Nesto slicno zivotu...
Posted: Mon Oct 27, 2008 4:45 pm
*Dozivjela sam osjecaj savrsene srece - nesto veoma blisko tugi.*
Ova davno izgovorena recenica je citat smijesnog cikice sa brkovima i cilindrom-Charlija Chaplina.Sada, godinama kasnije,ja se svrseno pronalazim u njoj.
Znam da nisam bas najvjestija na rijecima i da ovako ne mogu tocno da opisem sve moje osjecaje,ali cu se truditi.
Droga.Narkomanija.Ovisnost.
Kazu da sve ima dva lica.Medalja ima dvije strane.To je istina-tako je i sa heroinom.Jedna strana je tuga, a druga zlo.
Cudno je to.Da svi mi,koji smo ljudi od krvi i mesa (i kostiju) budemo robovi mrve praha.
PRVI DOTICAJ
Od malena sam bila drukcija.Dok su se druga djeca igrala na travnjaku u jednoj skupini,ja sam sama pravila svoje malo carstvo u pjescaniku.I bila sam sretna.Kasnije je dosao rat,vrijeme sam provodila u kuci uglavnom u nekom svom svijetu,crtajuci,slusajuci muziku, igrajuci se sa svojim ljubimcima i mastala kakva cu biti kada odrastem.Imala sam svoje snove i vizije.Uvijek sam mislila da cu biti veterinarka,ali zivot me je odveo drugim putem.
U osnovnoj skoli sam bila super ucenica, pametna, mirna, marljiva, itd-divno dijete.Onda sam shvatila da sam dobro nadarena za umjetnost ,pa sam upisala srednju likovnu skolu.
U tom tinejderskom periodu mala sam sve sto sam pozeljela.Super brata,jos bolje roditelje,extra prijatelje,momaka koliko pozelim,puno ljubavi oko sebe,srece,zdravlja,love na bacanje-ma znate vec...Ono,bez nekog hvaljenja,moglo bi se reci da sam bila jedna od onih popularnih cura na koje su druge bile ljubomorne.Ali neee,ja sam uvijek htjela ono nesto sto ne postoji.Ili sto postoji, ali je lose.Ja ko ja...
Nego da se vratim na ono zasto sam ovdje... Znaci, prvi srednje. Vec odavno izlazim,a i alkohol je u igri.Nikad ga nisam nesto posebno volila,ali eto,nek se zna.Sa novim frendovima iz novog razreda pricam o drogama.Svi se slazemo da je trava sasvim OK,a od kemije zaziremo.Da je barem na tome ostalo.I tako,ovaj moj tadasnji prijetelj(kojeg sam naravno zbog heroina otjerala od sebe),zvat cu ga D. jedno vece dode sa pizom strasne,masne Ilicke domacice.I sta cemo sad-niko ne zna ni smotat,ni dim uvuc kako treba (jer ja nikad nisam pusila cigarete).Zaustavimo jednog lika-C., za kojeg smo znali da je u tim vodama da nam ucini uslugu,sto je ovaj i uradio.
Tako smo nas troje stajali pod krosnjom ogromnog drveta,pusili taj dzoint kao da je to ne znam sta.D. je umisljao da je zesce odvaljen,a meni nista covjece.Sjecam se da sam se smijala ko luda jer sam se osjecala vrlo glupo.Zasto se ja nisam napusila?? I odlucila sam da cu probati ponovo.Mislila sam "pa sta,mogu to raditi koliko hocu,svi to rade,na travu se ne mogu navuci"!Prvi put, drugi, treci, deseti, mjesec, sedam, godina...ja sam nastavila.Svaki bozji dan-sve dok se nisam navukla na dop koji mi je jedini postao bitan.Klasika.
Ova davno izgovorena recenica je citat smijesnog cikice sa brkovima i cilindrom-Charlija Chaplina.Sada, godinama kasnije,ja se svrseno pronalazim u njoj.
Znam da nisam bas najvjestija na rijecima i da ovako ne mogu tocno da opisem sve moje osjecaje,ali cu se truditi.
Droga.Narkomanija.Ovisnost.
Kazu da sve ima dva lica.Medalja ima dvije strane.To je istina-tako je i sa heroinom.Jedna strana je tuga, a druga zlo.
Cudno je to.Da svi mi,koji smo ljudi od krvi i mesa (i kostiju) budemo robovi mrve praha.
PRVI DOTICAJ
Od malena sam bila drukcija.Dok su se druga djeca igrala na travnjaku u jednoj skupini,ja sam sama pravila svoje malo carstvo u pjescaniku.I bila sam sretna.Kasnije je dosao rat,vrijeme sam provodila u kuci uglavnom u nekom svom svijetu,crtajuci,slusajuci muziku, igrajuci se sa svojim ljubimcima i mastala kakva cu biti kada odrastem.Imala sam svoje snove i vizije.Uvijek sam mislila da cu biti veterinarka,ali zivot me je odveo drugim putem.
U osnovnoj skoli sam bila super ucenica, pametna, mirna, marljiva, itd-divno dijete.Onda sam shvatila da sam dobro nadarena za umjetnost ,pa sam upisala srednju likovnu skolu.
U tom tinejderskom periodu mala sam sve sto sam pozeljela.Super brata,jos bolje roditelje,extra prijatelje,momaka koliko pozelim,puno ljubavi oko sebe,srece,zdravlja,love na bacanje-ma znate vec...Ono,bez nekog hvaljenja,moglo bi se reci da sam bila jedna od onih popularnih cura na koje su druge bile ljubomorne.Ali neee,ja sam uvijek htjela ono nesto sto ne postoji.Ili sto postoji, ali je lose.Ja ko ja...
Nego da se vratim na ono zasto sam ovdje... Znaci, prvi srednje. Vec odavno izlazim,a i alkohol je u igri.Nikad ga nisam nesto posebno volila,ali eto,nek se zna.Sa novim frendovima iz novog razreda pricam o drogama.Svi se slazemo da je trava sasvim OK,a od kemije zaziremo.Da je barem na tome ostalo.I tako,ovaj moj tadasnji prijetelj(kojeg sam naravno zbog heroina otjerala od sebe),zvat cu ga D. jedno vece dode sa pizom strasne,masne Ilicke domacice.I sta cemo sad-niko ne zna ni smotat,ni dim uvuc kako treba (jer ja nikad nisam pusila cigarete).Zaustavimo jednog lika-C., za kojeg smo znali da je u tim vodama da nam ucini uslugu,sto je ovaj i uradio.
Tako smo nas troje stajali pod krosnjom ogromnog drveta,pusili taj dzoint kao da je to ne znam sta.D. je umisljao da je zesce odvaljen,a meni nista covjece.Sjecam se da sam se smijala ko luda jer sam se osjecala vrlo glupo.Zasto se ja nisam napusila?? I odlucila sam da cu probati ponovo.Mislila sam "pa sta,mogu to raditi koliko hocu,svi to rade,na travu se ne mogu navuci"!Prvi put, drugi, treci, deseti, mjesec, sedam, godina...ja sam nastavila.Svaki bozji dan-sve dok se nisam navukla na dop koji mi je jedini postao bitan.Klasika.