Postby motivation » Tue Jan 30, 2018 3:07 am
Pitam se, koliko se nas teskih ovisnika o heroinu, koji smo trenutno u raznim fazama narkomanije ( na OST-u, ili šaramo nebitno) zapita, "kada sam se zadnji put iskreno i od srca ismijao/la"? Razbijeni ili ne, cisti na terapiji kad smo se pošteno veselili ili ismijali. ? Kad god udjes u neko stanje, izvjesni nazvacu "stabilni" vremenski period tj bez oscilacija, pod cim ne mislim na trku-frku oko seme, planiranja, potrage, nego na onaj mirniji period kad pijes ili redovno terapiju vise dana, pa te ona u potpunosti pokriva, cini funkcionalnom osobom euforicnog raspolozenja - ili si se obezbijedio poslije plate docepao se kave love, i imas robe nekoliko dana, pa ujutro kad ustanes, nema brige.. nebitno furas ili ovaj ili onaj period, i kad se dogodi da se to jutro ustanes dobar si, ali skocis da si s merakom skuhas kafu, pjevusis i pleses dok je pravis.. pogledas jutarnje vijesti, i taj dan furas pozitivnu energiju, od srca se smijes, i posve si raspolozen i otvoren prema sebi i drugima ? Koliko dugo se to nije dogodilo ? I da li se nekad i kako cesto dogodi ?
Mislim, uzmimo u predpostavku da sve stima? Ako pijes th, kad te ekstra pokriva, par dana, ili se gudriras, 5-6 dana, imas i ne brines za sutra znaci dobro ti, a opet se ponasas, djelujes i izgledas kao nekakva neaktivna cahura kao da ti nije ni dobro ni lijepo.. Sve si nekako u toj mutnoj kolotecini ono kako te voda nosi bez ikakve pozitive i kad ti je sasvim vrh. To nesto razmisljam vec par dana, da se 3 godine nisam smijala. ( Msm nasmijesis se ti, nisi ko grob, ali nije to to) I kad sam uradjena ili ne ili kad sam stabilna na bupu kao da sam zaboravila da se smijem, zaboravila neke oblike osjecanja i ponasanja. Bez obzira sto sam dobro, unutra vrh sve je tako pasivno.. I cudno mi je sta vise u tim stanjima dobrote ne kuliram slusajuci mjuzu, dok obavljam nesto sto uobicajno radim i sto mi pase, sto ne pjevusim ko nekad dok kuham kafu ili crtam, sto se ne smijem ko nekad.. ( a znala sam se kocenit od smijeha, )
Nevjerovatno je to sto smo zaboravili da se dobro osjecamo i kad se stvarno tako osjecamo.. I sto se ona frka trka od sekiracije kad se boris da ne upadnes u krizu, sto se taj obrazac ponasanja kolotecina prenese i onda kad si sasvim super.
Sto sam zaboravila da komuniciram s rajom, zaboravila socijalilno ponasanje, zaboravila pozitivnu energiju, zaboravila bit vesela i razdragana zaboravila se zabavljati, zaboravila se smijati i kad sam vrh sredjena, pa mi je vrh dobro, i kad sam vrh dobra euforicna na terapiji i kad ne brinem kako cu se obezbijedit za sutra i prekosutra, ne brinem a ponasam se isto. Nema vise one otvorenosti, kao zatvoren u nekoj staklenoj kugli i nista ne dopire do tebe... Cudno je to sta sam sve zaboravila...
i jos, sve vukove iz mog copora, kojeg god sretnem ma gdje bili, na terapiji, na semi, na ulici, u kaficu, isti alzheimer napada. Kao da su zaboravili zivjeti, nego tek tako proticu dani... u nekakvoj sjenci, kao odraz u vodi.. kao s druge strane ogledala..
Vladati nad sobom najveća je vlast.