Propratne bolesti & narkomanija

Sve u vezi smanjenja štete uzrokovane upotrebom droge.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
Heroin Rehab 4 YU
Posts: 39
Joined: Tue Jun 07, 2016 8:38 pm
Location: Beograd

Propratne bolesti & narkomanija

Post by Heroin Rehab 4 YU »

Svi znamo da zloupotreba psihoaktivnih supstanci može da pruzrokuje čitav niz propratnih poremećaja i bolesti, kako fizičkih tako i mentalnih.
Imunitet opada, što otvara vrata raznoraznim infekcijama i drugim obolenjima.

Dok se drogirate, nećete se npr. razboleti od gripa ili obične prehlade (za 10 godina drogiranja nisam nijednom bio bolestan od "običnih" bolesti), ali zato postoje ozbiljnije komplikacije koje mogu da ugroze i sam život.

Depresija, samobilačke misli, epi-napadi, tromboza, hepatitis C (popularna "Ceca"), HIV, uništene vene... samo su neke od konsekvenci koje idu ruku pod ruku sa narkomanijom.

Ideja ovog topica je da podelimo neka od svojih iskustava, da skrenemo pažnju na sve ono na šta i ne pomišljamo na početku, jer, zaboga - to se dešava drugima, takve stvari ne mogu da se dese nama... ne?

Preneću ovde jedno svoje iskustvo sa trombozom dubokih vena, inače bolešću ljudi od 80 godina... ali i onih od 25 sa iglom u nozi.
I ovo sam prošao nakon što sam već uveliko bio izlečen od heroina.
Ali neke posledice ostaju, z'uvek. Da te podsete.
Da se ne zaboravi.

Pisaću kasnije i o drugim boljkama, ali piši i ti.

TROMBOZA

"Sve je počelo pre 10 dana. Ionako nikada nisam verovao u teoriju o Velikom prasku. Ceo univerzum iz jedne tačkice? Da, da, ’oće to... Dakle počelo je pre 10 dana. Blagim bolom iza levog kolena. A ko još obraća pažnju na bilo šta blago? Ovde sam prošao kroz dva svetska rata i omanju apokalipsu, sad će neka nelagoda da me uzruja? Proći će. Ako se dovoljno dugo čeka, svaki problem se sam reši...

Sledeće jutro već nisam mogao da hodam. Đe mi leva noga? Bilo je to onog dana kada smo na poslu dobili i počeli dva projekta koja smo čekali mesecima. Da oba projekta moraju da počnu istog dana, šanse su bile 1 u zilion. A da oba projekta počnu u istom danu kada i ja gubim moć kretanja, šanse su skoro 100%. Tačnije, 0.9999. Marfijev broj.

Tada je već i odlazak kod doktora bio u rangu naučne fantastike. Za to su potrebne dve noge. Napolje sam mogao samo u kolicima, a tu gozbu za oči nikako nisam mogao da priuštim komšiluku u Srbiji. Znači, morala je biti noć. A ko će da vas nosi u bolnicu u sred noći? Hitna pomoć? Neće. Oni dolaze samo kad ste već mrtvi. I ne dolaze za mlađe od 150 godina.

Sledećih ili ti prošlih 10 dana su bili najgori period u mom životu. Onaj osećaj kada vam je lakše da ne jedete 2 dana nego da stignete do frižidera. Ono kad vam je stolica na točkiće prevozno sredstvo kroz stan. Ono kad je svako sjurivanje krvi u nogu propraćeno arlaukom. I dok tako levom rukom držite levu nogu u vazduhu, desnom veslate, po suvom. I nekako i stignete do vrata kuhinje ili toaleta. A tu – granični prelaz između dve Koreje. Prag. Ona daska 1cm visoka, koja postaje nepremostiva kao berlinski, ma šta berlinski, ma šta kineski... zid iz "Igre prestola". The Wall. Dalje ne'š moći... Ali, gladan sam. Ali, piški mi se, hladno mi je, žedan sam. Gledam onaj frižider izdaleka, cela 2 i po metra od mene... i suza suzu stiže. Pa majku ti j... Pa je li moguće da Kejp Kod u Južnoj Africi može da deluje bliže od sopstvene wc-šolje u stanu od 35m2? I otkotrljam se nazad u krevet. Sutra će možda biti lakše.

Nije bilo lakše. Bilo je teže. Kao Kamčatka, e pa samo malo dalje. Ali uspeo sam. Prešao sam ga. Mislim, prag. I isplaninario uz klozetsku šolju. Po odlasku, zabio sam nečiju roze četkicu za zube u sapun kao zastavu otadžbine na Himalajima. I was here!

Sada je prošlo 10 dana. Bolje mi je za, otprilike tačno, 8-10%. Ali gledam to sa pozitivne strane. Super je što je tek preostalo da bude bolje za celih 90%.

I nije ovo nikakav vapaj, niti mi treba pomoć. Gde ste vi bili dok sam se ja verao uz Himalaje u mokrom mu čvoru? I ne pišem ovo da bih hranio svoj ego, jer ko još može ovo da lajkuje, a i ako nešto treba da nahranim – to je pre svega stomak. Pišem ovo da bih se sutra sećao. Jer pamćenje nam je, kao naciji, kao u zlatne ribice. Da bih sutra znao da cenim te male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, poput moći – hoda. Ta graciozna i harmonična kretnja dve noge, dok se grabi napred u prostoru. Premoćna moć. Pa mali poskok, hop, da se preskoči prag od jednog centimetra. Jer bilo je vremena kada je i to bilo tako nedostižno i bolno visoko.

Pazite se tromboze dubokih vena. Odatle se ide samo još malo pravo pa levo.
"
You Are Infinite Consciousness Having A Human Experience. You Are A God In Amnesia.
Post Reply