sve jači i jači, misli su se posložile i odličan je osjećaj kad se sjetim koliko sam posla odradio sam sa sobom.
Čujem se s Vukom preko Skypa svako malo, i to mi puno pomaže. Svi ste vi dragi ljudi, i neizmjerno sam vam zahvalan. Da nije bilo vas i vaših riječi podrške, sigurno bih već odavno napravio recidiv.
Također tu i tamo s nekolicinom njih prisustvujem online sastancima NA preko Skypa, i puno mi znači saslušati neke od ljudi koji su čisti po par godina, neki čak i desetek i više. Kako više ne radim, uskoro se se spremam pridružiti se NA sastancima u Zagrebu, tako da se moram pohvaliti da moj oporavak prolazi sasvim u redu.
Čak više ni ne razmišljam kako bi se mogao srediti još jednom, onako da se oprostim od dopa kako spada, čak štoviše, moram priznati kako mi se stvarno okrene želudac od same pomisli na to.
Evo baš danas sam bio s prijateljem koji je počeo apstinenciju prije 6 dana, i nekako mi je bilo prirodno da ga nazovem i da se nađemo jer znam kako mu je i mislio sam kako bi mu mogao pomoći svojim iskustvom(koliko god ono malo bilo).
Znam točno kroz šta prolazi i čak me je počeo nagovarati kako bi mogli jedan mali šutić podijeliti jer više nismo ovisnici. Na šta sam se samo nasmijao i objasnio da ćemo biti ovisnici do kraja života, kako god da okreneš. Jedino što možemo je da odaberemo dali ćemo biti ovisnici bez droge ili oni drugi.
Iskreno mislim da će uspijeti, bez obzira što mi je ono predložio, jer ga poznajem jako dobro čak i prije nego je probao bilo koju drogu. Čovjek ima jak karakter po pitanju drugih stvari, pa mislim da uz moj svakodnevni angažman oko njega ima velike šanse da se izvuče iz govana do kraja.
A i moram priznati da je lijep osjećaj kad s nekime nožeš podijeliti i najgore i najlijepše trenutke života općenito, a da to nije netko tko ne zna ništa o svemu tome...
Da ne duljim više, još jednom svima velika hvala i puno lijepih pozdrava iz sunčanog i toplog Zagreba.

V.

Pozdrav prije svega...A čuj šta da ti kažem, kad čujem ili pročitam nečiju ispovijest, nekako se osjećam odgovornim da ako ništa drugo barem koju lijepu riječ uputim ljudima u problemu. Valjda me ova borba koju vodim učinila boljom osobom. Da sam ojačao karakter to znam, i da imam volje više nego ikad i to znam. Bitno je samo razgovarati, dijeliti iskustva, teške i lijepe situacije, ma nekad je dovoljan i iskren pogled ili iskrena riječ upućena pravoj osobi u pravom trenutku i čuda se događaju.
Ukratko, polako učim kako se sve dešava s nekim razlogom, i da sve ima neku svoju svrhu. Možda su mi se neke stvari trebale dogoditi kako bih postao bolji čovjek, tko to zna. Ali jedno je sigurno: stekao sam jedno ogromno iskustvo i ako je trebalo tako biti, neka je.

Želim vam svima ugodan dan, te da ustrajete u svojim odlukama. Hvala vam i veliki pozdrav od V.

Nisam ni slutio da je život ovako lijep i jednostavan, kad ne moraš da neprestano brineš oko samo jedne jedine odvratne stvari, HEROINU. Znate svi onaj čudni osjećaj kad vam se stalno čini kako ste sigurni da ste nešto bitno zaboravili. E pa meni se svako malo javi taj osjećaj, a onda se sjetim da sam u biti zaboravio uraditi shemu da imam i za kasnije, za sutra. Ljudski mozak je vrlo komplicirana stvar, i stvarno mu treba vremena da nauči organizam na trenutnu situaciju, onu najbitniju. Više mu ne treba heroin, i više ga nikada neće ni dobiti.
Zahvalan sam sebi na svojim postupcima i to je jedan poseban osjećaj. Osjećaj koji nema vrijednosti. Jednostavno je neprocjenjiv. Činjenica da mi jedna usrana, odvratna i bolesna supstanca više ne treba. Prije mjesec dana bi mi spoznaja da sutra neću ujutro imati da se puknem bila potpuno nezamisliva. Prodao bi i rođenu mater za prokleti gram. Sramota me je ponekad samoga sebe.
Sa suzama u očima se nekad uhvatim kako u tišini sjedim sam u sobi i razmišljam o stvari koje sam radio i boli koju sam uzrokovao. Ponekad mi sa učini nemogućim da sam to bio ja. Jedna takva bijedna gnjida koja je hodala uokolo poput je....g zombija. Hrpa govana je vrijedila više od mene.
Ali ipak, gledajući s druge strane, čovjekov se život sastoji od uspona i padova. Ja sam bio pao jako nisko, i zadržao sam se jako dugo tamo dole. Sad kad sam sebi dao priliku za normalan život, imam pravo da se i ja uspnem gore. Kaže se da ono što te ne ubije, ojača te. Po toj bih poslovici trebao biti među najjačim ljudima na svijetu, ali opet sam samo zahvalan na svemu što sam učinio za sebe. Čudan je to osjećaj koji nisam baš imao prilike u životu da imam. Čudno je biti zahvalan samome sebi. čudno, ali neprocjenjivo. Kad znaš da si nešto odlučio i gotovo. To je sad to.
Zadnjih dana većinu vremena provodim u razmišljanju i shvaćanju i prihvaćanju stvari i događaja oko sebe. Godi mi kad mogu da razmišljam i pričam o stvarima i osjećajima od kojih sam prije biježao, pokušao sam ih zaboraviti ili uvjeriti sam sebe kako nisu stvarne. Zabio bih iglu u venu, smeđa tekučina bi polako ulazila u mene i već za par sekundi nije ništa bilo bitno. Nikakvi problemi niti nemilosrdne životne situacije nisu imali veze samnom. Bilo ih je s vremenom sve teže zauzdati, trebale su velike količine otrova, pa čak i tada su polako uspijevale da isplivaju na površinu. To me jednostavno izluđivalo. Taj neprekidni začarani ciklus na koji nisam prije obraćao pažnju. Kada gledam iz sadašnje perspektive jednostavno ne mogu vjerovati koji sam u biti bio slabić i na šta mi se život svodi.
No sada sam malo promijenio filozofiju. Osim što sam prestao da se drogiram promijenio sam i način gledanja na stvari oko sabe. Promijenio sam prioritete, smanjio sam kriterije i ponovno počeo da učim kako razmišljati. Čini se jednostavnim razmišljati, najprirodnija i najbitnija stvar za funkcioniranje nas kao jedinke,organizma. Ipak, s druge strane, već i samo razmišljanje može imati i negativne posljedice kao produkt tog razmišljanja. Ili se to barem meni tako čini, ipak sam ja samo jedan ovisnik.
Svejedno, polako učim da živim "kako treba" i da se nosim sa svojim problemima. Vjerujte mi, isprva mi se činilo potpuno nemogućim izraziti svoje osjećaje, kako sebi samome tako i drugima. Shvatio sam da su problemi sastavni dio života i da je nemoguće imati bezbrižan i siguran život, ma koliko se mi trudili. Kad uzmemo u obzir sebe kao osobu, kad uspijemo da sebe vidimo drugim očima, tj. kad se izvana promatramo, možemo vidjeti stvari koje će nas natjerati da ipak malo preispitamo što smo dotad naučili o sebi ili što zapravo mislimo o sebi.
Naučili smo kako postoje prošlost, sadašnjost i budućnost. Naučili smo kako trebamo misliti na budućnost, i da se ne zamaramo prošlosti. Dobro donekle se slažem sa obadvije tvrdnje, ali ipak mislim da nijedna nije baš točna. Naime, ako stalno mislimo na budućnost i zamaramo se njome, s vremenom ćemo shvatiti da smo proveli život razmišljajući o tome kako da sebi omogućimo kvalitetan život, zanemarujući život sada i ovdje. S vremenom ćemo se upitati: gdje sam ja izgubio život? Isto tako ne slažem se da ne treba razmišljati o prošlosti. OK, ne treba živjeti u prošlosti, ali one stvari i situacije koje smo prošli kroz život i greške koje smo napravili, upravo su najvrijednija i najbolja škola za nas i iz njih moramo učiti.
Međutim, ja sam počeo da učim o sadašnjosti. Sada i ovdje. Bitan je tranutak, jer život se i sastoji od bezbroj trenutaka. Razmišljam ja i o prošlosti i o budućnosti, ali ne zamaram se njima. Živim trenutak po trenutak, sat po sat, dan po dan. Tako sam i počeo da se skidam. Nisam ni trenutka razmišljao o budućnosti, a niti prošlost me nije interesirala. Bitno je bilo samo da izdržim sada, a ne sutra ili za mjesec dana. Evo, danas je 28. dan kako sam čist, i uživam u svakom trenutku, bio on lijep ili ne. Veselim se najjednostavnijim i najbanalnijim stvarima. Veselim se novom danu, suncu, prirodi, svemiru...
Uh, tek sad vidim koliko sam toga napisao. A šta mogu, zanio sam se, ko ne želi ne mora čitati...

Pozdrav.............V

Bok V,

nadam se da si dobro i da dobro napredujes

Dobro si napisao u zadnjem postu, borba sa samim sobom tj vlastitim mozgom i mislima koje stvara, je upravo fascinantna. Pogotovo kad nakon dugo vremena totalnog hedonizma i ugađanja samom sebi i 'najnizim' strastima radis upravo suprotno. Koliko god je naporno i tesko, nosi sa sobom i neke sitne radosti i detalje koje onak umrtvljeni i uslagirani nismo imali ni volje ni vremena primjetiti..

Nakon moje odluke o skidanju, terapije metadonom (u Vinogradskoj)tj kod ljecnice opce prakse koja mi ih je davala rastopljene u cedeviti (radilo se o 1995 god) prekinula sam isto bila kontakte sa starim drustvom i bila sama.. bas sama. Ponovo sam morala otkrivati zivot, jednu njegovu drugaciju stranu. Neka stara prijateljstva sam obnovila, neka prepustila vremenu ili zaboravu. Borila sam se sama, bez pomoci psihijatra, roditelja i frendova. Moj stav je bio, sama sam usrala motku, pa bum je i sama pocistila. Ima tu jos puno detalja, ali za to bih trebala otvoriti svoju temu.

Eto nadam se da ti ovih par redaka mogu biti od neke pomoci..

V ja nemam sta reci osim =D> ...Nastavi tako...Pozdrav