Nesto slicno zivotu...

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by AnAna_mo »

Ne znam kako da se pravilno izrazim, tj, da ne bude neke zabune u razumjevanju. Opet ću se ja previše raspisati iako onda izgubim srž pa bude svega. Ali ko skonta, skonta.

Teta Klaro, zar vi stvarno mislite da ja nisam probala s stručnim vidom pomoći-liječenja? Probat ću kronološkim redom, ako me pamćenje posluži.

Kada sam se prijavila u centar tada su radila dva doktora i doktorica. Doktorica je bila glavna i dolazila je samo da pokupi statistiku, da vidi koliko se narkomana prijavilo tog tjedna. Inače je neuropsihijatar ali je žešće dobra za priču, sjedila sam s njom dva puta i svidjelo mi se. Ali kako je imala svoj privatni biznis sa većom plaćom a u centru su se počela događati sranja,ona je lijepo nabrala otamo.

Ostaju dvojica i svako postaje svačiji pacijent. Nikakvih kontrola, sastanaka ili razgovora. Dođeš ako hoćeš i kad hoćeš, kažeš ja bi toliko-i-toliko hepova. Hoćeš li toliko? Hoću. Evo ti. Doviđenja. Doviđenja. Jedino što sam u tom periodu skontala je da pet heptanona u kombinaciji sa heroinom jako dobro šlagiraju, i tu me je odnjeo đavo.

To je trajalo neko vrijeme, i vidim ja ne može tako: dop-hep-škola... Jednostavno ne ide. I tu meni prevrne i kažem ja mama, tata, hajmo u doktora. I primi on nas, kažem ja da hoću da smanjujem. On se začudi i pita koji je razlog. Pa doktore, uzimam i heroin i heptanon istovremeno, ne mogu više tako da funkcioniram, izgubit ću školu, bla bla bla... On će na to nešto u smislu kao: Ne možeš oboje rješavati u isto vrijeme, važniji je tvoj život od škole, evo tebi sada deset heptanona jer ti je tolerancija porasla pa ćemo onda postepeno. A ja sam ZNALA da mogu smanjivati od petice jer sam ga pila tek dva-tri mjeseca i nisam bila nakačena na njega... Kao što ću tek da postanem.

Tada sam bila maloljetna, 16 godina, kontaju oni ja luda i balavica, pa ko me jebe i ko me išta pita. Pa mislim, jesam narkomanka, ali nisam mahnita. Ali ja sam tih deset smanjivala, po jedan svako tjedan dana do pet, a od pet po jedan manje svako dva tjedna. I dođem do jedne tablete i tu sam se zadržala i opet navukla na dop. Opet ja kažem kakvo je stanje, ljetni je raspust, mogu odraditi detox pa onda ako bude trebalo u komunu, jebo sad i školu i sve, crknut ću, na igli sam. Kaže "moj" doktor da odem kod ovog drugog.

Drugi mi prepiše pet hepova, i kad se skinem sa dopa, da dođem do dvije tablete i pređem na sub. Hajde kontam OK,može, sa subom još nisam probala pa možda bude sve u redu. Starci mi odavno ništa pod milim bogom ne vjeruju pa sve nade polažu u novog doktora, koji je usput rečeno, kada sam se trebala prebaciti sa hepa na sub, bio mjesec dana na godišnjem. Tu sam ja lagano izgubila i živce i onu zadnju mrvu motivacije, opet podignem hepove a do suba nikad nisam došla, barem ne legalnim putem. I mislim da sam se tada uhvatila u troipogodišnju zamku o čemu sam već pisala bezbroj puta pa nebi da se prisjećam. Jer kad se sjetim one gorčine od solucije i izjedanja želuca dođe mi da povraćam, ali nebitno sad to.

Uglavnom, i ti rijetki razgovori sa ovim doktorom koji bi nekad i bio tu bi se svodili na to da ja pričam, a on nešto prčka po kompjuteru i s vremena na vrijeme me pita glupost tipa "pa zašto se tako osjećaš", "zašto u toj-i-toj situaciji se ne pokušaš smiriti, a ne bježati u drogu ", "droga nije rješenje" i slične nebuloze na koje ja ne znam odgovor,pa sam došla kod njega kao specijalista za bolesti ovisnosti da mi proba odgovoriti na njih!

Probala sam privatno kod jedne jako ugledne doktorice, svidjele su mi se njene metode i što lijepo i smireno razgovara i zna saslušati. Ali njena je specijalnost alkoholizam, pa moje psihičke krize od heroina nije baš najbolje kontala,mada je to dvoje nekako u istom košu. Barem sličnom.

Jednom sam otišla kod neke mlade psihologinje i kontam hajde napokon netko mlad, valjda ću sa njom moći nešto pričati. Na prvom susretu sam radila neke psiho testove. Kada je došao rezultat od MMPI testa pisalo je, citirat ću, našla sam papir: "Nalaz psihologa: na testu samoprocjene profil je formalno nevalidan pa na osnovi njega nije moguća psihodijagnostička procjena. Na razini strukture je socijabilna, povjerljiva, sugestibilna, infantilna i potisnute agresivnosti." Eto, znači moj nalaz je ispao nevalidan, nevažeći, valjda sam nešto kao dr. Jekill i mr. Hide pa me ni psiholog ne može provaliti. Tako da je sam i od toga odustala. Jednostatvno, imala sam sve manje i manje hrabrosti i snage, a tek 17 godina. Znači još 4 godine muke.

I dalje sam bila na heptanonu i heroinu, uspjela sam uspostaviti tek kraće apstinencije, baš kratke i totalno beznačajne.

Išla sam redovno kod jedne socijalne radnice. Bila mi je jako simpatična, znala sam da nekad volontira i mislila sam da se stavrno trudi da pomogne. Dala mi je broj mobitela-svoj i mužev i kućni telefon i rekla da je mogu zvati kad god, u podne ili ponoć, i da mogu doći bez najave u njenu kancelariju. Baš sam je žešće zgotivila i stekla potpuno povjerenje u nju. Ja bi tu samo pričala i pričala, ona se ubaci pa me nešto pita, ja se opet navijem ko luda, i sve tako. Iako je o narkomaniji učila tek naknadno,iz knjiga, pa tek kasnije se upoznala sa ovisnicima, jako dobro je kontala neke stvari na koje niko drugi nikad nije obraćao pažnju. Tada sam bila na dva heptanona, bila čista od heroina koji mjesec, a kod nje sam išla svako drugi-treći dan. To mi je stašno odgovaralo i bio mi je dobar ispušni ventil. ALI. Kada sam saznala da ona naše razgovore prepričava onim ženturačama čiji je zadatak da samo dijele heptanon (znači one nemaju nikakavu ulogu u mome liječenju) tu sam se sjebala u pojam. Da je to govorila doktoru nebi ja ni A rekla. Ali ovo me je tako iznerviralo da sam se jednostavno opet počela drogirati i povećala hepove na desetku , totalno se predala, ostala bez škole i sljedeće godine provela u totalnoj anesteziji.

Ponekad bi se i trznula, pa sam KAO nešto pokušavala,ali ništa od toga. Moji u biti nikada nisu digli ruke od mene, ali isto tako nisu znali šta da urade i kako da me urazume. Malo po malo i oni shvaćaju da je sve do mene - ako ću se skinuti, skinut ću se, isto tako- ako ću umrijeti, umrijeti ću.

Nakon nekog vremena (ni dan danas ne znam razlog zašto je do toga došlo) malo dolazim sebi, upišem faks i skinem se prvo sa dopa pa sa hepa i odjavim iz centra. Ali, kako došlo-tako prošlo, sve je opet trajalo samo tri mjeseca, možda mrvu jače. Ponavljam, kako nisam imala neki naročit razlog (vjerovatno sam samo poželila mali godišnji odmor pa da opet udarim) opet se navučem na dop, toleranciju nevjerovatno brzo lansiram nevjerovatno visoko, te se opet prijavljujem u centar, na osam hepova koje počinjem kao i dop uzimati na venu. Napuštam faks i tada počinje nenormalna rokaona koja će trajati sve do detoxa.

Šta me je motiviralo na to da se skidam?

Možete vi misliti da sad pišem neku patetiku, ali sam iskreno počela vjerovati da postoji nešto, ne znam ni ja šta - Bog, Allah, Dalaj Lama, Viša Sila, Čak Noris... Nešto što me je u svim tim mojim super momentima čuvalo i na kraju sačuvalo. Baš sam bila propala, i fizički i psihički. Na 1.70m sam spala na 49 kila. Nisam mogla ništa jesti osim pudinga i čokolade. Od svake tekućine mi se povraćalo. Nikakve, pa čak ni one naj-najosnovnije životne funkcije kod mene nisu radile normalno. Osim toga, psihički sam bukvalno pucala po šavovima. Postala sam drska, otresita, agresivna, eksplozivna. Fitilj ne da mi je bio kratak, nego ga uopće nije bilo. Živci ko u vrapca. Apatična i totalno nezainteresirana za sve osim za drogiranje, koje više prezirem iz dna duše ali sam isto tako svijesna da sam totalni,jadni, bijedni rob. Od osjećaja je postala još samo praznina i grižnja savijesti. Ne zbog toga što radim sebi, nego što radim onima oko sebe. Već dugo vremena ne živim kući i to me najviše tangira. Šta će biti, hoću li se ikada vratiti, hoću li umrijeti prije nego što se pomirimo, šta rade mama i tata, kako je brat, jeli baba dobro-zbog mene je završila u hitnoj kada sam joj digla štek tuđih para od puno tisuća maraka, šta ako nekome od njih bude nešto prije nego meni,kako ću to sebi ikada oprostiti! Prvo drogu uzimaš da ti bude dobro, a kasnije da budeš "normalan". E pa više ni toga nije bilo, jer bi se meni poslije skoro svakog šuta desio kolaps, toliko mi je organizam bio neotporan. Ne overdoz, nego kolaps- samo se izvrnem i probudim za dva sata, već u laganoj jangiji,pa hajmo opet... Ali ni to nije dugo trajalo, droga je baš počela dolaziti po svoje. Da je osam hepova, dvadesetak apaurina i puno šuteva dnevno ipak previše, to sam skontala tek nakon što sam u tri dana overdozirala četiri puta. Onda za nekoliko dana još jedan overdoz, i na kraju napad čiji simptomi po medicini ne odgovaraju ni jednom napadu. Spasio me je prijatelj, ja se ničega ne sjećam. Nisam mu vjerovala kada mi je rekao da nisam disala oko pet minuta i da mi se srce jedva čulo, iako sam se svo vrijeme grčila i tresla i krkljala, oči su mi se zakovrnule, bijela ko kreč a podočnjaci i usta crni, prsni koš napuhan i kao da će eksplodirati. Ali kada mi je njegova majka, inače žena od 70 i kusur godina sve to isto tako ispričala (zašto bi žena lagala), skontala sam da stvarno više nema zajebacije, da je "doš´o dur guzici"-što bi se ovdje reklo i da ne može više, dosta je bilo, neću! I Bog koji me je šest puta spasio treba malo ohanut dušom, neće stalno za mnom trčati. Pa i mačka bi se zabrinula nakon potrošenih šest života,i ona bi čuvala ovaj jedan ko oči u glavi.

Nakon desetak dana sam otišla na detox,i dalje znate.

Znači, trebalo je da dooooooobro udarim glavom od pod. Da totalno propadnem, da baš ono zamrzim drogu zbog svega što sam uradila radi nje, da mi se svakodnevnica pretvori u bukvalno borbu za život, da svakog momenta strepim za nešto...Ali sad kad na sve to gledam, nema veze. Bogu dragom hvala što mi je sve to uradio, jer da nije, ja bi se i dalje drogirala, kontala bi daje droga super-kul i da meni od toga neće biti ništa. Aha.

E zašto sam ja sve ovo napisala?
Zato jer imam neki osjećaj da neki ovdje kontaju kako ja ni sad nemam veze sa životom, da ne znam šta pričam ni šta radim. Da ću pasti za najdalje mjesec dana, da nemam uvjete i tako to. Mogu reći samo da imam najveći i najvažniji uvjet da se jednom za vazda skinem, a to je što mi se droga tako zgadila, i jednostavno više neću da se drogiram. I kapak, točka, amen!

Sad ću se opet nadovezati na doktoricu koja me je vodila na detoxu.
Ona ne samo da ne zna prepoznati one najočitije znakove fizičke krize, nego joj je jedan pacijent trebao bukvalno zaspati za stolom da bi kao posumnjala nešto, a ovaj nadrogiran već tjedan dana, ali to sam već pisala. Toliko je nezainteresirana da ja to ne mogu opisati. Npr. na jednom razgovoru kod nje, ona je skidala lak s noktiju, a ja na krizi umalo nisam povratila od onog acetona. Drugi put su joj mobiteli non-stop zvonili (grofica ima tri telefona-jedan za obitelj, drugi za prijatelje i treći poslovni) Ja kažem dvije rečenice, onda ona pet minuta priča na mobitel,prekine i na kraju me zamoli da ponovim šta sam prije rekla. HALO? Hajde kontam šta će jadna zauzeta žena(aahaaaa) nema vremena pa na poslu mora lakirati nokte, a toliko je ljudi vole da je oborila svjetski rekord u zvonjavi telefonom. Tamo negdje drugi tjedan kosti i mišići cijele noge su me toliko otkidali da sam trpila dokle sam mogla. Onda sam odlučila otići da sestru pitam da mi da Voltaren Forte koji mi je doktorica propisala u slučaju potrebe. I tako ja ulazim u ambulantu kad tamo sama doktorica. Ja dobar dan doktorice, jeli sestra tu, objasnim joj situaciju i kažem da mi je stvarno prigustilo. Kaže ona da je sestra otišla do prodavnice, da će se brzo vratiti. Ok, kažem ja, idem ja leći, možete li joj molim vas reći da dođe do mene kada se vrati. Kad će ona na to-Ja da joj govorim, nisam ja tajnica, dođi za deset minuta i ti je traži. Ja odem sva sjebana u sobu, počnem plakati i od jada zaspem bez injekcije i istrpila sam još nekoliko dana. Ona je taj dan skontala da je malo pojela govno i počela se "neofirno" pravdati kako joj je tlak visok, da joj smeta vrijemei još taj prokleti klimaks. Ah, baš mi je žao. Pa kravo usrana šta onda radiš u bolnici, ko ti dade diplomu, gdje ti je Hipokratova zakletva, jebe se mene za tvoj tlak, ako ja mogu na radnu terapiju zalijevat milion sadnica u krizi i sa temperaturom, možeš i ti prenijeti sestri jebenu poruku. Niko te nije tjerao da radiš taj posao koji vidim obožavaš!

Zato dragi moji forumaši, narkomani skinuti i neskinuti, suovisnici, i vi koji ćete to tek da postanete... Da znate da je Ana od tog momenta za sva vremena prekrižila tu predobru, divnu, moćnu, nadasve savršenu i beskrajno razvikanu "stručnu pomoć". Shvatite molim vas, da ja stvarno ne tražim previše, nisam neko razmaženo derle, ne tražim dlaku u jajetu. Nego me je jednostavno toliko ljudi u životu zajebalo, narkomane u to ne ubrajam niti se čudim, da malo kome vjerujem. A iz mog nažalost ne siromašnog iskustva sam vidila da u mom gradu ne postoji osoba koja bi meni na stručan način pomogla, a vjerujte mi dosta sam vremena provela kod mnogo ljudi.

Moji doktori, socijalni radnici, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, neuropsihijatri, dr.med.doc.sc, primarijusi i ostale titule su moja obitelj, momak i momci i cure iz zajednice Cenacolo koji su završili program. Sa njima se družim, pričamo, zezamo se i meni je super. Neće meni pomoći neki idiot koji ima diplomu i koji je iz knjige pročitao da fizička kriza traje najviše deset dana. Ko će me razumjeti ako ne ti momci i cure? Ni u mom gradu ni u okolici nema NA sastanaka, pa mi je ovo pravo dobro. Pa najbolji i najstrašniji drot-inspektor za narkotike ovdje je jedan lik koji je prije rata bio teški narkoman i kriminalac. Da vidite kako radi, riješi slučaj za pola sata. Samo usporedba.

Eto tako,pa vi kako hoćete. :wink:
Ćaooo! :)
Potpis.
User avatar
klara60
Posts: 550
Joined: Wed May 14, 2008 8:42 am

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by klara60 »

Draga Ana,
sta reci poslije ovoga sto si napisala (previse loseg iskustva...)?!
Da, mogu samo reci: Zelim ti od sveg srca da uspijes i vjerujem u tebe, pogotovu kad sam procitala ovo:
AnAna_mo wrote:Mogu reći samo da imam najveći i najvažniji uvjet da se jednom za vazda skinem, a to je što mi se droga tako zgadila, i jednostavno više neću da se drogiram. I kapak, točka, amen!
AnAna_mo wrote:Moji doktori, socijalni radnici, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, neuropsihijatri, dr.med.doc.sc, primarijusi i ostale titule su moja obitelj, momak i momci i cure iz zajednice Cenacolo koji su završili program. Sa njima se družim, pričamo, zezamo se i meni je super.
Puno srece, djevojko!

Pozdrav
User avatar
YugoS
Posts: 635
Joined: Tue Apr 21, 2009 1:14 pm

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by YugoS »

Dzes' Anchi ?!

Sve sto si napisala glede "strucnjaka" je skoro pa tacno.Ima tu i ne znanja,a najvise ljenosti.Ljenost ce nas ubiti!
I to da ces naletiti na Doktora koji ce ti odraditi sve je ravno dobitku na lottu.Suplji su nevjerovatno.Da sad ne bih pisao svoje fula dozivljaje,dovoljno je ovo sto si ti napisala.

Evo u kratkim crtama moje iskustvo;
Kada malo bolje skontam,ja se vise "lijecim" nego sto sam se drogirao,a rezultati mrsavi.Svaki Ciklus skidanja uz pomoc psihica je obecavao.Sve bude lijepo i krasno,ja vjerujem doktorima,rjesvaju se problemi,ja okrecem novu stranu,napokon psihijatar koji me razumije...I nakon nekog vremena opet Pad.
Ja sam naravno sjeban,jer sam sve odradio kako je doktor rekao,kako je "strucnjak" odredio.

I tako nekoliko putu,nekoliko sjebova.Da situacija bude jos gora,topim subutex koji bi kao trebao da dodatno pomogne.Ma sta pomogne,da nosi cijelu pricu.
I sve tako dok jedne prilike nisam svoju zivotnu pricu povjerio jednom drugaru.Vladi_eM-u !
Nikada do tada mi niko nije rekao da neke stvari mozda i nisu onakve kakve sam ja mislio da jesu.
Bio sam svjestan svojih mana i nedostataka,ali svojih vrlina bas i nisam.I upravo mi je Vlado skrenuo paznju da zavirim i analiziram neke moje "prednosti",da razmislim jesam li ja bas bez komplexa,jeli moje extrovertno ponasanje iskreno i jos gomilu stvari za koje sam mislio da su Ne okrnjene.

Nakon toga,lijecenje okrecem u svoju korist.
Preispitujem stvari za koje sam mislio da su OK,sam izvlacim iz sebe sve "dobro"(koje i nije bilo bas najbolje) i analiziram,okrecem i mjenjam pozicije sa kojih gledam na te stvari.
I sto se tice strucne pomoci je krenulo.Ne racionalizujem neke stvari i otvoreno i bez zadrske iznosim svoje misljenje i stavove o kojima raspravljam s doktorima.
Nekada to ide sporo,ali tako i mora.Nije svaki psihic dobar za sve,pa se mora traziti i upirati izlaz.

Izvini,znas da sam preopsiran.
Htjeo sam reci da covjek nikada ne zna ko ti moze pokazati smjer u kojem trebas da ides.Dugo sam vjerova da sve to moze "strucnjak",a za propala lijecenja da "strucnjak" nije pravi.

Kako god,ja te pozdravljam i pravo mi je drago da si cista.
Upiri na sve strane i motaj sve kombinacije.

:D
narkoman sam al' najlepsi.
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by AnAna_mo »

Evo malo da se javim ekipi na svojoj temi... :D
Nemam pojma šta da napišem jer nema nikakvih noviteta, mislim naravno da ima, ali što se tiče narkomanije stvari su iste kao odkad sam pisala zadnji put.
Ja sam vam, ljudi moji, čista još koji dan pa 4 mjeseca!!!
Eeeej, može se to vama čini smiješno, sića...
Ali meni je to od 2004, u ovih šest godina drogiranja i pet godina na heroinu i metadonu najduža, ma ne najduža nego jedina prava apstinenacija.
Od svega, ne pijem više ni antidepresiv. Skidala sam ga polagano i ne pijem ga već mjesec dana.
Čitam osmi, deveti i deseti mjesec, pola sedmog i ovo jedanaestog ja sam bez droge, bez ičega!
Da mi je neko onog 19.7. (kada sam poslije podne otišla na detox) ujutro rekao da će ovako biti, ja bi mu se samo nasmijala.
Ja se dobro osjećam- izlazim, družim se, čitam i učim ono što mene zanima.
Nažalost, ovu godinu sam zakasnila da upišem fax, ali možda je i bolje, ipak sam dosta svježa.
I tako, sve štima, normala - što bi se ovdje reklo.
Zaljubljena sam, volim i voljena sam, i tako to... :D
Eto dragi moji, ostajte mi dobri, oni koji nisu postanite jer je jako lijepo i čujemo se, tj. pišemo!

Pozdrav iz Mostara!
Ana.
:D
Potpis.
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by sanela »

Ana, drago mi je da ovo čitam :)
Samo naprijed, možda nekad i popijemo tu kafu :wink:
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by AnAna_mo »

Samo da vas sve pozdravim, od kuće forum ne mogu otvoriti, pa ovako malo iz caffe-a!
Ćaoooo! :D :D
Potpis.
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by sanela »

Pozdrav Ana... Ima li zime dole?
Ovdje ubi minus..
Imaš :smt006
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by AnAna_mo »

Jašta! :D
Zime,vjetra,hladnoće pa se zavučem sa dragim u kuću i nigdje ne mrdam... Pa onda naleti sunce i izmigoljimo u bašte na kavu, ili u park i hranimo ptičice, i tako... :wink:

Pozdrav! :smt006
Potpis.
peter
Posts: 101
Joined: Fri Aug 06, 2010 8:14 pm

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by peter »

BLAGIS TEBI!
Borba i dalje traje!
Borba traje do kraja!
Borba svakog dana!
User avatar
neko
Posts: 18
Joined: Wed Jan 06, 2010 11:50 pm
Location: montenegro

Re: Nesto slicno zivotu...

Post by neko »

Nisam bila godinu dana ovde,svratih,nadjoh tebe.........nisi mi nista,ali bitno mi je da znam da si ziva,da se boris,kako god,mnogo mi je drago,stalno sam vas par citala,mnoge ko da znam licno,ipak bas se hrabro borite....napred koliko mozete,i ti Ana.......pozz,sve najbolje!
Pomiri se sam sa sobom,pa ce se sa tobom pomiriti i nebo i zemlja.Sv.Isak Sirin
Post Reply