Re: metadonski ovisnik
Posted: Sat Oct 26, 2019 12:50 pm
Hvala ljudici, zato i jesam na ovom forumu iako se neznamo opet svi prolazimo jednaka sranja radi droge i mozemo se razumjet. Jos ležim, nedaju mi ni da spustim noge s kreveta da nebi koji ugrusak požurio di ne treba.
Ovo me uzdrmalo i to dobro na sve i jedan nacin, terapija je tu jer mora, nema mi smanjivanja jedno vrijeme to mi je dr rekao makar dok mi se ne razbe većina ugrusaka.
Čudi me kako mi se ne trazi ni cigara da zapalim to je dobro inace bi poludila ali bit ce borba i s tim kad izadem, nema mi ni pušenja vise iako nisam ni pušila puno. Svako jutro mi vade krv, našli su jednu venu koju sad oni crpe dok je me unište ali ajde, svaki dan nove kontrole a kad izadem doživotne tablete koje i nisu bas jeftine a kako cu s poslom i sta cu radit to je jos velika misterija. Ovdje imam vremena da razmisljam o svemu, da sama sa sobom konacno odlučim o svom životu, imam zaručnika koji se radi mene skinuo sa svega, uvjek kazem povremene nesto nije problem ali bit ovisan o nečemu to ne želimo oboje samo meni je to bilo malo teze dokazat sve do sad. Ne mogu rec da ne mastam o igli kad dobijem zatvorenu bocu metadona ali onda je brzo popijem, sad trebam ucit pit terapiju i držat se svoje doze a ne radit gluposti. Tjelo je naučeno na razne tablete i na to da sam jedan dan na 60 hepova a drugi na 20 i tako u krug tako da sad kako sam danima na istom osjetim da se prznojim na trenutke radi toga. Imam u sobi velik prozor, dani su lijepi i sunčani na srecu imam pogled na more i sve mi to daje neku energiju iako kad se probudim odmah dobijem antibiotik za bolove da se mogu oprat onda metadon uz doručak oa ostale lhekove i inekcija. Sto se osoblja tice na intenzivnoj su daleko bolji nego na ovim običnim odjelima, ovdje te ne jebu bas previse, nisu ni ljubazne ove sestre kao da rade preko kurca. Za taj posao zbilja treba imat želudac ali mislim da bi trebale znat da su tu ljudi koji su bolesni i ne žele gledat namrgodene face a cak mi se čini kod par sestri koje mi bace tacnu s obrokom ko psu da je to radi mog natpisa na krevetu, oni papiri di piše zasto sam tamo. Imam osjećaj da me neke sestre doživljavaju ko osobu koja ne zaslužuje da je ona "sluzi" da mi donese obrok jer piše da sam intravenski ovisnik o heroinu i na metadonu, osjeti se i u bolnici ta jebena diskriminacija, sreca pa nisu bili takvi oni koji su me zaprimili jer se mozda nebi ni potrudili. Sve ovo sto pisem, pisem jer se ja osjecam lakse pa taman nitko i ne čitao jer nemam običaj pisat dnevnik a i ako kome moze pomoc moje iskustvo bilo bi mi drago. Svima nama je lijepo kad u venama osjetimo toplinu i kad sjednemo i poluzatvorenih ocima zapalimo onu cigaru ali sve sto je lijepo kratko traje a posljedice mogu biti fatalne. Ajmo ljudi, koji jeste i koji niste, ajmo stat, ajmo poslat vraga da spava. Šaljem vam svima pusu, javim se sutra opet. <3
Ovo me uzdrmalo i to dobro na sve i jedan nacin, terapija je tu jer mora, nema mi smanjivanja jedno vrijeme to mi je dr rekao makar dok mi se ne razbe većina ugrusaka.
Čudi me kako mi se ne trazi ni cigara da zapalim to je dobro inace bi poludila ali bit ce borba i s tim kad izadem, nema mi ni pušenja vise iako nisam ni pušila puno. Svako jutro mi vade krv, našli su jednu venu koju sad oni crpe dok je me unište ali ajde, svaki dan nove kontrole a kad izadem doživotne tablete koje i nisu bas jeftine a kako cu s poslom i sta cu radit to je jos velika misterija. Ovdje imam vremena da razmisljam o svemu, da sama sa sobom konacno odlučim o svom životu, imam zaručnika koji se radi mene skinuo sa svega, uvjek kazem povremene nesto nije problem ali bit ovisan o nečemu to ne želimo oboje samo meni je to bilo malo teze dokazat sve do sad. Ne mogu rec da ne mastam o igli kad dobijem zatvorenu bocu metadona ali onda je brzo popijem, sad trebam ucit pit terapiju i držat se svoje doze a ne radit gluposti. Tjelo je naučeno na razne tablete i na to da sam jedan dan na 60 hepova a drugi na 20 i tako u krug tako da sad kako sam danima na istom osjetim da se prznojim na trenutke radi toga. Imam u sobi velik prozor, dani su lijepi i sunčani na srecu imam pogled na more i sve mi to daje neku energiju iako kad se probudim odmah dobijem antibiotik za bolove da se mogu oprat onda metadon uz doručak oa ostale lhekove i inekcija. Sto se osoblja tice na intenzivnoj su daleko bolji nego na ovim običnim odjelima, ovdje te ne jebu bas previse, nisu ni ljubazne ove sestre kao da rade preko kurca. Za taj posao zbilja treba imat želudac ali mislim da bi trebale znat da su tu ljudi koji su bolesni i ne žele gledat namrgodene face a cak mi se čini kod par sestri koje mi bace tacnu s obrokom ko psu da je to radi mog natpisa na krevetu, oni papiri di piše zasto sam tamo. Imam osjećaj da me neke sestre doživljavaju ko osobu koja ne zaslužuje da je ona "sluzi" da mi donese obrok jer piše da sam intravenski ovisnik o heroinu i na metadonu, osjeti se i u bolnici ta jebena diskriminacija, sreca pa nisu bili takvi oni koji su me zaprimili jer se mozda nebi ni potrudili. Sve ovo sto pisem, pisem jer se ja osjecam lakse pa taman nitko i ne čitao jer nemam običaj pisat dnevnik a i ako kome moze pomoc moje iskustvo bilo bi mi drago. Svima nama je lijepo kad u venama osjetimo toplinu i kad sjednemo i poluzatvorenih ocima zapalimo onu cigaru ali sve sto je lijepo kratko traje a posljedice mogu biti fatalne. Ajmo ljudi, koji jeste i koji niste, ajmo stat, ajmo poslat vraga da spava. Šaljem vam svima pusu, javim se sutra opet. <3