hehehe
neeeeee... nego više kukaju, smeta im dim, smrdi im više i tako to...ma sigurno znaš o čemu pričam...
jeste predrasuda ali imam i jednog bivšeg pušača u kući pa to nekako potvrđuje...
Zora li ce?
Moderator: sanela
Re: Zora li ce?
.
Last edited by vudd on Fri Apr 15, 2011 11:45 pm, edited 1 time in total.
Fickt Euch,Ihr Mistgeburten....
Re: Zora li ce?
Sa zakasnjenjem,nisam bas pazljivo citao,ali U TURSKU KAFU NEKOLIKO KAPI LIMUNA I PROLAZI I ZUB I GLAVA,ko je ima! Efekat identican Cafetinu!
Toliko!
Toliko!
Re: Zora li ce?
prolazi i glava, ko je imaleptir IV wrote: U TURSKU KAFU NEKOLIKO KAPI LIMUNA I PROLAZI I ZUB I GLAVA,ko je ima!
zivote...
nego, ljudi, mora demanti na ovaj recept sa kafom i limunom. od toga samo peglu mozes da bacis.
Ako nam neko dodje glave, to ce biti mangupi u nasim redovima
Re: Zora li ce?
Narkomanima treba dati da uređuju neki časopis tipa "Moja beba"...već vidim savete
Moon child
Re: Zora li ce?
E, moj Vuce,
kad bi samo znao koliko aktivnih narkomana ima medju beogradskim novinarima... Urednici, nocni urednici, novinari, foto-reporteri, prelamaci, foto-dokumentaristi...
kad bi samo znao koliko aktivnih narkomana ima medju beogradskim novinarima... Urednici, nocni urednici, novinari, foto-reporteri, prelamaci, foto-dokumentaristi...
Ako nam neko dodje glave, to ce biti mangupi u nasim redovima
Re: Zora li ce?
Napokon! Slobodni dani...i to tri =).
Već sam mislio da će me pojesti ova mašina. Sve mogu, al ne stižem, fuj. Sad još samo da se nakanim da okrečim gajbu u ta tri dana i mogu da čestitam sebi. Al iskreno, sumnjam da će se to desiti, mnogo sam bliže tome da se posvetim intenzivnije treniranju, gledanju filmova i odmaranju =).
Neko vreme već gledam momka, koji mi je iz nekog razloga draži nego većina, kako lagano klizi i ne želi da preduzme ništa povodom toga. Postoji toliko stvari koje možemo da uradimo da kontriramo ovoj bolesti, a opet nas bolest sama često ubedi da to uopšte nije potrebno. Jbg. I naravno juče se javi, kaže napio se ko svinja, polomio vilicu, gomilu zuba, glavu, ide danas na maksiofacijalnu na neku operaciju...pun gas. Za samo tri dana. Podseti me šta sam sve ja radio dok sam mislio da nije toliko strašno ako ponovo počnem da se drogiram. Počinjao sam i prestajao toliko puta, pa što bi ovaj put bilo gore? A svaki put ispadne gore, jedino što me iznova ubeđivalo da mogu ponovo da se radim bilo je to što sam svaki put preživeo. Kao da sam čekao dan kada mi na kraju to neće poći za rukom.
Dođe mi nekad da mogu da samo presadim svoje iskustvo u nekoga ko je svež i tek počinje sa oporavkom, da se ne muči sa istim doživljajima koje smo svi već imali, al jbg, valjda nam je potrebno da svako za sebe dovoljno puta udari glavom u pod, pa ko preživi i kome se smuči može dalje, ostali jednostavno odu u statistiku.
Priča o liftu koju sam čuo kada sam stigao u NA mi je i tada delovala prilično realna, a kad se ovako nešto dogodi samo me podseti da je to još uvek istina. Dok se radimo vozimo se liftom koji juri niz zgradu sve do podruma gde će se jednom zakucati. U nekom momentu dogodi se da taj lift malo uspori, tek toliko da možemo da istrčimo iz njega. Ali on nastavlja da ide i bez nas, baš kao i naša bolest ako na tome ne radimo. Ako odlučimo da se vratimo nećemo se vratiti na početak, čak ni u trenutak gde smo iz njega izašli. Ulazimo na vrata lifta koji više nije tu jer je nastavio da se kreće i otišao još nekoliko spratova niže...i tresnemo na njega nastavljajući da se vozimo dok se jednom ne uzidamo u temelj zgrade.
I šta sad, jbg, ništa. Meni je i dalje ok, žao mi je lika, ali sve što mogu je da nastavim sa svojom pričom sebe radi. Pa ko hože može, a usput će proći još gomila likova koji će otići, vratiti se, ponovo otići, baš kao i do sada, kao i uvek. Možda i ja budem među njima, možda ne. Jbg, opasna i smrtonosna bolest.
Već sam mislio da će me pojesti ova mašina. Sve mogu, al ne stižem, fuj. Sad još samo da se nakanim da okrečim gajbu u ta tri dana i mogu da čestitam sebi. Al iskreno, sumnjam da će se to desiti, mnogo sam bliže tome da se posvetim intenzivnije treniranju, gledanju filmova i odmaranju =).
Neko vreme već gledam momka, koji mi je iz nekog razloga draži nego većina, kako lagano klizi i ne želi da preduzme ništa povodom toga. Postoji toliko stvari koje možemo da uradimo da kontriramo ovoj bolesti, a opet nas bolest sama često ubedi da to uopšte nije potrebno. Jbg. I naravno juče se javi, kaže napio se ko svinja, polomio vilicu, gomilu zuba, glavu, ide danas na maksiofacijalnu na neku operaciju...pun gas. Za samo tri dana. Podseti me šta sam sve ja radio dok sam mislio da nije toliko strašno ako ponovo počnem da se drogiram. Počinjao sam i prestajao toliko puta, pa što bi ovaj put bilo gore? A svaki put ispadne gore, jedino što me iznova ubeđivalo da mogu ponovo da se radim bilo je to što sam svaki put preživeo. Kao da sam čekao dan kada mi na kraju to neće poći za rukom.
Dođe mi nekad da mogu da samo presadim svoje iskustvo u nekoga ko je svež i tek počinje sa oporavkom, da se ne muči sa istim doživljajima koje smo svi već imali, al jbg, valjda nam je potrebno da svako za sebe dovoljno puta udari glavom u pod, pa ko preživi i kome se smuči može dalje, ostali jednostavno odu u statistiku.
Priča o liftu koju sam čuo kada sam stigao u NA mi je i tada delovala prilično realna, a kad se ovako nešto dogodi samo me podseti da je to još uvek istina. Dok se radimo vozimo se liftom koji juri niz zgradu sve do podruma gde će se jednom zakucati. U nekom momentu dogodi se da taj lift malo uspori, tek toliko da možemo da istrčimo iz njega. Ali on nastavlja da ide i bez nas, baš kao i naša bolest ako na tome ne radimo. Ako odlučimo da se vratimo nećemo se vratiti na početak, čak ni u trenutak gde smo iz njega izašli. Ulazimo na vrata lifta koji više nije tu jer je nastavio da se kreće i otišao još nekoliko spratova niže...i tresnemo na njega nastavljajući da se vozimo dok se jednom ne uzidamo u temelj zgrade.
I šta sad, jbg, ništa. Meni je i dalje ok, žao mi je lika, ali sve što mogu je da nastavim sa svojom pričom sebe radi. Pa ko hože može, a usput će proći još gomila likova koji će otići, vratiti se, ponovo otići, baš kao i do sada, kao i uvek. Možda i ja budem među njima, možda ne. Jbg, opasna i smrtonosna bolest.
Moon child
Re: Zora li ce?
Da, to je jaka istina...i tuznaVuk wrote:
Dođe mi nekad da mogu da samo presadim svoje iskustvo u nekoga ko je svež i tek počinje sa oporavkom, da se ne muči sa istim doživljajima koje smo svi već imali, al jbg, valjda nam je potrebno da svako za sebe dovoljno puta udari glavom u pod, pa ko preživi i kome se smuči može dalje, ostali jednostavno odu u statistiku.
I šta sad, jbg, ništa. Meni je i dalje ok, žao mi je lika, ali sve što mogu je da nastavim sa svojom pričom sebe radi. Pa ko hože može, a usput će proći još gomila likova koji će otići, vratiti se, ponovo otići, baš kao i do sada, kao i uvek. Možda i ja budem među njima, možda ne. Jbg, opasna i smrtonosna bolest.
Grad razoren bez zidina, takav je čovjek koji nema vlasti nad sobom.