ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Sve u vezi smanjenja štete uzrokovane upotrebom droge.

Moderator: sanela

...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Postah skoro stručnjak... pa evo da malo i sa vama podijelim neke tekstove i razmišljanja...




ANTIDEPRESIVI

Antidepresivi su lijekovi za liječenje depresije. Nekad su je još nazivali i timoleptici. Naziv depesija u sebi podrazumjeva tri različita vida depresije
Depresivni poremećaj
Manično-depresivna psihoza
Endogena depresija

Depresivni poremećaj nastaje nakon teškog emocionalnog šoka (gubitak voljene osobe, neuspjeh u životu i sl.), a prećena je tjelesnim tegobama, tjeskobom i osjećajem krivice. Povači se, u načelu spontano, a po potrebi se uporabljuju lijekovi kao što je alprazolam. Ponekad je potrebno primjeniti i antidepresiv.
Manično-depresivna psihoza liječi se uglavnom antipsihoticima.
Endogena depresija je, pak, teška duševna bolest. Bez nekog logičnog razloga javlja se osjećaj beznađa, izgubljenost, neraspoloženje, socijalna izoliranost, poremećaj teka i spavanja. Najveći problem je u tome da su ljudi u depresiji skloni samoubojstvu.
Antidepresivi su dvojbeni lijekovi - tek jedna trećina pacijenata pozitivno reagira na antidepresive i oporavi se od bolesti.
Razlog nastanka endogene depresije nije sa sigurnošću poznat ali je činjenica da je kod depresivnih pacijenata smanjena aktivnost noradrenalina i serotonina u određenim dijelovima mozga. Stoga je jasno da će lijekovi koji pojačavaju funkciju serotonina i noradrenalina u mozgu biti dobri antidepresivi.
Među antidepresivima razlikujemo:
triicikličke antidepresive (klomipramin, imipramin, amitriptilin, maprotilin i dr.)
selektivne inhibitore ponovnog unosa serotonina - SSRI antidepresivi (fluoksetin, fluvoksamin, paroksetin i sertralin)

inhibitori monoaminoksidaze - MAO inhibitori (iproniazid, tranilcipromin, moklobemid)
ostali antidepresivi (tianeprin, reboksetin i hipericin)
[/size][/size]
Djelovanje serotonina i noradrenalina na receptore na postsinaptičkim neuronima je vrlo kratko jer ih posebni proteini brzo vraćaju natrag u presinaptičke neurone. Triciklički antidepresivi blokiraju povratak serotonina i noradrenalina u presinapričke neurone, dok SSRI antidepresivi djeluju uglavnom na blokiranje ponovnog unos serotonina. Stoga se triciklički antidepresivi jos nazivaju i neselektivni inhibitori ponovne pohrane monoamina.
Inhibitori monoaminoksidaze djeluju, pak, na način da blokiraju enzim monoaminoksidazu koja u presinaptičkom neuronu razgradjuje višak noradrenalina i serotonina. Ako je taj enzim blokiran tada u sinapsu ulazi daleko veća količina neurotransmitora nego inače pa je i učinak noradrenalina i serotonina pojačan.
Nekoć su se koristili neselektivni i ireverzivilni MAO inhibitori kao što je iproniazid i tranilcipromin. Oni su bili jako problematični zbog toga što su inhibirali i slične enzime u gastrointestinalnom traktu. Time je bilo omogućen ulazak u krvotok jednoj tvari koja se zove tiramin, a kojeg ima u velikim količinama u pivu, vinu, jetri, sušenim ribama i siru (tiramin se pod utjecajem tih enzima razgradjuje u gastrointestinalnom traktu). Tiramin izaziva vrlo jake hipertenzivne krize što može rezultirati krvarenjima u mozgu. Osim toga takvi MAO inhibitori su dolazili u interakciju s brojnim lijekovima i dovodili pacijente u smrtnu ospasnost!
Stoga su tranilcipromin i iproniazid napušteni, a u uporabi je ostao moklobemid koji selektivno blokira samo jednu vrstu MAO i to reverzibilno i nema tih nedostataka.
Na koncu konca, djelovanje antidepresiva je poput djelovanja antipsiotika - imaju dosta nuspojava, a učinak im se javlja tek nakon više tjedana pa i mjeseca uzimanja.
Od depresije danas boluju milijuni osoba u razvijenim zemljama, a pretpostavlja se da će depresija za 10-20 godina postati najčešća bolest. Također, povećava se broj mladih ljudi koji zapadaju u stanja teških depresija - pred mladog čovjeka društvo i okolina postavlja velika očekivanja (uspjeh u obrazovanju, poslu, braku) koja su često nerealna. Stoga je za očekivati da će potrošnja antidepresiva iz dana u dan rasti, te da će, najvjerojatnije, premašiti danas jako veliku potrošnju anksiolitika.

Registar lijekova u RH, 2006:

N06A Antidepresivi
N06AA Neselektivni inhibitori ponovne pohrane monoamina
klomipramin - Anafranil
amitriptilin - Amyzol
maprotilin - Ladiomil
N06AB Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina
fluoksetin - Prozac, Portal, Fluval
fluvoksamin - Fevarin
paroksetin - Deprozel, Seroxat
sertralin - Zoloft, Luxeta, Halea, Asentra
escitalopram - Cipralex
citalopram - Starcitin, Citalon
N06AG Inhibitori monoaminooksidaze tipa A
moklobemid - Aurorix
N06AX Ostali antidepresivi
tianeptin - Coaxil
reboksetin - Edronax
venlafaksin - Efectin, Efectin ER, Velafax
mirtazapin - Calixta, Mirzaten, Remeron
hipericin - Aktivin H, Hyperici Aktiv, Klosterfrau Sedinal

Amitriptilin
Amitriptilin je triciklični antidepresiv. Kemijski gledajući on je izrazito nalik na antipsihotike, stoga ima i određeno sedativno djelovanje. Osnovno snažno antidepresivno djelovanje praćeno je otklanjanjem uznemirenosti i tjeskobe.
Amitriptilin koči mehanizam membrane kojim se regulira ulazak serotonina i noradrenalina u adrenergičke i serotoninergičke neurone. U farmakološkom smislu to djelovanje može pojačati ili produžiti aktivnost neurona. Koristi se za liječenje endogene depresije i depresivnog poremećaja. Kao i svi triciklički antidepresivi amitriptilin ima dosta nuspojava. Njegova važnost (kao i važnost drugih tricikličkih antidepresiva) opala je pojavom SSRI antidepresiva.
Registrirani u RH za 2006: Amyzol (LEK)

Fluoksetin
Fluoksetin kemijski nije sličan tricikličkim ili tetracikličkim antidepresivnim sredstvima. On je specifičan inhibitor ponovnog ulaska serotonina (5-hidroksitriptamin, 5-HT), tj. SSRI antidepresiv. Afinitet prema noradrenergičkom, odnosno dopaminergičkom neurotransmiterskom sustavu vrlo je malen. Fluoksetin gotovo ne djeluje antikolinergički, ne uzrokuje ortostatsku hipotenziju i nije kardiotoksičan.
Svojedobno ga je na tržište stavila američka kompanija Eli Lilly pod komercijalnim nazivom Prozac i ubrzo je postao svojevrsni hit. Danas je fluoksetin (Prozac) sinonim za antidepresiv. Razlog tomu je činjenica da ne izaziva jake nuspojave i toksičnost mu je mnogo manja nego toksičnost tricikličkih antidepresiva. Fluoksetin je primjeren za liječenje svih oblika depresije, bez obzira na stupanj bolesti (blaga, umjerena i teška) te za liječenje opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Fluoksetin je također koristan u liječenju bulimije nervose, jer je u kontroliranim kliničkim pokusima u usporedbi s placebom u bolesnika koji su imali bulimiju pokazao značajno smanjenje prekomjernog jedenja i stvaranja stolice. Koristi se u obliku tableta ili sirupa u dozama od 20 pa do maksimalno 80 mg dnevno.
Fluoksetin se ne smije davati istodobno s MAO-inhibitorima. Nakon prestanka davanja MAO-inhibitora prije početka liječenja fluoksetinom potreban je najmanje 14-dnevni razmak. Bolesnicima s jako smanjenim radom bubrega (glomerulna filtracija < 10 ml/min) fluoksetin se ne daje. Zbog mogućeg epileptogenog učinka fluoksetin se posebno oprezno mora davati epileptičarima. Može prouzročiti smanjenje tjelesne mase, što je nepoželjno u depresivnih bolesnika koji su i inače smršavjeli. Mogućnost pokušaja samoubojstva u depresivnih bolesnika postoji sve vrijeme i traje sve do postizanja poboljšanja.
Tijekom liječenja fluoksetinom može doći do serotoninskog sindroma, nuspojave koja sliči djelovanju ecstasyja. Najčešće su nuspojave pri liječenju fluoksetinom tjeskoba, nervoza, nesanica, pospanost, umor ili astenija, tremor, znojenje, gubitak teka, mučnina, proljev, vrtoglavica i smanjenje libida.
Registrirani u RH za 2006: Prozac (ELI LILLY), Portal (LEK), Fluval (KRKA)

Paroksetin
Paroksetin je jaki i selektivni antidepresiv, inhibitor ponovne pohrane serotonina, a smatra se da je njegovo antidepresivno djelovanje i djelotvornost u liječenju opsesivno-kompulzivnih poremećaja i paničnih stanja povezano sa specifičnom inhibicijom ponovne pohrane 5-hidroksitriptamina (5-HT, serotonin) u moždanim neuronima. Paroksetin nije kemijski povezan s tricikličnim, tetracikličnim ili ostalim raspoloživim antidepresivima. Koristi se u liječenju simptoma svih vrsta depresije uključujući depresiju praćenu tjeskobom. Nakon početnog zadovoljavajućeg odgovora, nastavak liječenja paroksetinom djelotvoran je u prevenciji recidiva. Također, koristi se za liječenje simptoma i prevenciju recidiva opsesivno-kompulzivnog poremećaja, recidiva paničnih stanja sa ili bez agorafobije, socijalne anksioznosti/socijalne fobije, PTSP-a, te generaliziranog anksioznog poremećaja. Koristi se u dnevnoj dozi od 20 do 40 mg dnevno u obliku tableta. Paroksetin se ne smije koristiti u kombinaciji s inhibitorima monoamino oksidaze (MAO). Terapija paroksetinom može započeti 14 dana nakon prestanka uzimanja ireverzibilnih inhibitora monoamino oksidaze i najmanje jedan dan nakon prestanka uzimanja reverzibilnog inhibitora monoamino oksidaze - moklobemida. Postoji velika i dokazana mogućnost pokušaja suicida u depresivnih bolesnika i to stanje može potrajati dok se ne postigne značajni terapijski učinak. Opće je kliničko iskustvo sa svim antidepresivnim lijekovima da se rizik od suicida može povećati u ranim fazama oporavka. Novijim istraživanjima posebno je pokazano da parokserin može uzrokovati povećanje vjerojatnosti počinjena samoubojstva. Nuspojave paroksetina su obično blage i ne utječu na kvalitetu života bolesnika. Produljenim liječenjem može se smanjiti jakost i učestalost nuspojava te one obično ne uzrokuju prekid liječenja paroksetinom. Najčešće zabilježene nuspojave povezane s primjenom paroksetina u kliničkim studijama bile su: mučnina, pospanost, znojenje, tremor, astenija, suhoća usta, nesanica, seksualna disfunkcija, vrtoglavica, opstipacija, proljev i smanjeni tek.
Registrirani u RH za 2006: Seroxat (BELUPO), Deprozel (PLIVA) - ovo su dva ista lijeka samo različiti proizvođači, ja sam ih pila i jedno i drugog....

Sertralin
Sertralin je jak i specifičan inhibitor ponovnog neuronskog preuzimanja serotonina (5-HT). U kontroliranim ispitivanjima u zdravih dragovoljaca sertralin nije uzrokovao sedaciju niti je remetio psihomotorne funkcije. Sukladno njegovu selektivnom inhibiranju preuzimanja 5-HT, sertralin ne pojačava katekolaminergičnu aktivnost. Sertralin nema afiniteta za muskarinske (kolinergične), serotonergične, dopaminergične, adrenergične, histaminergične, GABA ili benzodiazepinske receptore. Za razliku od tricikličnih antidepresiva, tijekom liječenja sertralinom nije zapažen porast tjelesne težine; u nekih bolesnika može pri uzimanju sertralina nastupiti smanjenje tjelesne težine.
Sertralin se koristi za liječenjesimptoma depresije u bolesnika s manijom u anamnezi ili bez nje. Nakon zadovoljavajućeg odgovora nastavak liječenja sertralinom učinkovito prijeći povratak početne epizode depresije ili ponavljanje depresivnih epizoda. Sertralin je također koristan za liječenje opsesivno kompulzivne bolesti (OKB), paničnog poremećaja, s agorafobijom ili bez nje. Također, može se koristiti za liječenje djece oboljele od opsesivno-kompulzivne bolesti. Uobičajna dnevna doza iznosi 50 mg.
Tijekom ispitivanja provedenih prije stavljanja lijeka na tržište hipomanija ili manija javljale su se u otprilike 0,4% bolesnika liječenih sertralinom. Sertralin valja izbjegavati u bolesnika s nestabilnom epilepsijom, dok u bolesnika s reguliranom epilepsijom zahtijeva pozorno praćenje. Kako je mogućnost pokušaja samoubojstva svojstvena depresiji i može potrajati sve dok ne nastupi znatnije povlačenje bolesti, bolesnike valja pomno nadgledati na početku liječenja
U ispitivanjima s višestrukim dozama za depresiju i OKB, sljedeće su nuspojave bile znatno učestalije uza sertralin negoli uz placebo: mučnina, proljev/rijetka stolica, anoreksija, dispepsija, tremor, omaglica, besanica, pospanost, pojačano znojenje, suha usta i seksualna disfunkcija (ponajprije odgođena ejakulacija u muškaraca).
Registrirani u RH za 2006: Zoloft (PFIZER), Halea (BELUPO), Luxeta (PLIVA), Asentra (KRKA)

Citalopram
Citalopram je antidepresiv, dostupan u obliku tableta i kao tekućina za oralnu primjenu. Djeluje u središnjem živčanom sustavu kao visoko selektivni inhibitor serotonina s minimalnim učinkom na noradrenalin i dopamin. Citalopram bi se trebao uzimati jednom dnevno, počevši terapiju s nižom dozom, prema potrebi je moguće lagano povećati dozu. Učinak ovog antidepresiva održava se kroz 32 tjedna terapije. Prema procjeni liječnika doza se može smanjivati nakon određenog perioda i to postupno, i nikada se ne ide na nagli prekid. Ako se pojave netolerantni simptomi paralelno sa smanjenjem doze ili kao odgovor na
prekid terapije, uzima se u obzir ponovni povratak na prvotno propisanu dozu. Moguće nuspojave su: smanjenje spolne želje ili sposobnosti, poremećaj koncentracije, nesanica, zbunjenost, vrtoglavica, zatim neki gastrointestinalni poremećaji kao mučnina, povraćanje. Nije potvrđena mogućnost razvoja ovisnosti o ovom lijeku, ali potrebna je dobra procjena i praćenje pacijenta tijekom terapije kako se ne bi previdjeli znakovi zlouporabe. Veći je oprez potreban s pacijentima koji su patili od manije. Posebno je naglašena inkompatibilnost citaloprama s inhibitorima monoaminoksidaze, zbog opasnih, pa i fatalnih posljedica: hipertermija, rigidnost, delirij, koma. Kombinacija s NSAR povećava rizik od krvarenja. Citalopram nije odobren za uporabu u pedijatriji. Ne smije se uzimati kod bipolarne depresije. Oprez je potreban kod pacijenata s oštećenom bubrežnom i jetrenom funkcijom. Kod razumne terapije, citalopram ne utječe na sposobnost upravljanja vozilom i rada sa strojevima.
Registrirani u RH za 2006: Starcitin (PLIVA), Citalon (LEK)

Moklobemid
Moklobemid je antidepresiv koji djeluje neurotransmiterski sustav putem reverzibilne inhibicije monoaminooksidaze (MAO), posebice tipa A. Time je smanjen metabolizam noradrenalina, dopamina i serotonina te dolazi do povećanja njihove koncentracije i pojačanog djelovanja na raspoloženje i psihomotornu aktivnost. Moklobemid ublažava simptome kao što su iscrpljenost, nesposobnost upravljanja motornim vozilima i nesposobnost koncentracije. Moklobemid također uklanja simptome vezane uz socijalnu fobiju. Iako moklobemid nema sedativna svojstva, poboljšava kvalitetu sna kod depresivnih bolesnika u roku od nekoliko dana. Koristi se za liječenje depresije, depresivnih poremećaja i socijanih fobija.
Registrirani u RH za 2006: Aurorix (F.HOFFMAN LA ROCHE)

Reboksetin
Reboksetin je najnoviji tip antidepresiva. On je selektivni inhibitor ponovnog unosa noradrenalina (NARI), za razliku od SSRI antidepresiva koji su selektivni inhibitori ponovnog unosa serotonina. Na tržištu se pojavio 2001 godine. Reboksetin pokazuje zanimljiva svojstva - on se može uspjesno kombinirati sa SSRI antidepresivima, a također može se bez opasnosti kombinirati i sa MAO-inhibitorima. Reboksetin se koristi za akutno liječenje depresije te za održavanje kliničkog poboljšanja u pacijenata. Učinak se postiže relativno brzo. Međutim, činjenica je da reboksetin nije doboljno iskoršten lijek, ali njegovo vrijeme tek dolazi.
Registrirani u RH za 2006: Edronax (PFIZER)

Venlafaksin
Venlafaksin se koristi za tretman jačih depresivnih stanja i kada loše raspoloženje, gubitak volje, interesa vodi ka suicidalnim idejama. Indiciran je i kod sociopata, ali ne i kod blažih oblika napetosti i nervoze uzrokovane svakodnevnim stresom. Smatra se da je mehanizam djelovanja ovog lijeka povezan s njegovom sposobnošću utjecaja na neurotransmitore u mozgu. Nađeno je da su venlafaksin i njegov aktivni metabolit o-desmetilvenlafaksin inhibitori ponovnog unosa noradrenalina i serotonina te slab inhibitor ponovnog unosa dopamina Ne posjeduju inhibitornu aktivnost na monoaminoksidazu. Nemaju afinitet za muskarinske, kolinergičke, H1-histaminske i alfa-1-adrenergičke receptore. Dolazi u obliku tableta i kapsula s postupnim oslobađanjem, a obično se primjenjuje jednom dnevno, kako bi se ublažili simptomi depresije. Uočeno je i smanjenje anksioznosti.
U terapiji se treba držati propisa, u smislu u određenoj dozi, intervalima i ukupnosti trajanja primjene. Venlafaksin može izazvati neke alergijske reakcije, dovesti do promjena u ponašanju, pa i suicidalnih misli. Važno je obratiti pažnju i na reakcije poput pospanosti, zamućenog vida, zbog opasnosti u vožnji i u radu sa strojevima. Moguće su i vrtoglavice i nesvjestice. Ne koristi se kod bipolarnih poremećaja, bolesti ili ozljeda mozga, manije, bolesti srca, jetre, bubrega.
Registrirani u RH za 2006: Efectin, Efectin ER (WYETH WHITEHALL), Velafax (PLIVA)

Mirtazapin
Mirtazapin je noviji antidepresiv. Koristi se za ublažavanje simptoma depresije, poput osjećaja manje vrijednosti, krivice, tuge, gubitka volje i interesa za svakodnevne aktivnosti. Mehanizam djelovanja nije točno poznat. Neki rezultati pretkliničkih ispitivanja sugeriraju da mirtazapin povećava centralnu noradrenergičku i serotonergičku aktivnost. Prema tome, ponaša se kao antagonist centralnih presinaptičkih alfa-2-adrenergičkih inhibitornih receptora. Sedativni učinci se objašnjavaju svojstvom potencijalnog antagonista H1-histaminskih receptora, a kao umjereni antagonist alfa1-adrenergičkih receptora nosi mogućnost izazivanja hipotenzije. Antagonist je i muskarinskih receptora. Tijekom terapije upozorava se na pojavu promjena u ponašanju, kao anksioznost, impulzivnost, agresivnost, poremećaj spavanja. Ovo može biti povezano sa pogoršanjem simptoma depresije i suicidalnih misli, pa je važno obratiti se liječniku. Kod terapije je bitna dobra procjena doze i učestalosti primjene. Kad se primijeti poboljšanje, to ne znači ujedno i brzi prekid terapije.
Rizično je uzimati ga kod manično-depresivnih poremećaja, epilepsije, bolesti jetre, bubrega, srca. Moguće nuspojave su alergijska reakcija, nepravilan rad srca, blagi tremor, vrućica, vrtoglavica, pospanost, povećana podložnost infekcijama. Nema učinka ni sigurnosti za uporabu kod djece.
Registrirani u RH za 2006: Calixta (BELUPO), Mirzaten (KRKA), Remeron (ORGANON)

Hipericin
Kako su svi antidepresivi manje-više imaju relativo jake nuspojave i relativno su toksični, a djelovanje im je dvojbeno tako se danas sve više radi na tome da se lagani simptomi depresije i depresivni poremećaj tretira lijekovima biljnog porijekla.
Hipericin je glavni sastojak ekstrakta biljke gospina trava (Hypericum perforatum). Djeluje dvojako - s jedne strane lagano blokira monoaminoksidazu (poput MAO-inhibitora), a s druge strane lagano blokira ponovni unos serotonina (poput SSRI antideopresiva).
Hipericin poboljšava raspoloženje otklanjajući potištenost, osjećaj tuge, melankolije i tjeskobe, nervozu, razdražljivost, malodušnost i bezvoljnost (nezainteresiranost za događaje i osobe iz svakodnevnog života) kao i prateće pojave: nesanicu, česte krize plača, umor, pojačan ili smanjen apetit i slično. S obzirom da djeluje i sedativno dobar je izbor kod laganih depresivnih poremećaja koje karakterizira (uz depresiju) i nemir i tjeskoba.
Unatoč činjenici da je hipericin najčešće dekleriran kao "prirodni lijek" ne treba se zavaravati i smatrati ga bezazlenim. Naime, hipericin čini kožu jako osjetljivom na UV zračenje sunce stoga je povećana opasnost od jakih opeklina tijekom izlaganja suncu. Nadalje, postoje izvješća o pojavi serotoninskog sindroma u osoba koje su uzimale pripravke na bazi biljke gospina trava. Također, primjećeno je da pripravci na bazi hipericina mogu izazvati gubitak kose, a postoje brojna izvješća o opasnim interakcijama hipericina s ostalim lijekovima.
Stoga hipericin treba favorizirati u odnosu na klasične antidepresive, ali se treba striktno pridržavati ljekarničkih i lječničkih uputa.
Registrirani u RH za 2006: Aktivin H (BELUPO), Klosterfrau Sedinal (KLOSTERFRAU); Hyperici Aktiv (CEDEVITA) [/color] - Aktivin H trenutačno ja pijem... nemogu još reći kako je jer ne pijem dugo... ali mislim da mi malo pomaže... odlučila sam tako kada sam se ostavila antidepresiva jer mislim da mi može pomoći u daljnjem oporavku.... jedino me brinu ta osjetljivost... ali eto imam puno farmaceuta poznanika i svi kažu da se to uopće ne mora dogoditi posebno ljudima koji su tamnije puti kao ja... čak su mi i rekli da masa ljudi kupuje u toj dotičnoj ljekarni već godinama Aktivin H i nitko se nije požalio na opekline ili druge nepoželjne simptome... no on se NE SMIJE koristiti s nikakvim antidepresivima u kombinaciji.... te tu valja bi ti jako oprezan.. ukoliko se netko želi skinuti s antidepresiva i prijeći na Aktivin H moj savijet je jedno par dana pričekati.. ja sam jedno 4 ili 5 dana pričekala i počela piti i sve je bilo ok.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

SEROTONINSKI SINDROM - Serotoninski sindrom moze da bude jako opasno i ozbiljno stanje a najcesce se dobije ukoliko se kombinuju antidepresivi iz razlicitih skupina (npr.MAOi's i SSR). Uglavnom dolazi do jake vrtoglavice, euforije, nekontrolisan rad ociju (treptanje), prenagljeni refleksi, kontrakcije misica, podrhtavanje nogu (i/ili ostalih delova tela), hiperaktivnost, visoka temperatura, konfuzija, nesvestica i u retkim situacijama moze doci do smrti.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Od euforije do depresije
Autor:
Ozren Podnar, prof.
objavljeno u broju 58 (02/08)

Centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što vodi depresiji

"Kad sam prošlog proljeća posjetila Sanju, prštala je od energije i širila dobre vibracije zaraznim smijehom. Pri našem idućem susretu bila je u dubokoj depresiji i jedva progovorila koju riječ. U takve krajnosti upada već godinama", opisala je svoju školsku kolegicu Riječanka Valentina.
Sanja boluje od bipolarnog poremećaja, u nas bolje poznatog pod starim nazivom manična depresija. Bipolaran znači dvopolan, onaj koji se javlja u dva suprotna pola. U ovom slučaju riječ je o osciliranju raspoloženja između dvije krajnosti - depresije i manije, odnosno euforije.
Prijašnji izraz manična depresija zamijenjen je prije nekoliko godina u međunarodnoj klasifikaciji bolesti zbog negativnih asocijacija koje budi riječ "maničan". Naime, nije posrijedi manijakalnost u smislu abnormalnih seksualnih poriva, nego euforija, patološko povišeno raspoloženje i energija.
Bipolarni poremećaj, od kojeg boluje svaki stoti odrasli čovjek, bolest je raspoloženja kod koje se ono periodično mijenja te prelazi iz vrlo visokog (euforija, manija) preko neutralnog (ravnodušnost) do vrlo niskog (depresija) i tako unedogled. Osoba koja pati od tog poremećaja u maničnom je razdoblju optimistična, ushićena, razgovorljiva, motivirana i puna energije. Koncentracija je tada visoka, a potreba za spavanjem smanjena. U depresivnoj fazi ista osoba je tužna, očajna, plačljiva, bezvoljna i iscrpljena - kao u običnoj depresiji. Između razdoblja povišenog i sniženog raspoloženja obično se javlja razdoblje ravnodušnosti i normalnog funkcioniranja.

Obiteljska veza

Utvrđeno je da je bipolarni poremećaj iznadprosječno prisutan u obiteljima. Blizu 68 posto osoba s bipolarnim poremećajem ima barem jednog bliskog rođaka s istom bolešću ili s kliničkom unipolarnom depresijom. Ako je jedan jednojajčani blizanac bipolaran, postoji 40 do 70 posto vjerojatnosti da će i drugi oboljeti.
Istraživači su pokušali pronaći specifičan gen koji se prenosi iz pokoljenja u pokoljenje, no nije utvrđen jedan jedinstven, nego je vjerojatno riječ o međuigri većeg broja gena. Osim gena, i vanjski utjecaji, osobito jaki ili dugotrajni stresovi u ranoj životnoj dobi, mogu potaknuti bolest.

Moguće varijacije

Raspoloženja se mogu izmjenjivati raznolikim brzinama, od svakih nekoliko sati (što je vrlo rijedak slučaj), do jednom godišnje. Ako unutar godine dana bude četiri ili više izmjena maničnih i depresivnih faza, riječ je o brzoj izmjeni, a ako raspoloženje varira nekoliko puta u tjednu ili čak u istom danu, onda je posrijedi ciklotimija, tj. ubrzana inačica bipolarnog poremećaja.
Kod bipolarnog poremećaja tipa I amplitude su u oscilacijama veće, tako da su depresije izrazito duboke, a manije jako izražene. Kod poremećaja tipa II amplitude su manje tako da raspoloženje ne doseže velike depresivne dubine, a umjesto manije javlja se blaži oblik povišenog raspoloženja ili hipomanija. Moguća su i miješana stanja u kojima se simptomi depresije i manije javljaju istodobno. U njima je rizik od suicida najveći, jer se depresivnoj patnji pridodaje i energija uz pomoć koje osoba može ostvariti želju za smrću.
Osoba koja boluje od bipolarnog poremećaja nalazi se u 12 - 30 posto većoj opasnosti od suicida od onih koje boluju od obične depresije, možda zato što je povratak depresije nakon razdoblja visokog raspoloženja stresniji od kontinuirane depresije. Stopa suicida u bipolarnih pacijenata je 10 do 20 puta veća u usporedbi s općom populacijom.

"Paljenje" i "gašenje" centra za raspoloženje - BITNO!!!!!!

Sam poremećaj, kao i svaki poremećaj raspoloženja, odvija se u mozgu i temelji na abnormalnoj aktivnosti u strukturama koje reguliraju raspoloženje. Iz razloga koje medicina nije utvrdila, centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što izaziva depresivne faze.
Temeljni uzrok simptoma su periodične promjene u metabolizmu nekoliko neurotransmitera i njihovih receptora. Pretpostavka je da se depresivna faza javlja kad u mozgu padne razina neurotransmitera, kao što su serotonin, noradrenalin i dopamin, ili kad ih neuronski receptori ne mogu koristiti u normalnoj mjeri. U maničnim fazama povišena je aktivnost spomenutih tvari.
Zašto se aktivnost neurotransmitera s vremena na vrijeme drastično mijenja, nije poznato. Izvjesno je da kod bipolarnog poremećaja promjene raspoloženja nisu posljedica vanjskih okolnosti, nego do izmjena dolazi spontano. Moždana aktivnost slijedi neki svoj ritam koji je u većoj mjeri neovisan o okolnostima, za razliku od obične, unipolarne depresije. Ipak, moguće je da stresni događaji pogoršaju depresivnu fazu ako je ona u tijeku, kao i da pozitivni podražaji pojačaju maničnu fazu.
Snimanje magnetnom rezonancijom ne otkriva u mozgu patološke promjene, ali uočavaju se snimanjem tehnikom PET (tomografija pozitronskom emisijom).
Za dijagnosticiranje bipolarnog poremećaja nisu potrebni nikakvi fizikalni i laboratorijski pregledi, jer je dijagnozu upućenom stručnjaku lako postaviti na temelju razgovora s pacijentom.

Postupci koji mogu dovesti do pogoršanja bolesti
- prekidanje uzimanja ili neredovito uzimanje lijekova
- uzimanje nedovoljnih doza stabilizatora raspoloženja može pogoršati fazu manije
- uzimanje prevelikih doza antidepresiva ima sposobnost izazivanja ili pojačavanja faze manije
- konzumacija opijata, amfetamina, alkohola ili kofeina
- premalo spavanja teži izazivanju ili pogoršavanju manije
- previše spavanja pogoršava depresivno stanje

Pažljivo dozirati i tempirati

S obzirom na to da postoji djelotvorna terapija psihofarmacima, bitno je da se bolest što prije dijagnosticira. Nažalost, što zbog nesposobnosti osobe da svoje stanje prepozna kao zdravstveni problem, a što zbog zatucanosti sredine i neosviještenosti liječnika opće prakse, do ispravne dijagnoze dolazi se u prosjeku tek nakon deset godina od pojave simptoma.
Australski psihijatar John Cade prvi je 1948. pronašao sredstvo kojim je moguće djelotvorno ublažiti simptome bipolarnog poremećaja - litijev karbonat. Taj lijek dokazan je kao stabilizator raspoloženja i prvi je učinkovit lijek za bilo koju psihijatrijsku bolest, četiri godine prije otkrića fenotijazina za shizofreniju i benzodiazepina za anksiozne poremećaje.
Preporuka za tretman uključuje korištenje antidepresiva tijekom depresivne faze, ali i litija ili nekog drugog stabilizatora raspoloženja poput karbamazepina (tegretola) ili depakota.
Doze antidepresiva treba precizno prilagođavati i biti spreman povisiti ih čim se počnu javljati naznake povratka u depresivnu fazu. Tijekom manične faze obično se smanjuju doze antidepresiva ili se privremeno ukidaju, jer pogoršavaju maniju.
Psihoterapija je uvijek dobrodošla kao dopuna farmakoterapiji.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Evo naletih i na ovo, mada ne spada u temu, mislim da je itekako bitno za Vas koji ste se susreli s heroinom....

Heroinska ovisnost - što pruža "inteligentni" lijek
objavljeno u broju 56 (10/07)

Heroinska ovisnost - što pruža

Buprenorfin blokira učinke heroina, odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge
Stranica: [1] 2 »

Intervju: prof. dr. sc. Slavko Sakoman
Razgovarala: Dunja Antonović

U Hrvatskoj se od 1991. provodi farmakoterapija heroinskih ovisnika metadonom. Taj se pristup pokazao uspješnim, i to zbog visokog postotka pacijenata koji ostaju u terapiji. Posljednjih se godina lijek Subutex sve više nameće kao prvi izbor u liječenju heroinskih ovisnika, a odnedavno je u kliničkoj upotrebi i njegova unaprijeđena verzija, Suboxon, koji zbog brojnih povoljnih svojstava nazivaju i „inteligentnim” lijekom. Komparativnu analizu triju spomenutih terapija izlaže prof. dr. sc. Slavko Sakoman, voditelj Referentnog centra za ovisnosti o drogama.

Kakav odmak u odnosu na Heptanon predstavlja farmakoterapija heroinskih ovisnika Subutexom i Suboxonom?

Učinkovita tvar u Heptanonu je metadon, a u Subutexu buprenorfin. Suboxon kao varijanta lijeka Subutex uz aktivnu tvar buprenorfin sadrži i dodatnu, koja sprječava intravenozno uzimanje. Zbog toga ga zovemo „inteligentnim” lijekom.

Zašto ovisnik u terapiji i dalje ima potrebu za intravenoznim uzimanjem propisanog sredstva, odnosno „fiksanjem”?

Dio ovisnika nije ovisan samo o drogi, nego su psihološki ovisni i o snažnijem udaru opojnog sredstva na mozak koji doživljavaju kad se ono uzme intravenozno. Tada je put djelovanja droge brži, pa visoka koncentracija opojne tvari naglo stiže do receptora u mozgu na koje djeluju opijati. Kad se droga ušmrče ili proguta, apsorpcija je sporija, a učinak postupan i manjeg intenziteta. Iz istog razloga Metadon i Subutex uzeti intravenozno imaju intenzivniji učinak, pa više djeluju kao opojno sredstvo. Ovisnik u terapiji treba proći dug put do stjecanja snage da se odupre žudnji za intravenoznim uzimanjem opijata.

Kako Suboxon onemogućuje intravenozno uzimanje?

Suboxon u svom kemijskom sastavu uz buprenorfin sadrži i spoj naloxon. Naloxon-hidroklorid je opijatski antagonist - antidot ili jednostavno protuotrov. Drugim riječima, lijek koji spašava život predoziranog pacijenta. Kad se unese u tijelo intravenozno, izbacuje iz mozga prethodno uzeti opijat koji je uzrokovao predoziranje. Naloxon u mozgu čisti pozicije na koje su molekule droge sjele i budi pacijenta iz kome, a kod pacijenta koji je drogiran, ali pri svijesti, naglo uklanja drogu iz mozga i baca ga u apstinencijsku krizu. U standardnom omjeru buprenorfina i naloxona, koji je 4:1, ubrizgavanjem u venu tablete Suboxona, dolazi do brže apsorpcije naloxona nego buprenorfina, pa je ovisnik izložen nelagodi apstinencijske krize. To, pak, nije slučaj ako se Suboxon uzme ispravno, pod jezik, jer se tim putem naloxon uopće ne apsorbira, nego je indiferentna tvar u tableti.

Kakav je mehanizam djelovanja lijekova u farmakoterapiji heroinskih ovisnika?

Heroinska ovisnost jedini je oblik ovisnosti kod koje lijekom možete znatno ublažiti posljedice i u velikom postotku slučajeva uspostaviti kontrolu nad stanjem pacijenta. Lijekovi kao što su Heptanon i Subutex smanjuju biološku potražnju za heroinom i sprječavaju fizičku krizu. Napominjem, oni ne uklanjaju posve žudnju za heroinom, nego je smanjuju. Uz to, ni približno ne uzrokuju euforiju kakvu uzrokuje heroin, ali zato dobro djeluju kao analgetici i znatno ublažavaju reagiranje u situacijama koje izazivaju stresni odgovor. Struka ipak daje prednost buprenorfinu (odnosno Subutexu i Suboxonu) kao prvoj liniji farmakološkog liječenja jer kao takav ima niz prednosti u odnosu na metadon.

Koje su to prednosti?

Buprenorfin je ponajprije sigurnija opcija u odnosu na rizike od predoziranja i smrti. Lijek je višestruko sigurniji jer se njime uz ispravnu upotrebu pacijent ne može predozirati. Nadalje, manje je adiktivan od metadona, što znači da se pri prekidu uzimanja apstinencijska kriza razvija polako, nema visok intenzitet i relativno kratko traje - do sedam dana - za razliku od heptanonske krize koja traje do tri tjedna i na svom vrhuncu ima daleko veći intenzitet. Treće, za razliku od metadona, uz koji se pacijenti često „časte” heroinom, što povećava rizik od smrti predoziranjem, buprenorfin djeluje blokirajuće na učinke heroina, što odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja heroina, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge. Buprenorfin ima potvrđeno antidepresivno djelovanje.

Još jedna važna prednost je činjenica da buprenorfin stabilizira rad mozga na 48 i više sati. Za usporedbu, metadon već nakon 24 sata bilježi značajan pad djelovanja. Spomenuta prednost buprenorfina olakšava samodavanje lijeka. Doza potrebna za jedan dan može se bez opasnosti udvostručiti, pa pacijent ne mora ponovno uzeti lijek puna dva dana. Ako, pak, terapeut želi davati Subutex pod nadzorom, to će za pacijenta značiti manji broj odlazaka liječniku nego u slučaju metadona, čime se štedi liječnikovo vrijeme, a ovisniku omogućuje bolja socijalna rehabilitacija, čuvanje radnog mjesta itd. Kad pacijenti dovedu svakodnevni život u ravnotežu, obično sami izraze želju za „skidanjem” s lijekova. Tu su opet u prednosti Subutex i Suboxon jer je postupak odvikavanja mnogo jednostavniji.

Znači li to da se metadon više gotovo ne daje?

Nipošto. Metadon ima komparativne prednosti kod dijela ovisnika. Kod vrlo teških slučajeva ili onih gdje ovisnik kombinira heroin i metadon s crnog tržišta, terapija počinje metadonom. Subutex se zbog svog specifičnog djelovanja ne smije dati pacijentu neposredno nakon metadona jer bi došlo do apstinencijske krize, što bi pacijenta odvratilo od nastavka liječenja. Uz to, etički je ispravno dati metadon ako pacijent inzistira na tome, bez obzira na njegove motive koji mogu biti i neispravni. Ima ovisnika koji preferiraju učinak metadona zbog njegova donekle „štiha” u opojnom djelovanju. Po buprenorfinu mozak djeluje bistrije, pa ta svojevrsna svježina dijelu ovisnika ne odgovara jer daje realniji uvid u stvarnost s kojom se ne mogu nositi. Dio ovisnika jednostavno želi biti lagano otupljen, odsutan. Pacijent ima pravo na sve svoje motive. Terapeuti te zahtjeve moraju uvažavati ako procijene da bi odbijanje zahtjeva pacijenta dovelo do prekida liječenja. U terapiji ovisnosti pacijent mora imati aktivno mjesto, poziciju subjekta s kojim se pregovara o modalitetima liječenja. Stvar je vještine stručnjaka da na neki način privoli pacijenta na ispravniju i perspektivniju koncepciju liječenja. No nekad su ovisnici orijentirani isključivo na kratkoročne učinke koje očekuju od liječnika i terapije. Teško je bolesnu osobu već u početku usmjeriti na dugoročno isplative ciljeve.

Upravo je farmakoterapija preduvjet da se pacijenta učini sposobnim za suradnju s psihoterapeutom.

Farmakoterapija je važan element u liječenju heroinskih ovisnika. Međutim, sam lijek ne može promijeniti poremećeno ponašanje ovisnika - pa je njegova primjena samo jedan element u kompleksnom i dugotrajnom terapijskom postupku. Mozak ovisnika je biokemijski i funkcionalno promijenjen i kao takav abnormalno reagira. Da bi mogli početi s psihoterapijom, morate osobu dovesti u stanje spremnosti na suradnju, što nije moguće ako se prethodno ne smire (lijekom) neuronske strukture preko kojih je djelovala droga.

Kako djeluje suvremena psihoterapija heroinskih ovisnika?

Psihoterapija ima zadaću provesti kognitivnu rekonstrukciju, restrukturirati rad mozga i pokušati pokrenuti proces formiranja krovne kontrolne strukture mozga koja kod većine ovisnika ne funkcionira. Kad u mozgu ovisnika postignete ambivalenciju u smislu „uzeti drogu - ne uzeti drogu”, odnosno kad ovisnik sam sebi počne postavljati to pitanje, možemo govoriti o velikom napretku. Jednom kad je pacijent u psihičkoj ravnoteži, a um mu relativno dobro radi pod utjecajem lijeka koji je uspostavio red u funkciji mozga, terapeut u njegov misaoni prostor ugrađuje nove elemente. Dakle, formira se novi mentalni sklop zbog kojeg će pacijent htjeti mijenjati svoje ponašanje.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Panični poremećaj - osjećaj nadolazeće propasti
Autor:
Branko Potočnik, dr. med., spec. psihijatar
objavljeno u broju 50 (10/06)



Iza fasade paničnog poremećaja kriju se osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti

Priča Marine K.
Do svoje dvadesetdruge godine bila sam normalna djevojka koja se nakon završene srednje škole zaposlila i upisala fakultet. Bez obzira na to što sam radila i studirala, mnogo sam izlazila van. Bila sam komunikativna i otvorena osoba. No, događaj koji je uslijedio promijenio je mene i moj život.
Sve je počelo jednog vikenda kad su roditelji otišli na more. Bila je subota i društvo se skupilo kod mene. Popila sam pola čaše bambusa i kako je bilo marihuane, iz čiste radoznalosti povukla sam dva dima. Nisu prošle niti dvije sekunde, a ja sam se počela osjećati nestvarno. Javio se upravo nepodnošljiv strah, lupanje srca i tako jako gušenje da sam bila sigurna da umirem. Imala sam osjećaj da su mi duša i misli odvojeni od tijela. Zatim sam osjetila pritisak u glavi, u rukama kao da su mi se žile stiskale, suhoću u ustima i jaku žeđ. Počela sam hodati, stalno piti vodu i govoriti da se sa mnom nešto događa, da osjećam pritisak, ne mogu disati, neka zovu Hitnu pomoć. Strah je bio neizdrživ, a osjećaj bliske smrti i ludila neopisiv. Trajalo je samo 20 minuta, ali nakon toga više nisam bila ista osoba. Cijeli dan prestrašena očekivala sam da ću poludjeti, uostalom, kao i sljedećih mjeseci.
Navečer su se vratili roditelji i sve sam im ispričala. Nisu me ozbiljno shvatili, ali su me ipak odveli liječniku opće prakse, koji me poslao na pretrage krvi i štitnjače. Naravno, svi su nalazi bili dobri, premda sam na neki način molila Boga da mi nešto nađu samo da se riješim tih misli i osjećaja.
Stalno sam imala jake strahove i osjećaj da ću dobiti infarkt. Bojala sam se svake svoje misli i svega što sam vidjela. Ljude oko sebe nisam registrirala, sve oko mene bilo je rasplinuto. Osjećala sam samo strašnu duševnu bol.
Ne možete zamisliti kako je to kad vlastite misli bole. Smršavjela sam 10 kilograma i izgledala anoreksično. Nikud se nisam mogla samostalno kretati, a nisam mogla ni zamisliti da sama uđem u tramvaj ili autobus. Uvijek su roditelji ili dečko morali biti pored mene. Nisam mogla sama ostati kod kuće. Strah da mi se može nešto strašno dogoditi, a da nikoga neće biti da pozove Hitnu potpuno bi me blokirao. Povukla sam se u sebe, nisu me zanimale teme koje su zanimale moje prijatelje, osjećala sam se kao robot, bezvoljno, tužno i puna loših misli.
Moja je želja riješti se toga do kraja, jer živjeti s tim nije lako niti jednostavno. Već se dugo mučim s bolešću, skupila sam kilogram nalaza, ali se i dalje osjećam samo napola živom. Ipak, ne gubim nadu da i za mene ima pomoći.

Priča Marine K. slična je priči mnogih ljudi koji su oboljeli od paničnog poremećaja. U prošlosti se točna dijagnoza paničnog poremećaja rijetko postavljala, već se tražila tjelesna bolest. Bolesnici su često dolazili s hrpom nalaza, najčešće štitnjače i srca, a prava dijagnoza je izmicala. A odgođeno i nepotpuno liječenje paničnog poremećaja može dovesti do kronificiranja i razvoja depresije. U teškim slučajevima, bolesnici su potpuno nesposobni za samostalan život.
Srećom, danas je situacija drukčija. Panični poremećaj je definirano stanje i na njega se misli pri svakom stanju u kojem lupanje srca i jaki strah izbezume pacijenta. Rana dijagnoza i energična terapija poboljšali su prognozu bolesti. Terapijska praksa znatno se poboljšala i naglasak stavlja na antidepresive. Nije rijetkost da bolesnici već nakom dva do tri mjeseca potpuno ozdrave. To još uvijek ne znači da je liječenje gotovo. Ono mora trajati mnogo dulje jer je bolest sklona vraćanju.

Simptomi koji prate napade straha...

Osnovno obilježje su napadi straha ili užasa s iznenadnim početkom, praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Napadi se mogu javiti iz čista mira, ali su češći nakon konzumacije pića s kofeinom, marihuane i drugih droga. Uz te napade prisutni su i sljedeći simptomi:

* lupanje srca i ubrzan puls
* bol u prsištu i gušenje
* drhtanje
* vrtoglavica i nesigurnost
* osjećaj nestvarnosti (derealizacija)
* osjećaj odvojenosti od sebe (depersonalizacija)
* mučnina
* strah od ludila i gubitka kontrole
* strah od nagle smrti
* navale topline, hladnoće, strujanja ili bockanja.

Naznake već u djetinjstvu

Iza fasade paničnog poremećaja leže osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti. One već u djetinjstvu imaju strahove, neurovegetativne simptome i znakove. Najčešće su to crvenjenje lica, znojenje dlanova, lupanje srca, osjećaj kao da će pasti u nesvijest, nelagoda u društvu starijih i autoritativnih ljudi. Tijekom djetinjstva kod njih se može javiti enureza (noćno mokrenje), noćni strahovi, spastični kolon, migrena, astma, alergije ili povišena reaktivnost autonomnog živčanog sustava. Jače je izražen strah od odvajanja, koji se najčešće očituje kao fobija od škole. Ponašanjem dominira pasivnost i izbjegavanje svih situacija koje mogu izazvati strah. Pokazuju sklonost sanjarenju, idealiziranju, nemaju takmičarski duh i ponašanje. Njihova percepcija drugih ljudi pomalo je naivna jer ne mogu procijeniti skrivene namjere loših ljudi. Stalno su razočarani, ali ne mijenjaju ponašanje. Neki od njih nemaju sposobnost pratiti svoje psihološke procese i uvjereni su da boluju od tjelesne bolesti. Tek kad im krene nabolje uvjere se u suprotno.

Antidepresivi - temelj liječenja

U liječenju se najuspješnijim pokazao integralni model, u kojem se sukcesivno primjenjuju svi postupci koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali uspješnima.

Temelj današnjeg liječenja su antidepresivi, a anksiolitici se upotrebljavaju kraće vrijeme. Liječenje lijekovima učinkovito otklanja napade panike, ali ne djeluje na izbjegavajuće ponašanje. S druge strane, psihoterapija ne djeluje na učestalost i snagu paničnih napada, ali je učinkovita u liječenju izbjegavajućeg ponašanja. Znači, potrebno je oboje.
Psihijatar koji se drži integrativnog modela primjenjuje ove postupke u određenom slijedu, korak po korak. Prvo se intenzivnim psihofarmakološkim liječenjem uklanja napade panike, a zatim intenzivira psihoterapija, kojom se pacijenta osposobljava da pobijedi strah od straha i počne se samostalno kretati. Za takav postupak potrebno je dosta vremena i strpljenja jer je oporavak spor, a požurivanje i preveliko očekivanje često vode do zastoja u liječenju i pogoršanja.

Strpljivim radom s pacijentom ohrabrujemo svaki napredak i stimuliramo da ide korak dalje. Korak po korak i pacijent će doći u stanje u kojem će i bez pomoći psihijatra raditi sve ono čega se bojao: izlaziti sam na ulicu, čekati u redu u banci ili pošti, voziti se tramvajem i autobusom, sam voziti auto...

Marina je danas dobro. Radi puno radno vrijeme, a uskoro planira i udaju. Izbjegava kofein i nikotin, marihuana joj više ne pada na pamet i nastoji živjeti zdravim i sadržajnim životom. Rijetko joj se javljaju ružna sjećanja, ali je naučena živjeti u sadašnjosti. Sve više razmišlja o materinstvu i u tome ima punu podršku psihijatra.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Antidepresivi - korisni lijekovi s kojima treba znati
Autori:
Ozren Podnar, prof.
Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar
objavljeno u broju 51 (12/06)



Jesu li antidepresivi spasonosni lijekovi ili možda opasna sredstva koja potiskuju probleme pacijenta, a katkad ih navode i na samoubojstvo

Antidepresivi su među najčešće korištenim lijekovima u industrijskim zemljama, no javnost malo zna o njihovu načinu djelovanja, kao i o bolestima protiv kojih se koriste. Mnogi ne razlikuju antidepresive od anksiolitika, baš kao što brkaju depresiju (potištenost) i anksioznost (tjeskobu).
Da bismo lakše objasnili kako djeluju i čemu služe antidepresivi, najprije valja razmotriti što je to depresija. To je bolest koja utječe na cijeli organizam, no primarno pogađa raspoloženje tako što ga duboko snižava. Raspoloženje je iznimno bitna funkcija ljudskog organizma, jer služi održavanju želje za životom. A sniženo raspoloženje duševna je bol, koju oni koji kronično boluju od depresije teško podnose i gube volju za životom. Već je blaga depresija neugodna, a teška je prava agonija, koja bez agresivna liječenja može trajati u nedogled, ili do smrti od vlastite ruke. Zbog patnje koju nanosi, depresija je bolest koja uzrokuje najveći broj samoubojstava - dvije trećine, a po nekim istraživanjima i više.

Hormoni sreće i stresa

Antidepresivi i samoubojstvo

Antidepresivi ne uzrokuju samoubojstvo, nego sasvim obrnuto - smanjuju rizik od samoubojstva. Takve optužbe na račun ovih lijekova potječu od ljudi koji ne poznaju depresiju niti shvaćaju uzrok suicida. Depresija je ta koja svojim bolom navodi na samoubojstvo, a antidepresivi ublažavaju depresiju i u najvećem broju slučajeva uspijevaju ukloniti motive za suicid. Ako osoba na antidepresivima ipak počini suicid, to je zato što lijekovi u njezinu slučaju, nažalost, nisu bili dovoljno djelotvorni.

Raspoloženje ne možemo regulirati sami, vlastitom odlukom i snagom volje. Ono ovisi o radu živčanih stanica u mozgu te o kemijskim tvarima i električnoj struji koji preko receptora (prijemnika) podražuju živčane stanice i tako aktiviraju moždane centre. Neke prirodne kemikalije, koje možemo jednostavno nazvati sretnim hormonima, potiču dobro raspoloženje, a neke, stresni hormoni, narušavaju raspoloženje. I stresni hormoni su korisni u situacijama kad moramo žurno reagirati, primjerice u nekoj opasnosti, no kod ljudi kod kojih su stresni hormoni trajno povišeni, a hormoni sreće sniženi, nastupaju depresija, anksioznost, oslabljen imunitet, umor i druge smetnje.
Depresiju uzrokuje poremećaj u kemijsko-električnim procesima u mozgu koji reguliraju raspoloženje. Obično tom poremećaju prethode dugi ili jaki stres, loša prehrana ili nedostatak kretanja, no može nastati i bez prethodnog stresa, dakle zbog urođene sklonosti depresiji.
Zato sve terapije protiv depresije teže tome da na neki način uravnoteže moždanu kemiju. Čak i psihoterapijske tehnike djeluju samo onda kad izazovu antidepresivne biokemijske promjene u mozgu. Dok razgovorne tehnike taj cilj ostvaruju zaobilaznim putem (razgovorom, druženjem, hrabrenjem, savjetovanjem i dr.), antidepresivi djeluju direktno na moždanu kemiju.
Kad uđe u organizam i počne se metabolizirati, antidepresiv dolazi do mozga i pomaže sretnim kemikalijama da jače ili dulje djeluju na neurone, a nakon dulje upotrebe sprječavaju aktivnost stresnim kemikalijama. Načina na koji antidepresivi ostvaruju svoj terapijski učinak ima nekoliko, a ovisno o mehanizmu djelovanja, razlikujemo nekoliko podtipova antidepresiva.

Izbor prikladna lijeka

Trećina bolesnika ne reagira na prvi propisani antidepresiv. U takvom slučaju, liječnik može povisiti dozu, promijeniti lijek ili prvom lijeku dodati drugi antidepresiv s malo drukčijim mehanizmom djelovanja. Teža depresija može se tretirati s dva, tri ili četiri lijeka istodobno, čime se dobiva šira fronta djelovanja na biokemijske uzroke. Kad liječnik i pacijent pronađu prikladan lijek, ili kombinaciju lijekova, oko 90 posto pacijenata doživljava ublaženje ili nestanak depresivnih simptoma.
Budući da je depresija kronična bolest, duboko ukorijenjena u središnji živčani sustav, zasad se ne može trajno ukloniti. Pacijenti koji su imali samo jedan napad (epizodu) depresije, mogu se nakon jedne kure antidepresivima oporaviti i više nikad se ne razboljeti. No, moguće je da se depresija i vrati, a osobe koje su kroz život imale više depresivnih epizoda riskiraju nove napade tijekom cijelog života. Stoga se onima koji imaju prvu depresivnu epizodu u životu preporučuje uzimanje lijeka šest do devet mjeseci nakon prestanka simptoma, a onima koji od depresije pate kronično savjetuje se višegodišnje ili čak doživotno liječenje. Ništa strašno - ista se strategija koristi kod povišenog tlaka i dijabetesa.

Uz antidepresive, pacijent može ići i na psihoterapiju. Štoviše, kod blage depresije mnogima je psihoterapija dovoljna, no što je depresija teža, to su antidepresivi važnija komponenta liječenja.
Osim antidepresiva, mnogi liječnici preporučuju i vitamine, osobito B-kompleks i C, te magnezij, cink, omega-3 masne kiseline, lecitin itd. Sve te tvari imaju učinka na raspoloženje.

Najpoznatiji prirodni antidepresiv je gospina trava (hipericum perforatum), točnije suhi ekstrakt te biljke, koja raste i u nas. Nije poznat učinak čaja od gospine trave na depresiju, ali je izvjesno da su kapsule gospine trave djelotvorne kod blage i donekle umjereno teške depresije. Ipak, gospina je trava blag antidepresiv, na čije se učinke čeka tjednima ili mjesecima. Noviji antidepresivi u prosjeku djeluju znatno brže.

Budućnost antidepresiva

Savršen antidepresiv još nije proizveden iz jednostavna razloga: medicina još skuplja znanja o mozgu i ne zna sve o mehanizmima depresije. No, nema dvojbe da će jednoga, ne tako dalekog dana, biti moguće izliječiti depresiju i druge poremećaje raspoloženja uz pomoć kemijskih tvari. Naime, lijek ketamin, inače anestetik, u istraživanjima se pokazao izvanredno i dugotrajno djelotvornim protiv teške depresije! Ketamin utječe na neurokemijski sustav glutamata, neuroprijenosnika kojeg se obični antidepresivi ne dotiču. Nažalost, ketamin izaziva ozbiljne nuspojave, uključujući halucinacije, pa se ne može koristiti kao antidepresiv, no znanost sada znade kamo treba usmjeriti buduće napore u borbi protiv depresije.

Što treba znati o lijekovima

* Antidepresivi ne djeluju odmah, poput aspirina ili sredstava za smirenje. Ovisno o pacijentu i težini poremećaja, potrebno je od jednog do čak šest tjedana da ti lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju redovito i ustrajno uz potpuno pridržavanje liječničkih uputa.
* Osjetite li neželjene učinke lijekova, brzo se javite liječniku radi prilagodbe doze ili promjene lijeka. Moguće je da se nuspojave jave prve i traju kratko, a da terapijski učinci nastupe kasnije.
* Antidepresivi ne izazivaju ovisnost. Mora li pacijent uzimati lijek dugoročno, to je zato što to zahtijeva priroda bolesti (poput dijabetesa ili hipertenzije), a ne zato što bi lijek izazivao potrebu za produljenim uzimanjem.
* Antidepresivi vas neće učiniti "zombijem". Moguće je da uzrokuju osjećaj sediranosti ili pospanosti, no to se obično ispravlja prilagodbom doze.
* Antidepresivi ne uzrokuju ushićenje ili euforiju, inače bi ih prodavali dileri na ulici. Date li antidepresiv zdravom čovjeku, on vjerojatno neće osjetiti nikakvu promjenu u duševnom stanju.
* Antidepresivi ne služe za guranje životnih problema pod tepih niti za njihovo potiskivanje. Depresivnom bolesniku upravo je depresija najveći životni problem i prvi s kojim se treba pozabaviti.
* Antidepresivi vas neće spriječiti da riješite probleme u svom životu, ako oni postoje. Štoviše, osposobit će vas za njihovo rješavanje.
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Kad je u obitelji depresivac
Autor:
Ozren Podnar, prof.
objavljeno u broju 56 (10/07)



Umjesto potpore obitelji i prijatelja, depresivac većinom nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje

Depresija je bolest koja izaziva neke od najtežih patnji koje čovjek može iskusiti. Odgovorna je za najveći broj izvedenih suicida i pokušaja suicida (65 - 70 posto) te izrazito umanjuje kvalitetu života.

Unatoč tegobama, kod vrlo malog postotka oboljelih (10 - 30 posto, ovisno o sredini) uslijedi pravodobna dijagnoza te ispravno i dovoljno dugo liječenje. Jedan od razloga za takav paradoks je vrlo slaba informiranost javnosti o prirodi depresije i mogućim terapijama. Što je sredina kulturno i gospodarski zaostalija, to je neshvaćanje depresije raširenije, a time su manja mogućnost da pacijent dobije ispravnu dijagnozu i terapiju.

Malo koja bolest nosi toliku stigmu, a privlači toliko malo suosjećajnosti kao depresija. Iako obitelj i prijatelji moraju depresivnoj osobi pružiti maksimalnu potporu i utjehu te voditi računa da redovito uzima propisanu terapiju, depresivac u većini slučajeva nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje.
Da ne dožive diskriminaciju, mnogi depresivci svoje stanje uz napore taje od okoline, što obično podrazumijeva i izbjegavanje liječnika i propuštanje terapije.

Kad mozak „boli”

Ljudi lakše prihvaćaju spoznaju da imaju depresiju ili neku srodnu bolest, poput bipolarnog poremećaja (manične depresije) ili anksioznosti (tjeskobe) kad im se objasni da ta stanja u pravilu nisu psihotična, da su biološke prirode kao i svaka bolest, da od njih boluju stotine milijuna ljudi na svijetu te da postoje djelotvorne i bezbolne terapije.

Mnogi se odluče na terapiju kad shvate da je depresija tjelesna bolest kao i dijabetes, visoki tlak ili artritis, te da je ona bolest dijelova mozga i žlijezda koje reguliraju raspoloženje.
U mozgu postoji centar za raspoloženje, skup struktura koji služe za održavanje duševnog blagostanja. Raspoloženje je jedna od vitalnih funkcija zato što donosi želju za životom. Kad je raspoloženje kronično i duboko narušeno, dolazi do želje za smrću, na koju mnogi reagiraju tako što si sami pokušavaju oduzeti život, ili tako što se zapuštaju ili izlažu smrtonosnim rizicima.
Depresija može biti kronična, doživotna, a može se javiti jednokratno, bilo spontano ili nakon proživljenog stresa, te se povući spontano ili uz pomoć terapije.
Dobra farmakološka terapija uz vitamine i minerale, kvalitetna prehrana bogata složenim ugljikohidratima te svježim voćem i povrćem, mahunarkama i integralnim žitaricama, uredno spavanje, redovno kretanje, humoristički sadržaji, hobiji i bogat društveni život mogu omogućiti i kronično depresivnoj osobi da se osjeća dobro i vodi zadovoljavajući život.

Kad obitelj ne shvaća...

Predrasude i zablude o depresiji mogu se podijeliti u dvije skupine: u jednu spadaju ignorantsko nepriznavanje depresije kao bolesti, umanjivanje njezine ozbiljnosti i omalovažavanje pacijentovih patnji; druga obuhvaća mišljenja da je depresija oblik ludila (psihoze).
„Moj otac mjesecima nije prihvaćao ili shvaćao da su moja tuga, potištenost, plačljivost i bezvoljnost znakovi da sam bolesna i da mi treba liječnička pomoć. Samo bi me prekoravao, tjerao da se ‘trgnem’ i da prestanem nešto izigravati. Kad sam spomenula psihijatra, govorio je kako neće da se pročuje kako mu je kćer luda. Srećom, otišla sam u Zagreb na studij gdje sam samoinicijativno potražila liječničku pomoć”, priča Valerija s jednoga našeg otoka.
Valerija se nakon dulje terapije antidepresivima oporavila i već se tri godine dobro osjeća. Ocu je poslala članke o depresiji iz različitih časopisa, uključujući i Vaše zdravlje. „Mislim da je shvatio koliko je bio u krivu i ispričao mi se zbog nerazumijevanja.”
Tko zna koliko je depresivnih osoba od članova obitelji, da ne spominjemo poslodavce ili suradnike, umjesto svesrdne podrške dobilo optužbe za „simuliranje” ili uvrede da su „ludi”? Iako je takvo postupanje u pravilu motivirano neznanjem ili strahom od nepoznatoga, a ne zlom namjerom, u njemu postoje elementi kaznenog djela, baš kao i u sprječavanju oboljelih da dobiju medicinsku njegu u slučaju frakture, srčanog udara ili dijabetesa.

Kad oboljeli ne shvaća...

Katkad je situacija obrnuta. Bližnji su ti koji uočavaju da osoba ima depresiju, a drugima i sebi odbija priznati da je bolesna, osobito tražiti pomoć od psihijatra. I ovdje je krivnja dijelom na okolini koja „šuška” da psihijatrima idu oni koji nisu normalni ili na zabludama da se čovjek s depresijom može nositi samostalno, snagom volje.
Tada je na bližnjima težak zadatak da navedu oboljelog na odlazak liječniku, započinjanje i provođenje terapije. Što zbog predrasuda, što zbog samog utjecaja bolesti, koja katkad dovodi do zatvaranja u sebe, može biti vrlo teško privoljeti osobu na liječenje.
”Nije mi ništa”, „pusti me na miru”, „hoćeš reći da sam lud”, neke su od reakcija osoba koje odbijaju liječničku pomoć i liječenje. Naravno, nemoguće je bilo koga prisiliti na odlazak liječniku ili uzimanje lijekova. Tek ako je uočljiva suicidalna sklonost, dopušteno je liječnicima da interveniraju i hospitaliziraju osobu protiv njezine volje.

Nenametljiva prisutnost

Ako nemate i niste imali depresiju, ne možete znati kako se osjeća bolesna osoba, ali joj možete pružiti suosjećanje, moralnu potporu i nenametljivu prisutnost.
Prije svega morate biti svjesni da je depresija stanje na koju osoba ne može utjecati pozitivnim mislima i voljnim naporom, kao što na taj način nije moguće odagnati migrenu ili sniziti tlak. Znajte i da depresija može, ali i ne mora biti uzrokovana stvarnim vanjskim stresovima. Kao što od raka pluća može oboljeti i netko tko nikad nije bio izložen duhanu, tako i od depresije može oboljeti i netko tko živi u idealnim uvjetima.

Kako treba postupiti

*

Najpogubnije zablude o depresiji
- Depresija ne postoji, to je izmišljena ili umišljena bolest.
- Depresivac bi sam sebe mogao izliječiti pozitivnim mislima ili snagom volje.
- Depresivca treba dobro izgrditi ili istući da se trgne.
- Depresija je ludilo i one koji je imaju treba izbjegavati.
- Tko odlazi psihijatru, nije normalan i s njim ne treba imati posla.
Izrazite pred depresivnom osobom svoj brigu i sugerirajte posjet liječniku, bez forsiranja.
* Recite da ćete u potpunosti razumjeti i podržati njezin odlazak liječniku i eventualnu terapiju.
* Podsjetite je da je depresija toliko česta da je zovu „psihijatrijskom hunjavicom”, tako da zna da nije sama u svojoj patnji.
* Dajte joj nadu. Recite da ste čitali u stručnim časopisima da se većina i najtežih depresivaca oporavi.
* Ako počne terapiju, pratite uzima li lijekove i odlazi li na kontrole i(li) terapijske seanse.
* Želi li pričati o svojim tegobama, slušajte je, ali je nemojte siliti na razgovor. Nekomunikativnost može biti posljedica bolesti, a forsiranje tjera na još dublje povlačenje.
* Ne govorite joj da „ne plače”, jer je plakanje korisno za osobu koja ima potrebu za tim.
* Nikad nemojte reći „ti nemaš razloga biti depresivna”, „drugi žive teže pa nisu depresivni”, „ti si razmažen” ili „trebao bi sazreti.”
* Nikad se nemojte šaliti na njezin račun, ali možete humor nalaziti u drugim stvarima.
* Podsjetite je na njezine kvalitete i uspjehe. Čak i ako ne reagira oduševljeno, bit će zahvalna na vašim riječima.
justme
Posts: 119
Joined: Sat Apr 12, 2008 10:56 am

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by justme »

ajme koliko si ti meni dala domaceg zadatka...opet cu sutra pola radnog vremena da provedem ovdje... :-D
hvala
...iva...
Posts: 385
Joined: Tue Feb 26, 2008 1:01 pm

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by ...iva... »

Neka neka... drago mi je da ti je zapelo za oko...
User avatar
misty
Posts: 201
Joined: Thu Feb 21, 2008 9:02 am
Location: Srbija
Contact:

Re: ANTIDEPRESIVI - što, kako, zašto i kada

Post by misty »

E Iva svaka ti čast i meni si zadala domaći... :mrgreen:

E sad počinjem polako da čitam, videćemo koliko će mi trebati vremena..
Post Reply