evo nastavak
...obitelj mi je prije pola godine otisla u kurac kada sam se srusila u kuci zbog malo vece doze,...stara me je nasla u kupaonici kako lezim na podu sa i glom jos uvijek u ruci! od toga dana se ploca okrenula,ja jos uvijek glupaca nisam htjela priznati da sam ovisnica i da se mogu skinuti kad god pozelim i stara mi je rekla ajde kada si tako pametna probaj! nemoram ni reci da nisam uspjela docekat ni iduci dan bez H! zabranili su mi izlaske iz kuce,ali ih nisam slusala, ko bi ih i poslusao na mom mjestu i tako sam se nakon dva dana,kada mi je kriza bila vec onako jebena, spremila i otisla kod svog najboljeg frenda...pobjegla sam od kuce...strai me je nasao tek nakon mjesec dana i kada sam se drugi put srusila u kuci zbog prevelike doze doslo mi je iz guzice u glavu da prihvatim bilo kakvu pomoc ali tada je bilo prekasno, nisu ni htjeli cuti o tome da mi pomognu, samo su se cijelo vrijeme smjeskali...kako mi je taj smjesak isao na zivce! svaki moj polusaj razgovora s njima je zavrsavao katastrofalno, jer jednostavno nisu mogli shvatiti sto za mene znaci heroin,samo su govorili pa jednostavno prekini s njim, ali kada sam njima pocela objasnjavat na nacin sto sam napisala vama ono prvo proglasili su me ludom, i da mi je mozak totalno otisao u kurac, da ja vise nisam osoba, da u meni vise nema nimalo stida, da zacepim usta i da neizlazim iz kuce jer ih samo sramotim...moji su vam straci jako osjetljivi ljudi jer se krecu u finim krugovima, prijatelji su im svi umisljeni snobovi pa i oni i nebi mogli podnijeti tu sramotu pred drugima da im je kcer narkomanka...a kako da ja podnesem tu sramotu da mi vlastiti roditelji nezele pomoci kada ih preklinjem, vlastiti roditelji me se stide i nezele cuti za mene, vazan im je samo njihov jebeni polozaj u drustvu, jebem ja njihovo drustvo, nemaju pojma o zivotu, misle da je sve lijepo i bajno i da se sve moze rjesiti treptajem oka i da sve moze biti kako oni zamisle, pa tako da ce sve biti ok i samnom samo to trebaju dovoljn9o jako ZELJETI! e tako jos nikad nitko nista nije postigao, i ja zelim svoju smrt vec 2 mjeseca pa od moje zelje nema nista, jer da se ubijes moras nesto napravit...vec razmisljam o tome da mi iduce fiksanje bude i posljednje...
nebo je ono sto mi treba
Moderator: sanela
Re: trebas nam
[quote="katarinadimedici"]Ćao Anđele!
Sa svojih 16 godina ti si zaista anÄ‘eo!Ne idi odavde,na pravom si mestu,kao i većina nas.Ovde je zaista mnogo ljudi voljno da pomogne u nevolji,a možda i ti pomogneÅ¡ nekome.Ja mogu majka da ti budem,sigurna sam da Ä
Sa svojih 16 godina ti si zaista anÄ‘eo!Ne idi odavde,na pravom si mestu,kao i većina nas.Ovde je zaista mnogo ljudi voljno da pomogne u nevolji,a možda i ti pomogneÅ¡ nekome.Ja mogu majka da ti budem,sigurna sam da Ä
e ovako rodjena sam 13.02.1989.godine u bosni, u doboju...bla, bla bla...poceo rat i morali smo se preseliti, preselili smo se u hrvatsku, u osijek! lijep je osijek grad iako mi ga je vec pun kurac i njega i ljudi u njemu! uvijek sam bila povucena curica, svega sam se plasila, bojala sam se ici sama u skolu do 3.osnovne, sestra je vuijek isla sa mnom,bojala sam se drzati vilici, bojala sam se pricati, malo glasnije udahnuti...nemam pojma, mozda nisam voljela biti primjecena, a mozda sam imala fobiju od svega sto postoji na ovom svijetu! sve je teklo relativno mirno do moje 12e godine, bila sam normalno dijete,osim tih strahova, bila sam ljubimica sviju,svi su me htjeli razmaziti, ali ja se nisam dala, mislim, sestra je umisljena i stvarno nije trebala jos jedna napuhana kucka u obitelji,! oduvijek sam bila drugacija od ostalih u obitelji,svi su bili nekako mirni i posveceni samo sebi, a ja sam sto su godine prolazile pocela slusati glazbu koju su oni nazivali mrtvackom, pocela sam se oblaciti u crno i farbala sam kosu u crno, obuvala sam starke, uske hlace, sve uglavnom samo crno, crno, crno...
e da onda je dosla ta moja famozna 12a godina...sjecam se tog dana kao da je bio jucer,to je jedino glupo sjecanje koje je ostalo u mom trulom mozgu...bila je to subota,24.3.2001.godine, negdje tamo oko 5 sati poslije podne smo otisli kod mamine sestricne i njezinog muza u goste. odjednom su se dogovorili da ce moji roditelji i roditelji od mog bratica otici u restoran kod jos nekih njihovih prijatelja, a kao da cemo nas dvoje ostati sami, ustvari da ce mene moj bratic cuvati dok se nevrate...sve je bilo ok, pitao me je ocemo gledati film, ja sam rekla da moze i onda smo sjeli na kauc i poceo je film...do kraja jebenog filma vec je skoro sjedio na meni koliko se priblizio,pa je onda ugasio jebeni tv i poceo neku tulavu spiku kako sam mu bas slatka, da li bi htjela probati nesto s njim, kako da nisam za bacit za svoje godine, da sam bas fino razvijena, ja nisam znala da li da se smijem njegovim rijecima ili sta?! i onda je jos nesto srao i srao i srao i srao i pokusao me poljubit, meni je to bilo tako fuj pa bratic mi je i onda je poludio,kako ja njega mogu odbacit, kako ovo, kako ono, ono sto on naumi on i dobije...bla,bla,bla...onda je navalio na mene, poceo mi derat odjecu, skidat sve s mene kao neki manijak, pocela sam se nenormalno derati ali me je lupio i rekao ako usutim da mi se nista lose nece desit...ostatak znate, zaprijetio mi je da ako kazem starcima sto je bilo da ce svi znati kao da sam ja navaljivala na njega, kao svejedno nisam sva svoja i niko meni nece vjerovat! straci su se vratili i on je srao kako smo se super zabavljali, kako smo gledali film, pricali, kako ce mi namjestit jednog decka, a ja od srama se nisam usudila dici glavu i pogledat njega, a ni moje starce koji su normalno toliko glupi pa nisu skuzili da nesto nije u redu...tjedan dana nakon toga sam bila zatvorena u svoju sobu, nisam nigdje izlazila osim na jebeni wc, nisam ni isla u skolu, mojim starcima to nista nije bilo sumnjivo mislili su da je to jedna od mojih pubertetskih faza i da ce brzo proci! nakon par dana do mene je dosla moja sestricna koja je bila 2 godine starija i pricala kako je nasla super drustvo i da puse travu, i kako je super super super,da se osjecas ono totalno cool i da ti je sve onako ravno i sjebano...pocela sam se zanimati za to i vec iduceg dana sam rposetala do tog mjesta gdje su se oni skupljali, pitala sam tu jednu grupu da li poznaju moju sestricnu, potvrdno su odgovorili i onda sam im slagala da me je ona poslala do njih, da oni imaju robe...upoznala sam se s njima svima i napusila prvi put u zivotu, bilo je tako super, nisam znala za sebe, imala sam osjecaj kao da letim...kako mi je taj osjecaj tada bio dovoljan da se osjecam super! iz te grupe sam se pocela druziti s jednom curom koja me pitala da li zelim probati nesto jace ja sam rekla da naravno, i vec iduceg dana smo nabavile bombone(ex)...na bombonima sam imala tliko energije da nisam znala u sta da ju usmjerim,bilo je tako super,nisam mislila uopce na ono sto me muci...i tako povremeno smo uzimale bombone, aonda je jednom dosao njezin brat i ponudio nam speed, to je jos bolja droga bila, osjecala sam se tako budnom, imala sam osjecaj da mogu napraviti sve sto pozelim, odjednom je speed postao jedina okupacija u mom zivotu, nisam htjela nista drugo probati, skoro svaki dan sam bila na speedu zato jer nisam podnosila prestanak njegovog djelovanja, jednostavno sam uvijek morala biti na njemu jer sam se osjecala tako super, tako pokretnom...dosao je i moj 13.rodjendan i frendice su mi za poklon donijele LSD, kao da mi uljepsaju noc i ja sam prihvatila, nista nisam osjecala, proslo je vec sat vremena i mislila sam da se nista nece ni dogodit, ali odjednom je sve pocelo, bilo je tako super, imala sam osjecaj kao da ljudi oko mene postaju jedna masa i da se stapaju u jedno i da zele i mene, strop se poceo dizati opa spustati, pa dizati pa spustati...tako sam se dobro osjecala, tako mi je bilo super...poslije tog dozivljaja sam odbacila speed i jednostavno se prebacila na lsd jer je zivot na njemu bio tako nestvaran, tako je sve bilo nenormalno, neprirodno i to mi se svidalo...ponekad sam jos pusila travu, uzimala bombone i speed...odlazila sam i u skolu ali me vise nije bilo briga, jedva sam cekala kada cu probati nesto novo, da usporedim sa ostalim i da vidim sto je najbolje...jednostavno sam htjela otici do neba, vidjeti sta se to nalazi tamo iza oblaka, sto je to toliko plavo, tako lijepe boje, ali to nisam uspjela s nijednom drogom do sada...jednom je od moje frendice brat dosao po mene i rekao da izadem s njim van da ima iznenadenje za mene, ja sam odmah prihvatila poziv...otisli smo tamo na staro mjesto, gdje sam prvi put srela ovo drustvo i pokazao mi je male kristalice, ja sam ga blijedo pogledala i pitala jel on to mene zajebava, a on se samo nasmijao i rekao samo da ga pratim...kako je ta droga bila super, imala sam osjecaj da sam najveca osoba na svijetu, nista nije bilo vazno samo ja, nisam nista primjecivala osim same sebe...saznala sam da je to Ice- metamfetamin koji se moze pusit, izaziva jace reakcije od speeda i kokaina...osjecaj je bio tako jeben, zivjela sam sada za jebeni ice i nista drugo, skoro svaki jebeni dan sam bila na njemu i nije me bilo briga, smrsala sam drasticno jako jer jednostavno nisam imala volje za hranom, nisam ju mogla sazvakati, a ako bi nesto pojela odmah bi povratila...starci nisu nista kuzili, mislili su opet da je to moja pubertetska faza izlazaka i dijeta, mislili su samo da zelim smrsati kako bi se svidjela deckima...hehehehe, koje budale!jednog dana sam dosla kuci probusenog nosa, pupka, i usnice i popizdili su, mislim to su primjetili, ali nisu primjetili sto se zapravo samnom dogadja...imala sam kaznu 2 tjedna i skoro sam popizdila, nakon 5 dana sam ih pocela molit da me puste van, jer stvarno ovo nema smisla, kao da sam napravila pogresku i da se nece ponovot, odmah su moje busenje pridodali jos jednoj pubertetskoj fazi i ila sam free kao nikad! odmah sam otisla do frendicinog brata, kojeg su u medjuvremenu prozvali ice, jer je konzumirao samo njega...napusili smo se i opet sam bila ona stara...tako su mi dani prolazili i ja i Ice smo se poceli sve vise druziti i provoditi vrijeme zajedno, on inace u vrijeme dok sam ja imala 13 imao 16 godina, prohodali smo i mislila sam da sada tek imam sve sto mi treba...na svoj 14. rodendan nisam nikoga zvala, nisam ga ni slavila, jednostavno smo ice i ja otisli na jedno mjesto i cjelu noc gledali u nebo i zvjezde, normalno napuseni icea! 2 tjedna nakon mog 14og rodjendanami je dosao jedan diler i pitao da li zelim nesto novo, nesto pakleo za probati, da ce mi pomoci da odem do...i pokazao je prstom prema nebu i jos dodao, i da leko iznad toga...odmah sam prihvatila, i rekao mi je da je to heroin, onda sam malo zastala,a li sam si rekla ajde samo jednom kad ces ako ne sad i to je bilo to...prvi put sam uzela na nos, usmrkala sam i osjecaj je bio predivan, kao da nezivim na ovoj zemaljskoj kugli, problemi su jednostavno izasli iz mene, bilo je sve tako divno, sporo, opusteno..kada sam dosla do ice odmah je skuzio sto se sa mnom dogadja i nakon oga je i ona sam probao heroin, bilo je tako super, nas dvoje zajedno u istom sranju...on je nakon godinu dana umro od prevelike doze, u svojoj vlastitoj kuci, predozirao se...nakon dva mjeseca konzumiranja heroina presli smo na fiksanje i osjecaj je bio sve bolji i bolji, ali nam je nakon nekog vremena trebalo sve vise i vise love, poceli smo krasti i prodavati sve sto smo stigli, ali kad smo ostali bez icega, bez love i bez stvari za prodati, poceli smo nabavljati h za dilanje ali normalno pokrali smo dilere kako bi sebi osigurali bar tjedan dana bez sranja i svega...kada se ice predozirao mislila sam da je dosta ali tek tada mi je trebao moj heroin moj najbolji prijatelj...tada sam se i ja srusila od heroina takoder u svojoj kuci, u kupaoni i stara me pronasla i pocela sam kao odvikavanje na suho, kod kuce, ali sama, bez podrske roditelja bez icije podrske...sranje, nakon par sati sam otisla van i nabavila si za jedan fiks...nisam mogla jednostavno izdrazati da nesto neprolazi mojim venama...osjecaj bez heroina je bio tako gadan, tako stvaran, tako mucan, a tu mucnnu nemogu izdrzati...nakon par tjedana sam se opet srusila i odlucila prestati i potraziti pomoc ali su me starci odjebali kao zadnje govno na ovom svijetu, nisam mogla vjerovat da me nemogu shvatit...i tako vec tri mjeseca placem nad svojim zivotom, vec tri mjeseca se fiksam kao nikada do sada, vec tri mjeseca zbjegavam ikakav doticaj sa ljudima, vec tri mjeseca shvacam kakva sam kucka bila sto sam ikada probala i travu, vec tri mjeseca razmisljam o tome da se ubijem, vec tri mjeseca sanjam andjele u bijelom koji na rukama i nogama imaju oziljke od igle, narkoandjeli hehehe...mozda iduci fiks bude i zadnji, o kako bi voljela da bude, da se vise nemucim, jer nemogu vise sama, nemogu izdrati taj pritisak, taj napor, taj glas u glavi, zelim ici andjelima, zelim tamo iznad neba, iznad onog plavog.....
sta da radim, mislim da je samnom gotovo, jer jedini izlaz koji vidim je smrt, to je jedini nacin da se ovog svega rijesim zauvijek...
e da onda je dosla ta moja famozna 12a godina...sjecam se tog dana kao da je bio jucer,to je jedino glupo sjecanje koje je ostalo u mom trulom mozgu...bila je to subota,24.3.2001.godine, negdje tamo oko 5 sati poslije podne smo otisli kod mamine sestricne i njezinog muza u goste. odjednom su se dogovorili da ce moji roditelji i roditelji od mog bratica otici u restoran kod jos nekih njihovih prijatelja, a kao da cemo nas dvoje ostati sami, ustvari da ce mene moj bratic cuvati dok se nevrate...sve je bilo ok, pitao me je ocemo gledati film, ja sam rekla da moze i onda smo sjeli na kauc i poceo je film...do kraja jebenog filma vec je skoro sjedio na meni koliko se priblizio,pa je onda ugasio jebeni tv i poceo neku tulavu spiku kako sam mu bas slatka, da li bi htjela probati nesto s njim, kako da nisam za bacit za svoje godine, da sam bas fino razvijena, ja nisam znala da li da se smijem njegovim rijecima ili sta?! i onda je jos nesto srao i srao i srao i srao i pokusao me poljubit, meni je to bilo tako fuj pa bratic mi je i onda je poludio,kako ja njega mogu odbacit, kako ovo, kako ono, ono sto on naumi on i dobije...bla,bla,bla...onda je navalio na mene, poceo mi derat odjecu, skidat sve s mene kao neki manijak, pocela sam se nenormalno derati ali me je lupio i rekao ako usutim da mi se nista lose nece desit...ostatak znate, zaprijetio mi je da ako kazem starcima sto je bilo da ce svi znati kao da sam ja navaljivala na njega, kao svejedno nisam sva svoja i niko meni nece vjerovat! straci su se vratili i on je srao kako smo se super zabavljali, kako smo gledali film, pricali, kako ce mi namjestit jednog decka, a ja od srama se nisam usudila dici glavu i pogledat njega, a ni moje starce koji su normalno toliko glupi pa nisu skuzili da nesto nije u redu...tjedan dana nakon toga sam bila zatvorena u svoju sobu, nisam nigdje izlazila osim na jebeni wc, nisam ni isla u skolu, mojim starcima to nista nije bilo sumnjivo mislili su da je to jedna od mojih pubertetskih faza i da ce brzo proci! nakon par dana do mene je dosla moja sestricna koja je bila 2 godine starija i pricala kako je nasla super drustvo i da puse travu, i kako je super super super,da se osjecas ono totalno cool i da ti je sve onako ravno i sjebano...pocela sam se zanimati za to i vec iduceg dana sam rposetala do tog mjesta gdje su se oni skupljali, pitala sam tu jednu grupu da li poznaju moju sestricnu, potvrdno su odgovorili i onda sam im slagala da me je ona poslala do njih, da oni imaju robe...upoznala sam se s njima svima i napusila prvi put u zivotu, bilo je tako super, nisam znala za sebe, imala sam osjecaj kao da letim...kako mi je taj osjecaj tada bio dovoljan da se osjecam super! iz te grupe sam se pocela druziti s jednom curom koja me pitala da li zelim probati nesto jace ja sam rekla da naravno, i vec iduceg dana smo nabavile bombone(ex)...na bombonima sam imala tliko energije da nisam znala u sta da ju usmjerim,bilo je tako super,nisam mislila uopce na ono sto me muci...i tako povremeno smo uzimale bombone, aonda je jednom dosao njezin brat i ponudio nam speed, to je jos bolja droga bila, osjecala sam se tako budnom, imala sam osjecaj da mogu napraviti sve sto pozelim, odjednom je speed postao jedina okupacija u mom zivotu, nisam htjela nista drugo probati, skoro svaki dan sam bila na speedu zato jer nisam podnosila prestanak njegovog djelovanja, jednostavno sam uvijek morala biti na njemu jer sam se osjecala tako super, tako pokretnom...dosao je i moj 13.rodjendan i frendice su mi za poklon donijele LSD, kao da mi uljepsaju noc i ja sam prihvatila, nista nisam osjecala, proslo je vec sat vremena i mislila sam da se nista nece ni dogodit, ali odjednom je sve pocelo, bilo je tako super, imala sam osjecaj kao da ljudi oko mene postaju jedna masa i da se stapaju u jedno i da zele i mene, strop se poceo dizati opa spustati, pa dizati pa spustati...tako sam se dobro osjecala, tako mi je bilo super...poslije tog dozivljaja sam odbacila speed i jednostavno se prebacila na lsd jer je zivot na njemu bio tako nestvaran, tako je sve bilo nenormalno, neprirodno i to mi se svidalo...ponekad sam jos pusila travu, uzimala bombone i speed...odlazila sam i u skolu ali me vise nije bilo briga, jedva sam cekala kada cu probati nesto novo, da usporedim sa ostalim i da vidim sto je najbolje...jednostavno sam htjela otici do neba, vidjeti sta se to nalazi tamo iza oblaka, sto je to toliko plavo, tako lijepe boje, ali to nisam uspjela s nijednom drogom do sada...jednom je od moje frendice brat dosao po mene i rekao da izadem s njim van da ima iznenadenje za mene, ja sam odmah prihvatila poziv...otisli smo tamo na staro mjesto, gdje sam prvi put srela ovo drustvo i pokazao mi je male kristalice, ja sam ga blijedo pogledala i pitala jel on to mene zajebava, a on se samo nasmijao i rekao samo da ga pratim...kako je ta droga bila super, imala sam osjecaj da sam najveca osoba na svijetu, nista nije bilo vazno samo ja, nisam nista primjecivala osim same sebe...saznala sam da je to Ice- metamfetamin koji se moze pusit, izaziva jace reakcije od speeda i kokaina...osjecaj je bio tako jeben, zivjela sam sada za jebeni ice i nista drugo, skoro svaki jebeni dan sam bila na njemu i nije me bilo briga, smrsala sam drasticno jako jer jednostavno nisam imala volje za hranom, nisam ju mogla sazvakati, a ako bi nesto pojela odmah bi povratila...starci nisu nista kuzili, mislili su opet da je to moja pubertetska faza izlazaka i dijeta, mislili su samo da zelim smrsati kako bi se svidjela deckima...hehehehe, koje budale!jednog dana sam dosla kuci probusenog nosa, pupka, i usnice i popizdili su, mislim to su primjetili, ali nisu primjetili sto se zapravo samnom dogadja...imala sam kaznu 2 tjedna i skoro sam popizdila, nakon 5 dana sam ih pocela molit da me puste van, jer stvarno ovo nema smisla, kao da sam napravila pogresku i da se nece ponovot, odmah su moje busenje pridodali jos jednoj pubertetskoj fazi i ila sam free kao nikad! odmah sam otisla do frendicinog brata, kojeg su u medjuvremenu prozvali ice, jer je konzumirao samo njega...napusili smo se i opet sam bila ona stara...tako su mi dani prolazili i ja i Ice smo se poceli sve vise druziti i provoditi vrijeme zajedno, on inace u vrijeme dok sam ja imala 13 imao 16 godina, prohodali smo i mislila sam da sada tek imam sve sto mi treba...na svoj 14. rodendan nisam nikoga zvala, nisam ga ni slavila, jednostavno smo ice i ja otisli na jedno mjesto i cjelu noc gledali u nebo i zvjezde, normalno napuseni icea! 2 tjedna nakon mog 14og rodjendanami je dosao jedan diler i pitao da li zelim nesto novo, nesto pakleo za probati, da ce mi pomoci da odem do...i pokazao je prstom prema nebu i jos dodao, i da leko iznad toga...odmah sam prihvatila, i rekao mi je da je to heroin, onda sam malo zastala,a li sam si rekla ajde samo jednom kad ces ako ne sad i to je bilo to...prvi put sam uzela na nos, usmrkala sam i osjecaj je bio predivan, kao da nezivim na ovoj zemaljskoj kugli, problemi su jednostavno izasli iz mene, bilo je sve tako divno, sporo, opusteno..kada sam dosla do ice odmah je skuzio sto se sa mnom dogadja i nakon oga je i ona sam probao heroin, bilo je tako super, nas dvoje zajedno u istom sranju...on je nakon godinu dana umro od prevelike doze, u svojoj vlastitoj kuci, predozirao se...nakon dva mjeseca konzumiranja heroina presli smo na fiksanje i osjecaj je bio sve bolji i bolji, ali nam je nakon nekog vremena trebalo sve vise i vise love, poceli smo krasti i prodavati sve sto smo stigli, ali kad smo ostali bez icega, bez love i bez stvari za prodati, poceli smo nabavljati h za dilanje ali normalno pokrali smo dilere kako bi sebi osigurali bar tjedan dana bez sranja i svega...kada se ice predozirao mislila sam da je dosta ali tek tada mi je trebao moj heroin moj najbolji prijatelj...tada sam se i ja srusila od heroina takoder u svojoj kuci, u kupaoni i stara me pronasla i pocela sam kao odvikavanje na suho, kod kuce, ali sama, bez podrske roditelja bez icije podrske...sranje, nakon par sati sam otisla van i nabavila si za jedan fiks...nisam mogla jednostavno izdrazati da nesto neprolazi mojim venama...osjecaj bez heroina je bio tako gadan, tako stvaran, tako mucan, a tu mucnnu nemogu izdrzati...nakon par tjedana sam se opet srusila i odlucila prestati i potraziti pomoc ali su me starci odjebali kao zadnje govno na ovom svijetu, nisam mogla vjerovat da me nemogu shvatit...i tako vec tri mjeseca placem nad svojim zivotom, vec tri mjeseca se fiksam kao nikada do sada, vec tri mjeseca zbjegavam ikakav doticaj sa ljudima, vec tri mjeseca shvacam kakva sam kucka bila sto sam ikada probala i travu, vec tri mjeseca razmisljam o tome da se ubijem, vec tri mjeseca sanjam andjele u bijelom koji na rukama i nogama imaju oziljke od igle, narkoandjeli hehehe...mozda iduci fiks bude i zadnji, o kako bi voljela da bude, da se vise nemucim, jer nemogu vise sama, nemogu izdrati taj pritisak, taj napor, taj glas u glavi, zelim ici andjelima, zelim tamo iznad neba, iznad onog plavog.....
sta da radim, mislim da je samnom gotovo, jer jedini izlaz koji vidim je smrt, to je jedini nacin da se ovog svega rijesim zauvijek...
Angel,ucini bar jos jedan napor...tesko je i reci a kamoli uraditi;probaj ponovo sa roditeljima da razgovaras ako zaista zelis da se izlecis...i ja sam uzela dop tako kad sam bila tvojih godina..navukla sam se par godina kasnije i cesto je podrska roditelja izostajala...znam i mnoge koji roditelje nisu ni imali pa su se ipak borili ako su zeleli da se skinu..neki su uspeli,ali mnogi nisu...tako da znas i sama da najvise stoji do tebe,podrska roditelja je jako vazna ali ako mislis da je nemoguce pridobiti obrati se da li nekom bliskom i obavezno nekom strucnom ko ti moze pomoci...sama ne mozes,i to znas..a ja mislim da ti trazis pomoc i vise zelis da zivis nego da umres,znam,makar po ovim postovima koje pises..da ti do sebe nije ni mrvicu stalo ne bi se ti ni pojavila na ovom forumu...zato mislim da pokusas,stisni zube,bori se...roditelji cesto nemaju razumevanja i to najvise zbog neznanja o nasoj bolesti i zato cine greske,ne iz mrznje vec pre iz naivnosti...ponekad pomislis da bi ih tvoja smrt rasteretila briga...nemoj tako,to jednostavno po zakonu prirode nije tacno...ne znam,Andjele,da li ima nesto ili neko tamo gore iznad tog neba ali znam da u ovom nasem sranju nema niceg romanticnog i nema niceg strasnijeg nego kad se tako mlad zivot ugasi.Cim ti pises o tome,u tebi jos ima volje i snage da ono ruzno izbacis iz sebe..reci,kakvu vrstu nege bi bila voljna da prihvatis ako si zaista resila da promenis svoj dosadasnji zivot...ti,maltene,ni nisi iskusila zivot bez droge,bice velika steta ako to ne pokusas...i pisi..samo pisi,nemoj se tako prepustati,pitaj sta god te interesuje ,znaj da ovde ima ljudi koji ti mogu pomoci...
Angel -sa nestrpljenjem cekam na tvoje daljnje tekstove. Mnogo u tim tekstovima me podsjeca na minula vremena ali eto prezivjelo se. Malo upornoscu,malo tvrdoglavoscu i ljubavi prema zivotu i mnogo zahvaljujuci pomoci strucnih i manje nestrucnih prijatelja i poznanika. Sva pomoc je bila velika pomoc.
Ostani sa nama i podijeli sve sto osjecas dozivljavas i zelis. Neka ovo bude pocetak svijetlijih dana u tvom zivotu. Pocni sa time sto ces nam obecati druzenje i podijeliti sa nama dio svog zivota. Mi smo sa tobom.
Uvijek spremni da ti pomognemo , uvijek sa tobom !!
Pisi mi i privatno ako hoces. Odgovore ces dobiti u kratkom roku.
Mozda se mozemo vidjeti u Sarajevu kada dodjem sa familijom na odmor.
Obecaj mi da cemo se sresti ako je moguce??
Ostani sa nama i podijeli sve sto osjecas dozivljavas i zelis. Neka ovo bude pocetak svijetlijih dana u tvom zivotu. Pocni sa time sto ces nam obecati druzenje i podijeliti sa nama dio svog zivota. Mi smo sa tobom.
Uvijek spremni da ti pomognemo , uvijek sa tobom !!
Pisi mi i privatno ako hoces. Odgovore ces dobiti u kratkom roku.
Mozda se mozemo vidjeti u Sarajevu kada dodjem sa familijom na odmor.
Obecaj mi da cemo se sresti ako je moguce??
M. Sarkic
zivim u osijeku, a ne u sarajevu...sorry
da...zelim zivjeti, dobro ste shvatili, ali nevidim vise smisao u mom daljnjem zivotu, obitelj me je odjebala zbog moje greske koja nije mala, ali jebemu svi grijese, neki manje neki vise...od koga da trazim pomoc, cijela moja jebena obitelj kad je saznala da sam narkoman me poslala u pm, i baba i djed, i druga baba i drugi djed, i mamine sestre i braca, tako isto i s tatine strane, cak i moji bratici i sestricne, a o sestri da i ne govorim...jedina osoba s kojom mi je bilo dobro je bio "Ice", s njim sam znala na cemu sam, ali njega vise nema...on je jedina osoba koja me je prihvacala, zbog mene se poceo drogirati heroinom, zbog mene je umro...sad mi je krivo sto sam ga i upoznala uopce...sve sto dotaknem unistim i to unistim iz korijena,kao i samu sebe...tako sam jebeno umorna, glava mi je teska, jedva ju drzim na ramenima, htjela bi spavati a nemogu, a i strah me je onih jebenih andjela, svaki put kad zaspim, makar spavala 10 minuta sanjam samo andjele...sta to znaci? mozda da mi je blizu kraj?
...nemogu se vise gledati, visoka sam 172,a imam jedva nekih 47 kila, gadim se sama sebi, nemogu si pogledat lice, oci su mi skroz otisle u kurac, izgledam kao jebeni hodajuci mrtvac, nemoram ni dici majicu da bi mi se mogla rebra izbrojat, vise nemoram ni otkopcavat hlace kako bi ih obukla ili skinula...aaaaaaaaaa...gadim se sama sebi!!!!!!!!!!!!!!!!!!plakala bi, a i to nemogu, nemam vise jebenih suza, presusila sam skroz, derala bi se a nemam glasa, letila bi a nemam krila, trcala bi a nemam snage, lezala bi a nemam zivaca, pisala bi a nemam jebene inspiracije, tj mozak mi nedopusta da mislim jer nemam vise cime mislit, isla bi ponovo u skolu a boli me kurac za nju, htjela bi normalne prijatelje ili bar upoznat par ljudi a neznam kako,htjela bi normalnu obitelj a i to je nemoguce, moras zivjeti s onim sto imas, htjela bi se udebljat bar 20 kila a i to je nemoguce jer mi se povraca sama pomisao na hranu, htjela bi plesati a neznam kako, htjela bi se pocesati a nemam snage...htjela bi ponovo biti curica od 12 godina, bez droge, bez jebenog heroina, ali jos nitko nije otkrio kako vratiti vrijeme unazad...heroin nije droga, svi kazu da je to najjaca droga, ali ne, heroin se nemoze ubrajati u droge...to je prah, prah virusa, klica, bakterija, to je bolest koja te zarazi, koja te unistava polako, atom za atomom, stanicu za stanicom, na pocetku se osjecas super, a na kraju umires, to samo bolest radi...na travi ti je uvijek super, na bombonima, speedu, LSDu takoder...ali heroin je druga vrsta, bolest, unistava te, ubija te, razara iznutra pa onda izvana...mislis si lako, je, nemoze mene srozati prah u provaliju, covjek je najplemenitije i najpametnije bice na ovom svijetu, nemoze ga obicni prah sjebati, ali to samo dokazuje da smo mi nitko i nista, da nemamo svoje razmisljanje da smo povodljiva stoka, da letimo za svime sto ce nas kao uveseliti i uciniti nas boljima, a zapravo samo trazimo precac do srece, umjesto da postepeno gradimo put, nas vlastiti put...evo danas se nisam nafiksala i vec se polako osjecam sjebano, pocinjem se trest, nevidim dobro, osjecaj je skroz sjeban, zima mi je a vani je 50 stupnjeva, znojim se ko neka kuja, zelim se bacit s necega da ovo vise zavrsi...eto skrecem s puta, nestao je moj vodic, izgubila sam precac, nema mog najboleg prijatelja, a neznam ni gdje da ga trazim, nemam ni love vise, sta da opet pokradem starce, da pokradem sestru...nemam pojma, neda mi se dizat, sjedim na ovoj jebenoj stolici vec 4 sata i nisam se pomakla s nje, a ni ne namjeravam jos neko vrijeme, mislim da micanje nebi imalo smisla...neda mi se vise ni pisati, stari mi sere da sam postala ovisna o kompjuteru pa ga moram ugasit...hahahaha.ovisna o kompjuteru, to jos nisam cula...ajde uzivajte idem se malo zabavljat sa svojom macom, ako me se neuplasi, inace vec bjezi od mene kad me vidi, i to samo ste se nedigne na dvije noge pa potrci...ocito se jos nekome gadim....a jebiga...
da...zelim zivjeti, dobro ste shvatili, ali nevidim vise smisao u mom daljnjem zivotu, obitelj me je odjebala zbog moje greske koja nije mala, ali jebemu svi grijese, neki manje neki vise...od koga da trazim pomoc, cijela moja jebena obitelj kad je saznala da sam narkoman me poslala u pm, i baba i djed, i druga baba i drugi djed, i mamine sestre i braca, tako isto i s tatine strane, cak i moji bratici i sestricne, a o sestri da i ne govorim...jedina osoba s kojom mi je bilo dobro je bio "Ice", s njim sam znala na cemu sam, ali njega vise nema...on je jedina osoba koja me je prihvacala, zbog mene se poceo drogirati heroinom, zbog mene je umro...sad mi je krivo sto sam ga i upoznala uopce...sve sto dotaknem unistim i to unistim iz korijena,kao i samu sebe...tako sam jebeno umorna, glava mi je teska, jedva ju drzim na ramenima, htjela bi spavati a nemogu, a i strah me je onih jebenih andjela, svaki put kad zaspim, makar spavala 10 minuta sanjam samo andjele...sta to znaci? mozda da mi je blizu kraj?
...nemogu se vise gledati, visoka sam 172,a imam jedva nekih 47 kila, gadim se sama sebi, nemogu si pogledat lice, oci su mi skroz otisle u kurac, izgledam kao jebeni hodajuci mrtvac, nemoram ni dici majicu da bi mi se mogla rebra izbrojat, vise nemoram ni otkopcavat hlace kako bi ih obukla ili skinula...aaaaaaaaaa...gadim se sama sebi!!!!!!!!!!!!!!!!!!plakala bi, a i to nemogu, nemam vise jebenih suza, presusila sam skroz, derala bi se a nemam glasa, letila bi a nemam krila, trcala bi a nemam snage, lezala bi a nemam zivaca, pisala bi a nemam jebene inspiracije, tj mozak mi nedopusta da mislim jer nemam vise cime mislit, isla bi ponovo u skolu a boli me kurac za nju, htjela bi normalne prijatelje ili bar upoznat par ljudi a neznam kako,htjela bi normalnu obitelj a i to je nemoguce, moras zivjeti s onim sto imas, htjela bi se udebljat bar 20 kila a i to je nemoguce jer mi se povraca sama pomisao na hranu, htjela bi plesati a neznam kako, htjela bi se pocesati a nemam snage...htjela bi ponovo biti curica od 12 godina, bez droge, bez jebenog heroina, ali jos nitko nije otkrio kako vratiti vrijeme unazad...heroin nije droga, svi kazu da je to najjaca droga, ali ne, heroin se nemoze ubrajati u droge...to je prah, prah virusa, klica, bakterija, to je bolest koja te zarazi, koja te unistava polako, atom za atomom, stanicu za stanicom, na pocetku se osjecas super, a na kraju umires, to samo bolest radi...na travi ti je uvijek super, na bombonima, speedu, LSDu takoder...ali heroin je druga vrsta, bolest, unistava te, ubija te, razara iznutra pa onda izvana...mislis si lako, je, nemoze mene srozati prah u provaliju, covjek je najplemenitije i najpametnije bice na ovom svijetu, nemoze ga obicni prah sjebati, ali to samo dokazuje da smo mi nitko i nista, da nemamo svoje razmisljanje da smo povodljiva stoka, da letimo za svime sto ce nas kao uveseliti i uciniti nas boljima, a zapravo samo trazimo precac do srece, umjesto da postepeno gradimo put, nas vlastiti put...evo danas se nisam nafiksala i vec se polako osjecam sjebano, pocinjem se trest, nevidim dobro, osjecaj je skroz sjeban, zima mi je a vani je 50 stupnjeva, znojim se ko neka kuja, zelim se bacit s necega da ovo vise zavrsi...eto skrecem s puta, nestao je moj vodic, izgubila sam precac, nema mog najboleg prijatelja, a neznam ni gdje da ga trazim, nemam ni love vise, sta da opet pokradem starce, da pokradem sestru...nemam pojma, neda mi se dizat, sjedim na ovoj jebenoj stolici vec 4 sata i nisam se pomakla s nje, a ni ne namjeravam jos neko vrijeme, mislim da micanje nebi imalo smisla...neda mi se vise ni pisati, stari mi sere da sam postala ovisna o kompjuteru pa ga moram ugasit...hahahaha.ovisna o kompjuteru, to jos nisam cula...ajde uzivajte idem se malo zabavljat sa svojom macom, ako me se neuplasi, inace vec bjezi od mene kad me vidi, i to samo ste se nedigne na dvije noge pa potrci...ocito se jos nekome gadim....a jebiga...
