Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
VVV -ex prokleti
Posts: 199
Joined: Fri Feb 26, 2010 6:22 pm
Location: Zagreb

Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by VVV -ex prokleti »

Prije svega da pozdravim sve prisutne i neprisutne.
Evo ukratko o meni... 30 mi je godina i ovisan sam o heroinu. Imam završenu srednju školu, i zaposlen sam (što je pravo čudo s obzirom na moju ovisnost). Još uvijek živim s roditeljima , nemam djevojku, a nemam baš ni prijatelja.Osim odlaska na posao, spavanja i svakodnevnog maltretiranja oko nabavke heroina, nemam drugih aktivnosti.
Ne znam da li će ovaj post ikoga zanimati, ali nije ni bitno. Pišem ga uglavnom radi sebe. Trudit ću se pisati što iskrenije, kako bih vam približio svoju šugavu svakodnevnicu što bolje.
Naime, za moju ovisnost ne zna nitko (osim moje doktorice i psihijatrice), pa čak niti najbolji prijatelj. Roditelji nikada nisu ni posumnjali zato što sam vrlo vješt u skrivanju, manipuliranju i laganju (a koji ovisnik nije?).
Iskreno, ne znam otkud bih krenuo, pa ću početi tamo negdje oko kraja osnovne škole kad su se palile prve pljuge i pio prvi alkohol. Od prvih sam dana svoje narkomanske karijere primjetio da mi se sviđa sve što je zabranjeno pa tako i cigarete, cuga, trava, šit, ljepilo itd...
Društvo u kojem sam se nalazio billo je istih pogleda na svijet, te smo imali iste interese. Bili su to idilični i bezbrižni dani. Onda je došla srednja škola i markiranja,te eksperimentiranja sa bombonima ( dok su to još bili bomboni, a ne ovo smeće danas), tripovima i brzinom (speedom). Tada su u opticaju bile one stare jabuke, 125-ice, bijeli vragovi, prvi mitcubishiji, pafovi itd. Cijena im je bila 100 kn na partiju ili 70-80 vani. Od tripova tu su bili oni stari dobri aspirinixi( druidi), simpsoni, mikroni u kristalu itd, i koštali su isto tako oko 100 kn. A o speedu da i ne pričam. Jedna crta te mirišljave, čiste, bijele ili roze materije, bilo je uz pola bonkasa i više nego dovoljno za cijelu noć.
Naravno nije dugo prošlo ni do prve crte bijelog, ali nekako mi se ta koka nikad nije uvuklo pod kožu kao speed.Speed mi je postao svakodnevnica (uz duvku, naravno) do prije jedno 4 godine, kada mi se sve počelo gadit. U to su vrijeme frendovi počeli padat na murji, jedni su pukli i ostali spaljeni zauvijek, drugi su počeli brijat po dopu, treći su umrli, a četvrti umrli.
Otprilike tada mi je bilo potpuno svega dosta i prestao sam apsolutno sa svim. Lagano smo se svi polako udaljili jedni od drugih, pronašli si cure, a cure dečke. Sad kad malo bolje razmislim, bila je to tipična priča jednog partijanera.
Posvetio sam se poslu i počeo izbjegavati izlaske. Jednostavno sam se povukao iz svega. Otprilike u to vrijeme sam otkrio čari normabela, xanaxa, lexaurina i sličnih pilseva. Da se razumijemo, nikada nisam hodao naokolo nakljukan time. To mi je služilo za opuštanje prije spavanja i ništa više.
E, onda je jednog dana frend nabavio hepove, a kako sam ja bio zakleti protivnik hepova i dopa, nisam se dao nagovoriti. Oni su se kljukali time dok sam ja stvarno dugo vremena bio uporan i nisam htio ni probati. Sve do jednog dana na bivšem poslu, kada sam skontao da je kolega s posla na terapiji hepovima. Ne znam zašto, ali užicao sam ga 2 komada, rekoh sam sebi, da probam i ja to konačno. Ne moram ni reći da mi se svidjelo kao ništa do sad (osim prvog bombona).Bio sam potpuno zadovoljan, smiren i dovoljan sam sebi. Sve što sam radio, radio sam puno bolje na hepovima. Em mi ništa nije bilo teško, em sam postao komunikativniji, hrabriji i nekako svoj. Ali svejedno sam znao da se po tome ne smije brijat, vidio sam previše puta iz prve ruke kako to ide, kuda vodi i kako završava. U tih recimo, godinu dana, možda sam 2-3-puta mjesečno pojeo po 5-6 hepova i to je bilo to.
E onda sam se zaposlio na jednom mjestu, gdje je bilo svakakvih likova, pa tako i junkija. U početku sam se držao dalje od njih, jer su mi bili odvratni i gadili su mi se. No, malo po malo, skužio sam kako ima među njima par dečkiju koji i nisu tako loši. A i mogli su tu i tamo sredit koji hep. I tako sam jedan dan otišao na cugu s tim kolegom s posla kod njega u kvart. Ja sam pojeo par hepova ,a on je čekao lika da mu sredi dop. Frajer je došao, a kolega me pozvao kod sebe nakratko da se pukne, pa ćemo dalje negdje na cugu. Naravno, čim je izvadio dop, ponudio me, a ja sam iz znatiželje prihvatio. Složio mi je crtu, i ja sam je u roku 2 sekunde povukao, kao da sam to radio već sto put do sad. Nakon 5 minuta, to je bilo to. Osjećaj koji se ne da opisati, jednostavno moraš probati da bi znao. (da se razumijemo, ne želim nikome sugerirati ni pod koju cijenu da proba to smeće)
Otada,na svakoj plaći uzeo bih si gram žutog, to bi povuko u 2-3 dana, i bio bih miran do slijedeće plaće. I tako je to funkcioniralo nekih 6 mjeseci, pa je malo po malo postajalo sve češće. E kad sam došao do toga da mi je sama pomisao da moram na posao, a nemam dopa, bila potpuno nezamisliva. zaključio sam da je vrag odnio šalu. Naime, ja sam još uvijek bio samo psihički ovisan, ali svejedno sam odlučio potražiti pomoć.
Javio sam se svojoj doktorici opće prakse koja me poznaje već dvadesetak godina i bilo mi je strašno neugodno objasniti o čemu se radi. Naravno, ostala je totalno iznenadjena s mojom pričom. Ukratko objasnila mi je što i kako dalje. Uputila me je u Vinogradsku psihijatru (vrata do Sakomana), koja me prvi put testirala na droge i obavila sa mnom detaljni razgovor ( u kojem sam sve priznao), ali sam joj lagao i rekao da sam jako zakačen, i da imam strašnu apstinencijsku krizu. Dala mi je terapiju 10 hepova dnevno, uz spuštanje 1 tjedno, te Catapresan po potrebi u slučaju znakova krize.
Dakle tu sam napravio prvu grešku jer sam se tek tad zapravo navukao , i to na hepove. Ma vlastitu inicijativu sam u samo mjesec dana smanjio sa 10 hepova na 3. Odmah nakon toga sam tražio transfer na subutex, 2mg dnevno.
Sve u svemu, držao sam se terapije nekoliko mjeseci i postepeno prestao i sa subutexom. Rekao sam sam sebi da je sve to iza mene i bio ponosan na sebe.
Prošla je godina dana i odlučio sam se počastiti dopom za stara dobra vremena. Mooram priznat da je razlog sasvim glup, ali skinuo sam s neta fim "Mi djeca s kolodvora ZOO" i jednostavno me uhvatila želja za heroinom. Odlučio sam da je vrijeme da i ja probam kako je to puknut se u venu. Otišao sam u ljekarnu po inzulinski pribor, u dućan po limunsku kiselinu, došao doma, nazvao lika da mi donese za 200 kn dopa i u roku od 10 minuta sam već kuhao.
Ono što sam osjetio kad sam si to utrpao u venu bilo je nešto što se ne da riječima opisati. To je osjećaj kada oni ugodni trnci putuju tijelom zajedno sa još ugodnijom toplinom prema vrhu glave, gdje se "nagomilaju" i imaš osjećaj kao da će ti se glava razletiti. U ušima ti raste pritisak,a oči automatski počnu gubiti fokus i počnu se zatvarati. Počinješ kljucati, naravno cigareta koju si zapalio dogori do kraja pa te skuri ili ti ispadne iz ruke pa skuriš neki dio odjeće, ali te to ni najmanje ne dira. Jednom riječju: NENADJ..IVO!!! (MOLIM ČITATELJE KOJI NISU PROBALI TO SMEĆE NEKA NI SLUČAJNO NE EKSPERIMENTIRAJU S TIM, JER JE TOLIKO DOBRO DA JE VJEROJATNOST SKORO STOPOSTOTNA DA ĆE POSTATI ŠUGAVI OVISNICI, KAO I JA).
Dakle, nekako malo po malo, i bio sam vrlo brzo na starom putu, ali ovaj put je sve išlo u vene, sve ostalo za mene je bacanje novaca. I tako se do dana današnjeg bodem u venu i mislim još uvijek da nije kasno da prestanem s tim. Ali najveći mi je problem kako biti na poslu bez heroina? Ne želim nikakve terapije osim jedno tjedan dana subova(sad su na tržištu suboxoni), i dnevno koji apaurin od 10 mg.
Još imam za jedan šut, i mislim da ću ga odradit večeras, samo da mi ne ostane za sutra. Od sutra ide prvi pokušaj skidanja još od Vinogradske, pa da vidimo kako će to ići. Samo što ne znam kako ću pisati na forumu, kad sam na računalu samo kad sam urokan. Inače me uopće ne zanima ni računalo, ni internet ni ništa slično. A valjda ću skupit snage i javit barem kako napredujem.

Hvala svima koji su imali volje uopće pročitati ovo dosad, pozdrav
Last edited by VVV -ex prokleti on Wed Mar 10, 2010 12:54 am, edited 2 times in total.
Svijetlo ne može postajati bez mraka u koji bismo ga stavili
User avatar
7474
Posts: 653
Joined: Tue Dec 15, 2009 11:28 pm
Location: Novi Sad, Voša

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by 7474 »

baš iskren post!

kapiram da si dovoljno pametan pa se ne bih prosipao ovde ispraznim savetima i slično.

samo ti želim puno sreće da istraješ i uspeš u onome što si poželeo.

ako ti zatreba savet, bilo koje vrste, ovde ima ljudi koji poznaju materiju i lako će ti pomoći oko bilo kakvih nedoumica.


svako dobro!
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
User avatar
VVV -ex prokleti
Posts: 199
Joined: Fri Feb 26, 2010 6:22 pm
Location: Zagreb

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by VVV -ex prokleti »

Hvala 7474, mislim da će mi trebati pomoći, ponajviše samome sebi.Ali cienim trud i savjete od svih. Čut će se mene još, ovo je bilo tek za početak... a gdje je kraj? mislim da ga nema...
Svijetlo ne može postajati bez mraka u koji bismo ga stavili
User avatar
neko
Posts: 18
Joined: Wed Jan 06, 2010 11:50 pm
Location: montenegro

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by neko »

http://www.youtube.com/watch?v=U_M33GcJ ... .....Mozda ne komentarisu svi svaciju pricu,ali sam sigurna da se sve price tj.ispovesti citaju,tako da znas da nisi pisao u prazno i da mnoge zanima dalji tok tvog zivota.Ja sam se ovde ukljucila pre dva meseca i iskrena da budem vise sam iscrpila snage odavde,citajuci kako se ljudi bore,mogu slobodno reci hrabro u izuzetno teskim stanjima tela i duse,nego na bilo kojim sajtovima.Pa sam i samu sebe naterala da se preispitam.........tako da ti savetujem citaj kad mozes,dosta ces odavde nauciti,i mozda i spoznati koliko opasno to sto ti se sad cini primamljivim.Cene su strasno visoke.Pozdravljam te i naravno sve ostale,srecno......!
Pomiri se sam sa sobom,pa ce se sa tobom pomiriti i nebo i zemlja.Sv.Isak Sirin
outlow
Posts: 54
Joined: Fri Jan 29, 2010 11:52 pm

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by outlow »

e,nije nova prica ali jako dobro srocena!
bitna je predispozicija za promjenu iako to nemozesh sam i necesh uspjeti da se izvucesh sam.Surova realnost a mozda i ne-mozda si fenomen?
Covjece,dokle cesh skrivati svoju ovisnost i bjezati od suocivanja sa cjelim svjetom,najboljim prijateljom.To bi bio jedan korak,da podjelish svoju situaciju sa tebi bliznjima,shto prije to bolje.Nezaboravi,sve dok se neudaljish od heroina par mjeseci i nepocnesh da se "ljecish" ,zajebano skroz.
Hajd sretno pa pishi kako ide!

pozdrav
outlaw
User avatar
7474
Posts: 653
Joined: Tue Dec 15, 2009 11:28 pm
Location: Novi Sad, Voša

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by 7474 »

e, još jedna stvar vezana za otkrivanje "svoje mračne strane" drugima je ta da ćeš, koliko god se to činilo i bilo teško u početku, vrlo brzo osetiti neviđeno olakšanje.. pa čak i ponovnu bliskost sa ljudima koji shvate tvoj problem i prihvate ga, uz želju da eventualno i pomognu..

biće, pripremi se i onih koji neće moći da se suoče sa tvojim problemom uopšte.. treba i to poštovati.. nismo svi isti..


opet, sve zavisi koliko imaš godina, prijatelja, sposobnosti da preneseš svoja osećanja i misli itd itd..

u svakom slučaju TREBA REĆI.. prestaćeš da se osećaš kao PROKLETI NARKOMAN, makar što se jedne stvari tiče.. pa ćeš uz dosta sreće, zatvarati jedno po jedno poglavlje sopstvene horror priče..
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
User avatar
VVV -ex prokleti
Posts: 199
Joined: Fri Feb 26, 2010 6:22 pm
Location: Zagreb

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by VVV -ex prokleti »

Evo danas sam probio led i šokirao svoju majku. Moram priznat da je to podnijela puno bolje nego što sam očekivao. Čak je rekla da je posumnjala da je nešto takvo u pitanju i da joj to sad objašnjava moje ponašanje u zadnjih par mjeseci. Ono što mi je najvažnije je to što je rekla da me podržava u mojoj odluci da riješim problem onako kako mislim da bi bilo najbolje.
Starom ću reći kad se skinem s tog smeća, jer ga i ovako uopće ne vidim niti čujem.Naime, starci su rastavljeni već 15 godina i moj odnos s njim praktički ni ne postoji,
Uglavnom prvi korak sam napravio i moram priznat da mi je kamen veličine velebita pao sa srca. Jedino mi je žao majke, kojoj sad sigurno nije nimalo lako, mada to ne pokazuje.
U jednu sam stvar potpuno siguran, a to je da nikakvi doktori niti lijekovi ne dolaze u obzir. Eventualno ću uzeti tjedan dana bolovanja zbog npr. gripe ili tako nečeg, i u miru svoga doma proći onaj zanimljivi fizički dio skidanja.
Još imam za 2 šuta, ali ću napravit 4 ili 5 tako da bar malo probam postepeno smanjit prije potpunog prestanka. Pokušat ću se redovno javljat da vam prenesem dojmove...
Svijetlo ne može postajati bez mraka u koji bismo ga stavili
User avatar
Vuk
Posts: 1315
Joined: Sat Dec 06, 2008 1:17 pm
Location: Beograd

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by Vuk »

Bravo lave, svaka čast!
Tek ti predstoji borba ali to što nisi sam je najveća razlika koju si sada mogao da napraviš! Ideš u dobrom pravcu samo napred!
Moon child
User avatar
VVV -ex prokleti
Posts: 199
Joined: Fri Feb 26, 2010 6:22 pm
Location: Zagreb

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by VVV -ex prokleti »

Hvala Vuče. Znam točno što me čeka i nekako se ovaj put ne bojim svih tih fizičkih manifestacija krize. Mislim da je najgori dio onaj koji ide poslije, i kad se toga sjetim nije mi baš svejedno. Ali znam ja sebe, bit će sve ok. Samo moram svaku minutu biti potpuno koncetriran i fokusiran na krajnji cilj. A što se frendova tiče, oni neće ni saznat da sam ikad bio na dopu, i to je ono radi čega ću ovaj put dati maximum da uspijem.
Svijetlo ne može postajati bez mraka u koji bismo ga stavili
User avatar
Vuk
Posts: 1315
Joined: Sat Dec 06, 2008 1:17 pm
Location: Beograd

Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....

Post by Vuk »

Razmotri i sledeću ideju...možda da ipak kažeš jednom od drugara kome najviše veruješ, mnogo će ti pomoći da imaš nekoga pored sebe dan za danom kome možeš ipak reći kako se osećaš i koji će te saslušati kako bi se olakšao na taj način bolje nego da odeš pravo do dilera...nemoj ni misliti na duže staze sada, dan za danom i polako ali moj savet ti je da zanemariš sujetu i kažeš još nekome, ako budeš imao i jednog drugara pored sebe biće ti MNOOOGOOO LAKŠE!
Moon child
Post Reply