Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.
AnAna_mo wrote:Ja vjerujem tebi i svima koji su bili kod Rusa, imaju slicnu pricu...
I praaavo me zivciraju svi koji govore da je to prevara!
Jebena prevara poslije koje si skroz u redu, bez droge, lijekova, alkohola i ostalih govana, miran, sretan i zadovoljan!
Dabogda svi bili tako prevareni, i ja prva!
ja bih platila i trostruko da znam da necu pomislit na dop vise ikada..tako da se skroz slazem s AnAnom..
OBM- ma doci ce vrijeme kad ce te docekati "netko" u stanu..step by step...
prvo da ti cestitam na 4 mjeseca ..i pogotovo na tome sto ne zelis dop =D>
vjeruj mi,polako ce sve doci na svoje..eo meni je mjesec dana bez H i trenutno mi je dosadno za popizdit..
kontam ,ustvari nadam se, da cu i ja uskoro poceti izlaziti van..imati prijatelje..
ne moze sve odjednom biti savrseno..na dobrom si putu..vjerujem da ce ti usamljenost vrlo brzo proci..
ja se raspisala,a ustvari nist pametno za napisat..htjela sam ti reci da ti i ja vjerujem za Ruse i da ti cestitam..
I ja te pravo razumijem honey-eye ...I razumijem da su te Rusi zajebali za kintu.I to da si 4 mjeseca sama sebe ubjedila da je ok,i kraj svim sranjimaZnas da nije...
Ti osjecaji sto opisujes,pocetna su slova jedne rijeci,pogodi koje...
Kad citam tvoj post tacno vidim sebe u istoj situaciji... ja ulazim u cetvrti mesec a kazu da se posle treceg neverovatno brzo bude duboke emocije. Samo budi srecna sto mozes sa svojim prijateljima biti i druziti se, ja se i dalje druzim samo sa kevom :rolleyes: Drz se...naici ce vec neko.
vudd pogadjam sta hoces da kazes...necu da kazem da nisi u pravu, ni da jesi....ono sto sada znam je da mi zaista dop ne treba..i ne lazem sebe, ne obmanjujem sebe....i kada sam bila u najgorem bedu, nisam pomislila na dop...ranije bih bez razmisljanja okrenula mob...ne bih se ustvari ni dovela u stanje da se osecam lose....mnogi misle da sam se zajebala sa rusima, ja i pored ovog trenutnog stanja ne mislim tako...nisu oni mene izlecili carobnim stapicem i sada sam nova ja...ja sada samo nemam zelju za dopom, imam novu sansu, sada moram da naucim kako da se suocim sa zivotom i svim sranjima, bio to posao, usamljenost, ljubav... a sve to bez gudre, kao svi oni ostali...mi nismo kao drugi, slabiji smo, nestrpljiviji, zelimo da u momentu nestane sve.. ali ne ide to tako...
mada, nisam ja tako lose...nisam ni sama, ali sam usamljena...toliko dugo sam zivela bez ljubavi prema pravoj zivoj osobi, volela samo dop...sada zelim svu tu ljubav dati nekom....pa necu se zbog toga vratiti dopu...ok, nezadovoljstvo i praznina te vode ka onome sto spominjes, ali evo prvo sto sam uradila, priznala sam da su mi rusi pomogli, ali da tu nije kraj...sad dalje JA moram sama...da sagradim temelje.
darla, kao sto rekoh iako mnogi ne veruju, volela bih da mogu da pokusaju...do sada nikada nisam dozivela da ne zelim dop...imala ga u rukama, drug trazio da ga nadjem, ne samo da nisam to uradila ,bilo mi je odvratno, ali osecaj kada sam videla, drzala dop..bio je kao da drzim kesicu bibera
mauriko...drz se
pitas se sta je cilj?
tvoja spremnost da krenes.
***
sta znaci smiriti potrese
u dubinama sebe?
znaci:ugasiti glas.
Jedino sto ti zameram jeste da se i dalje vidjas sa likovima koji su u problemu...sveza si, ranjiva...znas gde te oni mogu nesvesno odvuci? Najbolje bi bilo prekinuti svaki kontakt, to je i prvo pravilo uspesnog oporavka.
vudd pogadjam sta hoces da kazes...necu da kazem da nisi u pravu, ni da jesi....ono sto sada znam je da mi zaista dop ne treba..
Pa nisam mislio na tu rijec,ali kad vec kazes...
...ali meni treba neko ko ce da me doceka kada otkljucam vrata, ko ce da me zagrli kada sam srecna i kada mi je tesko.....
Mislio sam na AN kao pocetna slova, jer osjecas da te trenutno slabo ko razumije i da si usamljena,treba ti zagrljaj...Koliko znam,tamo se slomise grleci a i razumiju mnogo toga
ne, nisam dobro rekla, to je bilo samo na pocetku....moj drug, koji je gledao moje drogiranje i stalno mi zamerao, navukao se malo pre nego sto sam se ja skinula..otisla sam jednom kod njega, u junu mislim, a u maju sam izasla sa klinike, i to je bio poslednji put kada sam ga videla. ja njega jako volim, znamo se vise od 10 godina, ali znam da mu ne mogu pomoci, znam koliko su mene smarale price nemoj to raditi, nije dobro......zato sam ga pustila, otisla sam da vidim gde je i kako je, jos uvek je tada bio na medenom mesecu....rekla sam mu kada ti pomoc bude potrebna tu sam..da gledam kako se radis ne zelim i ne mogu...i to je sve...nema vise kontakta.
pitas se sta je cilj?
tvoja spremnost da krenes.
***
sta znaci smiriti potrese
u dubinama sebe?
znaci:ugasiti glas.
Radi se o pismu Marcella Bernardia, čuvenog talijanskog pedijatra i psihologa, njegovoj unuci Katarini.
Draga Katarina,
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i na sve tvoje vršnjake, ustvari sve vas koji ćete 2000. Godine imati oko 20 godina.
Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene vjerojatno više neće biti. Zato ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja. Ne želim te savjetovati ni upozoravati ni bodriti niti učiniti bilo što što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećaje i uvjerenja.
Ponavljam, naime da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim.
Tko zna što ćeš ti raditi kroz dvadeset godina. Tko zna kakva ćeš biti. Tko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, invetivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe će se udružiti mnoge sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svatko može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo zlo da je u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svatko može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koji samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imat ćeš po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put. Mogu ti reći, bar što se mene tiče,da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si to ti učinila i pokazala si mi kako si učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj i mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet.
Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su „praktični“, „realni“, „konkretni“. Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko, tko je pokušao nešto izmijeniti, išao ravno u propast.Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako. Ako i kroz dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi: ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući, 2000. godine, bit će još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstava duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem sasvim drugom; tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džurban je rekao: „Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer“. Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, točno je.Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvog dječjeg neznanja, već zato što si okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ništa više od toga. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić moga života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.
Tvoj djed
pitas se sta je cilj?
tvoja spremnost da krenes.
***
sta znaci smiriti potrese
u dubinama sebe?
znaci:ugasiti glas.
...I razumijem da su te Rusi zajebali za kintu.I to da si 4 mjeseca sama sebe ubjedila da je ok,i kraj svim sranjimaZnas da nije...
