Narkomanija je IZLEČIVA bolest

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Narkomanija je IZLEČIVA bolest

Post by saša-ex »

Ovaj forum pre svega shvatam kao mesto na kome ljudi mogu nešto saznati, naučiti ili dobiti podršku u svojoj borbi, sa koje god strane narkomanske priče se nalazili. Zato ću i napisati nešto o sebi, iako je ta priča slična kao i dosta drugih, bez nekih posebnih događaja ili zanimljivosti...Niti sam mnogo vičan pisanju...Ali nadam se da će nekom ta priča biti na korist....
Zovem Saša, rođen sam 75. u Kruševcu, gde sam i živeo do kraja srednje škole. Imao sam normalno detinjstvo, jedini problem je bilo to što su se roditelji razveli kada sam imao mesec dana, što ja i nisam doživeo kao neki stres, nisam mbio ni svestan tog nedostatka. Živeo sam sa majkom, to je neka standardna priča u takvim uslovima, nikada se nije preudala i ja postajem centar njenog života, sa svim onim što ide uz to- maksimalno davanje i trud oko mene. Bavio sam se sportom od malena, najviše se zadržao na tenisu i atletici , išao u privatnu školu engleskog, sve je bilo manje-više standardno, osim osobine da brzo odustajem u svemu gde nisam najbolji…Nisam bio dete koje je pravilo velike probleme, bilo je klasičnih klinačkih gluposti, u osnovnoj sam bio odličan, imao dosta drugara…Puno sam čitao, još kao klinac interesovale su me knjige o narkomaniji, ne samo beletristika tipa “Mi deca…”, nego I enciklopedije I medicinska izdanja. Čitao sam dosta I od filozofije, imao dosta različitih interesovanja I, mada to nisam tada mogao da shvatim na taj način, bio sam nezadovoljan poretkom stvari u mom životu, tom normalnošću, prosečnošću, tim životom kakav su živeli moji roditelji, kakav je čekao I mene. I stalno sam se pitao čemu sve to? Nekako, imao sam od života velika očekivanja, hteo sam da živim nešto jako uzbudljivo. To su razmišljanja koja verovatno ima većina klinaca u tim godinama , ne mogu reći da je to ono što me je odvelo u drogu, nisam bio neko ko je po ceo dan sedeo I razmišljao o smislu života, ipak sve je to bilo skup stvari koje su činile da duboko u sebi budem nezadovoljan, samim tim I nesiguran, pa iz toga I pun kompleksa. Spolja sjajan dečko, uvek spreman za šalu I zezanje, fin, kulturan, iznutra potpuno drugačiji…I onda kreće srednja škola, nova ekipa, trebalo se dokazati, naravno glupostima.
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

vutra

Post by saša-ex »

Imao sam 15 godina, u odeljenje upada ortakinja, pita ko će da duva, od nas trideset sigurno polovina kreće u wc za njom. Sećam se jasno svega, uzbuđenja, treme...Ni jednog trenutka se nisam pitao da li da krenem, ne samo zbog onoga-da ne ispadnem cava, nego i zbog toga što sam jasno pomislio-mošda je to to! Džoint kreće u krug, verovatno je većini prvi put da duva ali svi se odlično snalazimo, pa sto puta smo već videli, pročitali ili čuli o tome kako se to radi...I, uvlačim prvi, drugi, treći put, očekujem da će da se desi nešto divno i...- ništa. Jednostavno ništa nisam osetio, to je ono što će mi se ponavljati i kada prvi put budem uzimao heroin, kokain, ekstazi, tripove...nikada iz prve ništa nisam osetio...Ali bio sam fasciniran time što sam učestvovao u nečem takvom, imali smo na trenutak jedno jako zajedništvo, uradio sam nešto posebno, uou čoveče, pa to je prava stvar...Eto tako sam razmišljao, nisam u tome video ništa loše, pa nismo mi bili neki narkomani ili neki problemi, svi smo važili za „finu“decu. Znači nije diler vrebao u školskom dvorištu, nije mi niko ništa sipao u piće, nije mi niko dao drogu prvi put besplatno a sledeći tražio pare....Ne, to su sve gluposti, gudru sam prvi put uzeo sam, zato što sam ja tako hteo! I nisam se odmah navukao, niti sam morao da uzmem sledećeg dana, sledeći put je to bilo tek posle dva-tri meseca. Tada sam se već uradio, bio sam fasciniran sa tim osećajem, oduševljen napadima smeha, tim blaženim stanjem, tim drugačijim doživljajem svega oko mene. Bile su to one poznate 91-92-93 godine, ničim izazvane sankcije i ostale gluposti. Sećam se da smo bili srećni kada je uopšte bilo cigara na trafici, para za piće nikada ne bi imali svi, i roditelje i profesore je bilo briga za nas, gledali su kako da prežive. A mi, mi smo ostali sami sa našom prijateljicom ganjom(marihuanom) i bolelo nas je uvo za sve...Polako sam batalio bavljenje sportom, normalne aktivnosti svodim na minimum, školu otaljavam sa polaganjem popravnog svakog leta i uživam u „slobodi“ koju imam. I tako je to bilo do polovine četvrte godine...
uvekza
Posts: 81
Joined: Sun Nov 26, 2006 7:29 am
Location: Vojvodina
Contact:

Post by uvekza »

I, sta se onda desilo :?:
I love you, but I don`t like you.
User avatar
Betterlife
Posts: 18
Joined: Mon Mar 12, 2007 5:59 pm
Location: Beograd

Post by Betterlife »

Konacno da napises i ti ispovest.. Iskreno jedva sam cekala :)
perica

Post by perica »

GDE SI NESTAO,NEMOJ TO DA RADIS KADA SI SE RASPISAO!!! :D
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

heroin

Post by saša-ex »

Moraću da pišem na ovaj način, biće ovo ispovest u etapama, noć je jedino vreme kada mogu pisati a tada sam uglavnom umoran za neko duže pisanije. Elem ,stvari su se dalje ovako odvijale.
Bila je polovina četvrte godine, duvao sam već tri, povremeno sam uzimao trodone, bensendine i još neke lekove...Naravno, mislio sam da nemam nikakve veze sa narkomanijom i da se samo dobro zezam.I onda je došao koncert nekih mojih ortaka koji su imali bend, još jedna noć za zezanje, sve je bilo kao i obično, osim što smo ostali bez vutre. Ja i ortak smo se izbedačili, smorili, jurili levo-desno ali ništa nismo mogli da nađemo. Nailazimo na super ortaka iz osnovne, on je već par puta bio preko, šanerisao, znali smo i da valja i uzima heroin. Nismo puno razmišljali, pogledali smo se i već sekundu kasnije tražili smo da završimo dop, što nam je ortak, posle malo nećkanja sa njegove strane( znate, nije to za vas,opasno je itd.,dok nije video kintu) i završio. Naravno, mi smo već znali(tj. mislili da znamo) šta je heroin, znali smo dosta likova koji su navučeni,ali smo isto tako i znali da smo nas dvojica jako pametni i da nama nikada ne može da se desi da se navučemo...Našli smo ogledalce, cevčicu, šmrknuli smo taj smeđi prah i, kao što sam već napisao – ništa nisam osetio. Ali već sam bio upecan, ako ne na osećaj, onda na taj fazon, taj ritual, čoveče, bio sam kao Tony Montano u Scarface-u...Posle nekoliko dana sam opet završio, posle nedelju dana bio sam u kombinaciji sa dva lika koji su se već rokali, standardno je bilo malo dopa, sledilo je i ono logično – što se ne bi i ti roknuo? Pa da, pitao sam se, šta bi falilo da probam, ionako mi je ovo poslednji put...pomislih ja i upadoh u sedmogodišnju agoniju.
Sve se ovo dešava negde pred kraj četvrte godine, povremeno se fiksam, niko od mojih ortaka nema pojma šta se dešava, ja se polako spremam za prijemni na FDU-u (filmska režija) i kapiram kako sam žešća faca...To i jeste taj najveći problem sa drogom, uvek u početku živiš u velikoj zabludi, misliš da si ti taj koji sve kontroliše, droga ti prija i ti je koristiš kada ti zaželiš. I meni je bilo odlično, nisam se zabrinuo kada me nisu primili na fakultet, upisao sam se opušteno na književnost u Prištini, proveo jedno divno leto i ....negde u septembru sam osetio prvu krizu i prepao sam se....U jednom trenutku je sa mog života pala magla i mogao sam sve da vidim realno, nažalost, to je trajalo kratko. Pomislio sam da je pravo rešenje da odem u vojsku, keva mi je našla vezu da me u roku od deset dana pošalju i, odjedanput se nalazim, u septembru 1994. u Nišu, 63. padobranska, potpuno bez svoje volje. Sećam sa kako dolazim do kapije, urađen toliko da sam preplakao celi put, i provaljujem po beretkama gde sam se našao. Uvode me u kancelariju, naravno odmah pitaju da li želim da skačem, to je neka standardna procedura, ja bez razmišljanja kažem – naravno, pa zato sam i ovde...Sa sobom sam poneo samo vutru, pa i došao sam da se skinem, i već od sledećeg dana kreće kriza, osećaj koji sam u narednim godinama upoznao do tančina, u to vreme još uvek kao dečja igra u odnosu na one potonje...Posle nedelju dana sam čestitao samom sebi, pa ja sam se skinuo, ne znam zašto ljudi prave frku od toga, samo budale postanu đankiji. I stvarno, narednih godinu dana nisam uzeo heroin, čak nisam ni duvao prvih mesec dana, jednostavno nisam imao kad, ali zato upoznajem morfijum (onaj vojnički), ruske pilotske tablete protiv bolova koje su bile nabazi morfijuma i amfetamina, obediale, nastavljam sa trodonima i po prvi put se susrećem sa nečim jačim od svega toga (na žalost sa tim nisam mogao da se drogiram, mada sam se čak i dva puta roknuo kada sam našao u ampuli ali mi ništa nije bilo), a to je adrenalin, sa kojim sam se uredno radio pri svakom skoku...Trinaest meseci sam proveo u vojsci, mislio sam da sam se skinuo, kapirao sam da je samo heroin droga i posle toga odlazim za Prištinu, gde počinjem da studiram ( ili stondiram, kako god...)
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

E da, nisam napisao, za kintu sam se u to prvo vreme snalazio bez problema, dovoljno je bilo i ono što dobijem od matoraca, s tim što sam i sam zarađivao prodajom vutre. Svake godine smo drugari i ja sadili travu, pošto smo već bili ozbiljni u duvanju, glupo je bilo da dajemo pare za to...U vojsci sam imao i ozbiljno tržište, zamislite mesto na koje je sakupljeno 1000 ljudi od 19-20 godina, posao je samo cvetao...
Posle vojske odlazim u Prištinu, vrlo brzo sam se snašao u svakom pogledu, u to vreme duvam i uzimam sve što mi padne pod ruku, osim heroina, privid normalnosti daje mi i to što studiram, dajem ispite, sve je u najboljem redu...I nekoliko dana pred doček te nove 96., pozvao me je ortak iz srednje škole, nisam ga video sigurno godinu dana, a nismo nikada ni bili u nekoj kombinaciji za gudru, kaže kako ima super šemu, da li hoću da završim nešto za doček...Da, bez razmišljanja kažem, u glavi već imam opravdanje,kao nije frka posle toliko vremena, za mene dop nije problem, mogu da ga iskuliram kad hoću...Aha, važi...Sećam se te noći, spremao sam se za žurku koja je bila na gajbi mog ortaka par spratova ispod mene, crtu sam izvukao na kaseti "Depeche mode"-a, krenuo stepenicama da se spuštam dole, kada me je pukla ona eksplozija u stomaku i u glavi, pomislio sam - to je to, to je u stvari ono što ja želim za sebe i svoj život, to je moj fazon...
Naravno, upecao sam se odmah, u Prištini odmah upadam u kombinacije sa nekim Šiptarima, tamo je deficitarna bila vutra, tako da smo brzo našli zajednički jezik...Već u junu dajem uslov i prebacujem se za Beograd.
perica

Post by perica »

EVO JEDNE KRATKE I LEPE VESTI:
PERICA JE DANAS UZEO BLOKATOR PRVI,POSLE PROVERE ,PISKILI ,CEKANJA KOGA SAM SE MALO I PLASIO JER SEST DANA NIJE BAS NEKA CIFRA.
ALI KADA SE POCELA POJAVLJIVATI DRUGA CRVENA LINIJA ODUSEVIO SAM SE OD SRECE.
A,U NEDELJU NISAM BIO" NI ZIV, NI MRTAV, NI POMORAC"
STA DA KAZEM,BORBA TEK PREDSTOJI.

EX- HVALA STO SI NASTAVIO SA PISANJEM!! :)
MORACU I JA ,JER OVO STO SAM DO SADA PISAO BILO JE NESTO KRIZNO-NERVNO LUDO I NEPOVEZANO.!! ALI JE TAKO BILO-WAS.

DOCI CE VREME.
User avatar
Betterlife
Posts: 18
Joined: Mon Mar 12, 2007 5:59 pm
Location: Beograd

Post by Betterlife »

Drago mi je zbog tebe Perice :) Samo napred....
Sasa ulogovala sam se na sajt danas jedno deset puta samo da vidim da li si nesto napisao :) Cekam sledeci deo :)
perica

Post by perica »

hvala bett. :D
Post Reply