Narkomanija je IZLEČIVA bolest

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

uvekza
Posts: 81
Joined: Sun Nov 26, 2006 7:29 am
Location: Vojvodina
Contact:

Post by uvekza »

E,da!

Perice, pomagajjjjj!

:shock:
I love you, but I don`t like you.
User avatar
BlackRose
Posts: 6
Joined: Thu Sep 07, 2006 12:09 am
Location: Beograd

Post by BlackRose »

uvekza wrote:


Inace prica ti je odlicna. Nemoj da zalis sto ne mozes bas dobro da opises neke trenutke. Ja ih razumem izmedju redova, a verujem i vecina ovde.
To sam i ja htela da kazem!
OVO JE VREME BRZIH,A NE PAMETNIH
Tia
Posts: 70
Joined: Thu Mar 16, 2006 7:32 pm

Post by Tia »

Nevjerovatno mi je da je Saša na pocetku napisao da nije vican pisanju!!!LOL!
WOW! Ovo je najdetaljnija ispovijest (Kate ne racunam:)) koju sam procitala.
Ti imas velika muda, covjece.
Svaka cast i hvala ti da si u tolike detalje ispisao svoj put.
Ja sam jedva uspjela par, polusuvislih, nepovezanih recenica sloziti. Sto od straha..a sto od straha...hehe...da to ne vidim napisano.

Pozdrav iz ZG!
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

To prvo veče mi je bilo sasvim o.k., bila su tu još tri momka koja su čekala za odlazak u Rusiju,mene je još uvek držao čaj pa sam se raspričao sa njima. Nalazili smo se u iznajmljenoj kući koja se nalazi iznad učiteljskog naselja u Beogradu, izgleda kao i sve druge u tom kraju, ima kuhinju sa trpezarijom i još dve sobe, u svakom slučaju nedovoljno za nas sve. Sa nama su u svakom trenutku bili i Ivan ili Boris, oni su bili ti koji su osmišljali program, a on se sastojao u tome da se nekako popunio dan i vreme ovim momcima, kako bi mogli da izdrže tri nedelje bez opijata pre odlaska kod Zobina. Sećam se da mi je bilo malo neprijatno, pa ipak sam se samo ja našao ovde besplatno, znam da sam onako drogiran stalno nešto trčkao, da kao ispadnem vredan i fin. Ne mogu sada da kažem nešto u fazonu kao - osećao sam da je ovo novi početak ili tako nešto, jednostavno nisam osećao ništa , bio sam prazan, bez mnogo nade, imao sam samo frku od krize koja me je očekivala...
I nisam se prevario, pošto sam u isto vreme uzimao i dop i pio čaj, ujutru me je spucala kao nikada do tada, valjda je tako moralo biti za oproštaj. Pored standardnih simptoma tipa bolovi, jeza, znojenje, proliv,slinavljenje, suzenje očiju.......počeo sam i da povraćam, bukvalno na svakih 15 minuta. Dešavalo mi se da noću ne smem ni da progutam pljuvačku, posle 5 minuta sam morao da trčim u kupatilo, posle dva dana, počeo sam da izbacujem nešto zelenkasto(a sada se kao čudim što imam gastritis), to povraćanje je ukupno trajalo nedelju dana. Najveći problem, kao i uvek, bila je nesanica, koja se u ovom slučaju produžila na neverovatnih 20 dana bez sna, sa svim drugim simptomima kriza je trajala mesec dana a recimo interesantno mi je bilo što su mi zenice bile ogromne skoro pola godine, pa sam se istripovao da mi se nešto poremetilo i da će mi tako ostati do kraja života....
Veliku pomoć tih dana sam imao u Ivanu i Borisu, bili su maksimalno uz mene, mada tada nije funkcionisao sistem kakav smo posle usvojili, u vezi novi momaka kada su u krizi, o tome ću malo kasnije. Zbog boravka u kući sa momcima koji su plaćali po 4.500 maraka za tri nedelje, imao sam i neke "privilegije", odlazio sam u saunu, na stoni tenis, teretanu(gde zamalo nisam poginuo kada sam iz benča hteo da podignem 30 kg). Danas sam svestan da sam imao dosta sreće, vrzmali smo se stalno po gradu u kome sam i živeo, trećeg dana sam sreo jednog od dilera, okruživale su me stvari koje su me vukle. Ipak, bio sam toliko bezvoljan, da bi me verovatno mrzelo da se iscimam i 100 metara da završim šemu, bio sam kao senka ili još bolje-kao živi leš koji se vukao na energiju ljudi koji su ga okruživali...I hvala im za tu energiju...
uvekza
Posts: 81
Joined: Sun Nov 26, 2006 7:29 am
Location: Vojvodina
Contact:

Post by uvekza »

saša-ex wrote:, trećeg dana sam sreo jednog od dilera, okruživale su me stvari koje su me vukle. Ipak, bio sam toliko bezvoljan, da bi me verovatno mrzelo da se iscimam i 100 metara da završim šemu, bio sam kao senka ili još bolje-kao živi leš koji se vukao na energiju ljudi koji su ga okruživali...I hvala im za tu energiju...
I to stanje mi je veoma poznato. Iz mog iskustva, nakroman koji zapadne u takvu situaciju da ga mrzi da se iscima za semu, je na poslednjem i najtezem stupnju, posle cega ga ceka ili otreznjenje, izbavljenje ili smrt.
U tim trenucima je vrlo bitno ne napraviti glupost. Takvo stanje moze potrajati sto moze zabrinuti istog, ali mora jednom prestati. Taj prestanak treba sacekati.
Osecaj crpljenja energije od drugih ljudi koji te okruzuju, da bi "opstao" u takvom jadnom stanju, je kod mene bilo nesto najstrasnije sto mi se desilo.
Osecaj kako druge (porodicu ili drustvo) vuces na dno, jer takvom energijom zracis, a pri tom ne mocan da bilo sta promenis, stvara u tebi nevidjeni jad i zelju da te nema. Da pobegnes daleko od svojih bliznjih i ostanes sam sa svojom agonijom, koju si sam sebi nametnuo, ili da se jednostavno ubijes.
I love you, but I don`t like you.
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

Ubrzo sam primetio da između Ivana i Borisa postoji velika razlika u pogledu pristupa lečenju. Ivan je u potpunosti verovao Zobinu, Boris je na sve to gledao sa dosta sumnje i njegova želja je bila da se napravi centar kao što je i Reto. I zbog toga se iznajmljuje kuća u bliziniBeograda, kod planine Avala, to je bilo oko 25. decembra, tamo odlazimo Boris, Deki(momak iz Švajcarske, poreklom iz Bosne, bio je u Rusiji ali je odmah po povratku počeo da duva, pa se zbog vratio u Beograd) i ja. Uopšte nisam bio oduševljen kada sam video tu kuću, spolja je bila neomalterisana, pre nas tu niko nije živeo već duže od godinu dana, zadnji su tu bili vojnici za vreme Nato bombardovanja. Ušli smo unutra i zatekli strašan nered, sve je bilo puno prašine, nameštaj je bio razbacan, bilo je hladno a jedino grejno telo je bila mala grejalica iz kupatla sa jednim rebrom. Mene je I dalje pucala kriza, nisam imao volju ni za šta, sećam se da sam razmišljao samo o tome kako ta kuća nikada neće moći da se sredi. Ipak, Boris je bio u potpuno drugačijem fazonu, sav je sijao dok nam je opisivao svoje vizije, na šta sam ja odgovarao – ma nema šanse, a najviše me je nasmejao kada je rekao da je siguran da će u toj kući jedanput živeti i 20 momaka. Srećom, nisam bio u pravu, do sada je kroz tu kuću prošlo oko 300 , a sadašni kapacitet je 30 momaka u jednom trenutku…Krenuli smo sa sređivanjem, dogovor je bio da se sve sredi i osposobi za život do 31. decembra, da bi i ostatak ekipe mogao da dođe da zajedno provedemo doček. Nismo imali dovoljno posteljine, tanjira, pribora, alata, naravno nije bilo ni dovoljno para, one su bile kod Ivana, a on baš I nije imao puno poverenja u to što smo radili…U to vreme se još uvek pušilo, za Novu godinu smo i cirkali, ja sam u tom trenutku bio jedini momak koji je tu a ne planira da ide za Rusiju, Borisove i Ivanove ideje su se sve više razmimoilazile. Na Avali smo već počeli da živimo po nekim pravilima iz Reta, počeli smo da ustajemo u 7, radilo se svaki dan, znalo se ko je zadužen za spremanje klope, počeli smo svako veče da idemo u duge šetnje…Boris nam je stalno pričao o svom iskustvu i onome što je on živeo, dok je bio u Španiji, ja sam i dalje na sve to gledao kao na bajku, sve mi je to bilo zanimljivo ali sam i dalje bio nezainteresovan za sve, pa čak i za drogu…
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

Sada sam nešto primetio, dešava mi se da pišem malo nepovezano, pa se izvinjavam svima koji čitaju, isto tako možete da postavite pitanja u vezi delova koji vam baš nisu najjasniji.
User avatar
rajouno
Posts: 1591
Joined: Tue Nov 07, 2006 10:27 am
Location: dreamland

Post by rajouno »

ne umishljaj,odlichno pishesh!swe je jasno,chak i vishe nego jasno...heh,i meni su zenice josh proshirene,a proshlo je 4 i po mjeseca,chini mi se da mi se u pogledu widi shta sam radila sa sobom,pa sam malo nesigurna-odmah skrecem pogled :oops: .nego,chime se ti sada bawish,ako nije tajna :?: kiss
PER ASPERA AD ASTRA...
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

Naravno da nije, radim u firmi Tuck vision kao key account manager, u prevodu sam zadužen za prodaju dvd filmova velikim kupcima, o.k. je poslić.
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Post by saša-ex »

Posle otprilike dva meseca u kuću dolazi još jedan momak koji nije trebao da ide u Rusiju, nego da učestvuje u programu koji smo počeli da stvaramo. Tada krećemo da primenjujujemo tzv. sistem senki, tj. neko od nas je bio uz momka 24 časa dnevno, trudili smo se da mu pomognemo u da mu što više olakšamo prolazak kroz krizu. Bio sam sa njim u sobi i dešavalo se da me budi po nekoliko puta u toku noći, pošto nije mogao da spava, tada bi išli u šetnju ili bih ga masirao ili bi pričali...Bilo mi je jako teško, dešavalo mi se da zaspim čim mi glava dodirne jastuk, međutim nisam mogao da budem toliko sebičan, jednostavno sam u sebi nalazio dodatnu snagu da mogu da ustanem i da mu pomognem...U to vreme je bilo dosta poslova oko sređivanja kuće, tako da nam je dan uglavnom bio ispunjen, klopu smo spremali sami i to najčešće Boris, a ja sam gledajući njega, počeo da učim. Dugo mi je jedna od "odgovornosti" bila da se probudim sat vremena pre svih i da spremim doručak za sve. Naravno i to mi je padalo teško, uostalom kao i sve druge obaveze koje su potpuno normalne, odvikao sam se ili bolje rečeno, nikada nisam ni imao nikakve obaveze vezane za "normalan život". Ipak, imao sam primer ispred sebe, Boris je u to vreme živeo sa nama, radio je sve i dosta se trudio da nas animira i probudi u nama želju za životom...
I na Ivana(koji je češće bio na Zvezdari sa ekipom koja je išla za Rusiju) i na Borisa u to vreme sam gledao kao na heroje i osobe koje su za mene bile autoritet, što u mom životu već dugo niko nije bio. Ta neka želja i mogućnost da i ja jednog dana budem oslobođen droge su me gurali napred. Jer, moram da budem realan, tada baš i nisam bio jako motivisan, nisam bio pun energije, kao što rekoh, bio sam prazan ali opet ističem taj momenat primera ispred sebe, jer bili su to prvi izlečeni ljudi koje sam upoznao...
Post Reply