[youtube]
http://www.youtube.com/watch?v=CmFpwGAzTb4[/youtube]
MONOLOG PSA UPETLJANOG U POVEST
Ima pasa i pasa. Ja sam bio pas odabrani.
Imao sam dobre papire i u venama vučju krv.
Stanovao sam na uzvisini i udisao sam mirise pogleda
na livade u suncu, na smreke na kiši
i grudve zemlje pod snegom.
Imao sam čestitu kuću i ljude da mi služe.
Hranili su me, prali, četkali,
izvodili u lepe šetnje.
Doduše, poštujući me, ali bez poverenja.
Niko nije zaboravljao čiji sam pas.
Svaka pišljiva džukela može imati gospodara.
Ali, pažnja - marš, kloni se poređenja.
Moj gospodar bio je gospodin jedini takve vrste...
Posedovao je poveliko stado da ga u korak prati,
gledajući ga s bojažljivim divljenjem.
Meni su upućivali osmehe
s loše skrivenom ljubomorom.
Jer, samo sam ja imao pravo
dočekivati ga skačući u vazduh,
samo ja - opraštati se vukući ga zubima za pantalone.
Samo je meni dozvoljeno bilo
s glavom na njegovim kolenima
primati milovanja i češkanja iza ušiju.
Samo sam se ja mogao pred njim praviti da spavam,
i tada bi se on naginjao i nešto mi šaputao.
Na druge se srdio često i glasno.
Režao je na njih, ujedao,
trčao od zida do zida.
Mislim da je voleo samo mene
i više nikada, nikoga.
Ali, imao sam i obaveze: čekanje, verovanje.
Jer, pojavljivao se na kratko i za dugo nestajao.
Šta ga je zaustavljalo u dolini, ne znam.
Nagađao sam stoga da su to važne stvari,
barem toliko važne
kao što je za mene borba s mačkama
i svim što se nepotrebno miče.
Postoji sudbina i sudbina.
Moja se najednom promenila.
Stiglo je jedno proleće,
a njega nije bilo kraj mene.
Nastala je u kući čudna strka.
Sanduci, kovčezi, torbe, ugurani su u automobile.
Vozila su se trubeći spuštala dole
i gubila se iza krivine.
Na terasi su gorele nekakve skule, krpe,
žute bluze, povezi s crnim znakovima
i mnogo, vrlo mnogo poderanih kutija
iz kojih su ispadale zastavice.
Motao sam se u toj zbrci
više začuđen nego ljut.
Osećao sam na dlaci neprijateljske poglede.
Kao da sam ničiji pas,
nametljiva prišipetlja
koja se već sa stepeništa nogom goni.
Neko mi je strgnuo srebrnu ogrlicu.
Neko je šutnuo moju zdelicu danima praznu.
A onda, zadnji neko, pre nego što je krenuo na put,
provirio je kroz prozor automobila
i pucao u mene dva put.
Čak nije umeo ni pogoditi kako valja,
jer sam umirao još dugo i bolno,
u zujanju raspomamljenih muva
ja, pas svoga gospodara.