3 godine konstantnog konzumiranja svega i svačega a najviše kokaina dovelo me u propast smršala sam 8 kg, pa čovječe sad sam živi kostur. Stalno sam u kući, izolacija od svega samo moji dragi roditelji i buraz uz mene. Mislila sam da se mogu skinuti na suho, ali nema šanse, tek sad osjećam da terapija djeluje. Zato sam neku noć izašla popila par pića i napila se ko tuka. Napravila haos u kući, psovala, pobila se ukućanima, to mi oni pričaju ja se ne sjećam skoro ničega. Pijem terapiju , čista sam 3 mjeseca. Nisam znala da kokain može onako uzeti pod svoje. Prokleta gudra. Još sam depresivna nervozna, stalno plačem , eto, neki dan sam imala napad nenormalnog plača. Nisam se mogla zaustaviti sai i pol. Jecaji i neartikulisani zvukovi. Isto kao i prije mjesec i po, kada sam imala slom živaca, ali nadam se blaži. Sreća sam luda i pozitivna, nasmijana, pa me to izvlači. Da nisam takva da padam u crnjake bog zna šta bi bilo sa mnom. Ovako je bolje, čvaka bila, čvaka ostala.
Zaboravih napisati da sam se počela gudrirati od svoje 16 godine, ma brate ubijali smo se. Još ovdje u Hercegovini trave ko kamenja, čak sam sadila vutru, domaćica boli glava. Pa dođoše bobe, speed,kristal, LSD, sve sem heroina. Hors mi se uvijek činio ono najgore za mene, jer se uzima iglom, a mene igle strah ko boga. Tek sam poslije saznala da se može vući na nos. Hvala bogu pa nisam i to konzumirala. O alkoholu da ne pričam, sve što bih zaradila para ja bih popila, ma kad se sjetim, UŽAS.
Koliko sam mogla popiti stid me je bilo.
U kafiću naručivati pa bih rekla kolegici hajd majke ti naruči ti za mene. Ma niđe veze, ali istina živa.
Živim u prelijepoj provinciji, znaš kako je, svak te zna, a i ti svakog. Dok nisam otišla u Sarajevo i imala sam dva divna kreativna posla. I zaljubim ti se kao budala. Živjela sam s dečkom 4 godine, volimo se ludo, čak je i dolazio i molio me da se vratim. Ali meni ne pada na pamet da se vratim starom načinu života. Brzom življenju. Ma prebrzom.
Više se isplaćem što ga ne mogu zagrliti i poljubiti, nego što se liječim. Više sam zbog toga u depri. Ali drugovi i drugarice, znam da suosjećate sa mnom i mnogo mi pomaže što čitam vaše ispovijesti i znam da nisam sama u ovom svemu.
I što imam mamu koja mi upravo tipka ovu ispovijest, nikad me komp nije interesovao, sve dok mama nije otvorila ovaj forum i rekla mi, čitaj mala, možda ti pomogne. I vjerujte mi drugari moji i zaista mi olakšava da idem dalje, čistim životom. Ja ne brojim dane kao neki od vas, to mi izgleda ono kao čist sam toliko dana, pa kad napunim određen broj dana, počeću se ponovo pucati. Pa što ih brojiš brate. Bolje ti je sabrati sebe u svemu tome. Dosta toga u životu sam prošla, dosta toga me je strefilo, pa i zaslužila sam, jer sam sekirala roditelje do bola.
Kajem se, kajem i kajaću se dok sam živa.
Moj život u Sarajevu se sastojao od ludih derneka, provoda, hodanja po klubovima, po koncertima, ma nema gdjeme nije bilo. Samo nek ima halusice i roka, živjela sam u ogromnoj kući gdje smo jednom sedmično pravili partijade. Tu se skupljao sarajevski džet-set... ono njima je bilo tu extra, sigurica, niko ih ne vidi, i čim se uđe u kuću odmah se izvali na sto cocain, znali smo za jednu noć pošmrkati po 10 gr. Dok jedne noći se nisam olaušila, tako dobro da se ne sjećam uopšte da mi je bilo 20 ljudi u kući i shvatila sam da trebam potražiti pomoć. Izađem ti ja iz kuće ko muha bez glave i odem kod neuropsihijatra i ispričam joj sve. Otišla sam namjenski kod nje da mi da tablete za spavanje i smirenje. Što je i uradila. Rekla mi je ako se mislim izvući iz svega toga, moram promijeniti totalno sredinu i društvo. Tako je i bilo. I vratim se ja svojim najdražim , najboljim i razumnim roditeljima. Ma ne bi ih dala ni za što na svijetu.
Dosta su propatili zbog mene i sigurno se više nikad ništa neće tako ponoviti.[ ČVRSTA SAM U OVOJ ODLUCI KAO STIJENA.
Nevjerovatno je kako malo znamo o sebi i svijetu oko sebe i životu koji živimo.
Tek velike iznenadne sreće i teški udarci i veliki gubici govore nam da je život mnogo ljepši i bogatiji. Čovjek se mijenja i ponavlja raste i pada, ozdravlja i boluje, više puta mre, i umre i vriskava. I sve što mu se događa je nepredvidivo zato što je SAM kriv. Kao što sam i JA SAMA KRIVA ZA SVE ŠTO MI SE DESILO.
Niti živim u prošlosti , niti u budućnosti. Imam samo sadašnjost i jedino me ona interesuje. Ako uspijem da ostanem u sadašnjosti, A MORAM, bit ću sretna djevojka.
Radi svoje sigurnosti mi ljudi smo osnovali zajednicu, uzevši da smo međusobno jednaki, ali to shvatanje je po prirodi pojedinaca i sve zavisi od tebe jesi li čvrst ili nisi.
I to vam je moj život ukratko.
Ovo sam napisala prije 3 do 4 mjeseca kad sam se gudrirala i sad mi na um pade da vam napišem jednu budalaštinu.
Evo me u smiješnim noćima, u kojima imam magle u očima, sveje tu ko normala i svima nam je prava gala.
Brza prelaznost, fleševi jedan za drugim, ali ja se uporno trudim da to ne bude tako jer poslije mome srcu nije lako. Al dobro nam je ovako jer bez toga ludi svako. Al nema veze i to će jednog dana proći i svi ćemo u normalu doći,ha ha, ha
i nemoj da budes tako depresivna jer znaj da nisi sama,na ovom sajtu,koliko sam ja primetio uglavnom su heroinski ovisnici ili bivsi ovisnici sto je mnogo gore od onoga sto si ti uzimala a to je kokain(makar je to moje misljenje a mnogi ce se sloziti).To je droga bogatasa a heroin je droga sirotinje,a i od kokaina se ne umire kao od heroina,eno pogledaj Mika Dzegera,ima 60 godina a smrce sigurno 30,pa skace kao lud po onoj bini,nemoj da ocajavas,ja mislim da situacija u kojoj si ti i nije toliko crna,veruj mi da je heroin mnogo vece zlo,mada i kokain nije za potcenjivanje,vrlo utice na psihu,ja ti od srca savetujem,da nadjes nekog dobrog psihijatra i da ides na seanse(obavezno sa nekim iz porodice)i bices ok,nemoj da si tuzna,mi smo uz tebe veliki pozzzzzz
