KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Pitanja, informacije, iskustva...

Moderator: sanela

User avatar
sanela
Posts: 3756
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby sanela » Mon Mar 14, 2011 5:56 pm

IWantToLiveClean wrote:Neznam dal si vidjela, poslala sam ti pm s linkovima!!!

Možda bi bilo korisno da i ovdje postaviš linkove...

IWantToLiveClean
Posts: 12
Joined: Thu Dec 09, 2010 1:23 pm

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby IWantToLiveClean » Tue Mar 15, 2011 9:19 am

Izvini, evo linkova da budu svima vidljivi. Nisam bila sigurna smijem li postati linkove (neznam sto sam to mislila :oops: )

http://djecaalkoholicara.blog.hr/
http://www.mediapositiva.hr/Default.aspx?sid=914

Ovaj blog mi je super jer ga pise zena na temelju svog iskustva s ocem alkoholicarem. Uvijek se lakse poistovjetiti s nekim tko je vec sve to prosao, nego s strucnom literaturom. Barem je kod mene tako.
Samo mi je zao sto ga vec dugo ne pise, ali zanimljivi su joj i ti stari tekstovi.

Buca
Posts: 8
Joined: Fri Mar 04, 2011 8:26 am

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby Buca » Wed Mar 23, 2011 2:19 pm

Evo mene ponovo! U međuvremenu sam se preselila i jos nisam uvela internet u novi stan, a ovdje na poslu nemam baš puno vremena da visim na netu, a i kad imam uglavnom iščitavam teme na forumu. Nisam objasnila moju posjetu ovjde, a na pocetku prvog posta sam i rekla da sam u bezizlaznoj situaciji i tako nabasala na ovu temu, koja mi je mnokočega objesnila (kao i tvoji linkovi). A evo i zašto...
1. kao odraslo dijete alkoholicara koje ima potrebu da drugima pruža pomoć, a za sebe ne smatra da joj je ista potrebna, okružila sam se sa dosta dobrih i loših prijatelja. Moj psiholog to objašnjava tim sto ja svom ocu nikad nisam uspjela pomoći, nisam ga uspjela otrijezniti, pa svoje težnje usmjeravam prema svima ostalima u svom okruženju. I sama svjesna toga razmišljala sam da postanem humanitarka, jer me osjećaj da sam drugima pomogla veoma ispunjava.
2. kao sama zrtva jednog alkoholičara, ulazila sam u veze sa ljudima koji su na neki način i sami žrtve (drustva, ekonomije, alkohola, droge...), dok sam vrlo brzo izlazila iz veza sa momcima koji nisu imali nikakve probleme ni poroke, jer mi nisu bili interesantni.
3. nikad nisam smatrala da zaslužujem sreću, čak sam je se i bojala... Kao dobar primjer je i nešto što ponovim svaki put kad mi se dogodi nešto jako dobro: kao imala sam više sreće nego pameti! U pitanju je posao, bez problema sam dolazila do posla koji sam htjela i kad sam htjela, nikad nisam imala (kao hrpa mojih kolega) problema sa pronalaskom istog. Takođe i završen fakultet bez problema. Ali ne, to su samo sretni sticaji okolnosti a ne moja zasluga. Sad učim da prihvatim činjenicu da sam jedna mlada sposobna žena!
4. nisko samopouzdanje. Zbog njega ne uspijevam napredovati... zbog njega ne tražim i ne pronalazim svoju sreću... zbog njega kad izadjem pijem da bih se mogla ponašati normalno među nepoznatim ljudima, upoznati nekog momka... Dosta od ovoga sam već i sama prevazišla, pobijedila to u sebi, ali jos uvijek me prati i skoro svaki dan podsjeti na moje nisko samopouzdanje.

Elem, da pisac završi šta je htio reći sa ovom današnjom pričom... Prije par mjeseci sam upoznala jednog momka, pomislila da je cijeli svjet moj, da mi se sreća napokom osmjehnula (a to sve pošto sam već pola godine na terapijama kod psihologa i pomislila sam da napredujem i na emotivnom planu), sve je tako i izgledalo, zaljubljeni mi nismo se mogli odvojiti jedno od drugoga, i naravno ja slijepa na ono moje gdje sam slaba na "žrtve" ne vidim ko je on u stvari. Naravno sad mi je nakon mjesec dana od prekida sve jasno. Naime on nije bio zaposlen, završio je fakultet i u potrazi za poslom neuspješan, a pored toga živi sa roditeljima. Ništa me to nije začudilo (danas je takvo neko vrijeme), međutim, vjerovatno nakon prvog zanosa, on počinje da pada u depresije... zato što ja radim a on ne, osjeća se kao jadnik pored mene, u međuvremenu izvisi za posao koji je čekao... A da, prvih dana nase veze kad smo se počeli povjeravati jedno drugom on mi je priznao da je bio ovisnik o heroinu. Vec dugo godina nema veze sa tim, a ja mu na to kažem da alkoholizam i narkomaniju svrstavam pod isti koš i da to ne bih mogla da trpim pored sebe. Naravno da je rekao da on to nikad nece biti. Ali sad se vraćam na njegovu depresiju i priznanje da je "morao da se ubode" i da je to jednom i neće više... Ne znam, vjerovala sam mu, voljela sam ga, planirala budućnost s njim... Promijenio se, raspoloženje je počelo da mu varira, a ja sam počela da čitam ovaj forum... i da prepoznajem, da sumnjam... i na kraju sam mu rekla da ne mogu da živim sa sumnjom. Rekao je da mu je žao sto prekidamo, ali i njemu se sviđa ponovo jedna djevojka koja mu se nekad prije sviđala. Bila sam sretna što raskidamo zbog druge djevojke a ne zbog H. A sada više nisam sigurna, pomislim kako sam sigurna bila da me voli, kako sam to osjećala... i klik: da li je uopšte živo biće u pitanju (djevojka). Danima mi se već ne javlja na tel. ne odgovara na poruke, i od druga mu saznam da su i on i još nekoliko njegovih prijatelja isto počeli da sumnjaju da se bode. Počeo se čudno ponašati...

Buca
Posts: 8
Joined: Fri Mar 04, 2011 8:26 am

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby Buca » Wed Mar 23, 2011 2:29 pm

Lomim se... ne pričam drugima o ovome jer znam da me nece razumjeti. Svjesna sam da prvi dio mog posta, koji sam objasnila u 4 stavke, ne pomaže mi baš da ga zaboravim. Zbog narkomanije sam ovdje, da shvatim, da se pripremim, da pomognem, a lomim se da li on želi pomoć. Volim ga.. ili samo osjećam sažaljenje, mučim se a odgovora ni blizu... Pomislim ko ga je... a onda opet me preplave osjećanja ista ona kao kad sam ga ljubila i govorila mu da me čuva, da mi treba, a i on je mene trebao. Bojim se da ga je H odvoji od mene, uzeo njegovu ljubav...

IWantToLiveClean
Posts: 12
Joined: Thu Dec 09, 2010 1:23 pm

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby IWantToLiveClean » Wed Mar 23, 2011 4:43 pm

Ovo sto cu sada napisati verovatno ce zvucati grubo, nekima mozda i zlocesto, ali moram reci jer je to moje misljenje.
Treba da shvatis da ne mozes pomoci drugima dok ne pomognes sebi. Drago mi je da si sama primetila napredak i stvarno ti sad u zivotu ne treba netko ili nesto da to omete. Stavi sebe na prvo mesto, resavaj svoj zivot jer na kraju samo sebe i imas. Mozes dati sirotinji dinar na ulici, mozes nekome kupiti hleba da pojede ali neciji karakter menjati nikako. Oni koji zele pomoc, oni je i potraze. tako da je sve drugo-uzalud vam trud sviraci!
Tacno znam sta si prolazila, i meni su nekad bili privlacni decki kojima je trebalo *pomoc* i na kraju sam se uvije razocarala kad nisam u tome uspela. Imala sam i ja jednu avanturu s deckom koji ne pije i ne pisu. Ja nisam znala sta da radim s njime. Najdosadnija veza u zivotu :roll:
To je trajalo dok nisam osetila umor. Umor od stalnog pomaganja, stalnog objasnjavanja zivota, a da ga pri tome uopste ne zivim. Osjetila sam snaznu potrebu da meni netko pomogne, da mene netko vodi kroz zivot, da budem zasticena. I to danas imam. I zahvalna sam Bogu na tome. Konacno sam mlada.
Do sad sam se uvek osecala ko starica i znala sam da te neke poteskoce ne smiju biti stavljene detetu tj.meni na ledja. Naravno imam i sad problema u zivotu, ali to su moji problemi cije resavanje moze samo ulepsati moj zivot, tako da ih slatko resavam.
Poenta je, okani se razmisljanja o tom decku. On je svoje izabrao. Odrastao je covek. Nekad je takve bolje izgubiti nego naci. Ti biraj svoju srecu, ti sebi gradi bolji zivot. Jedino kad budes sama zadovoljna sa sobom okreni se drugima. Stvarno nekad treba biti sebican (pri tome ne mislim gaziti druge na svom putu)
Da ne ispadne da ja sad nesto pametujem, imam i ja jos uvijek nesigurnosti. I kad mi se desi nesto lepo, uvijek na trncima iscekujem kad ce mi se desiti nesto ruzno jer, naravno, ne mogu biti dugo sretna-nisam tako naucila u zivotu.
Ali neke stvari si ponavljam svako jutro i trudim se boriti proti straha (strah je uvek bio moj najveci neprijatelj, to se primeti u jednom razgovoru samnom), ali borim se protiv toga. I vecinu stvari sto sam ovde napisala upuceno tebi, i sebi svaki dan govorim.
Sretna sam da sam dobila priliku da od sada nadalje sama gradim svoj zivot, igram po svojim pravilima i krecem se prema ciljevima!
Izbor je najveci dar sto je dan coveku!

Buca
Posts: 8
Joined: Fri Mar 04, 2011 8:26 am

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby Buca » Thu Mar 24, 2011 8:43 am

Sve si u pravu draga moja, a i ja sama uviđam da sam na samom početku da zavolim sebe. Da je potrebno još rada i truda oko toga... A njega ću da pustim, moram!
Kako si ti? Jesi krenula na AA sastanke? Ima li kakvih novosti?

IWantToLiveClean
Posts: 12
Joined: Thu Dec 09, 2010 1:23 pm

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby IWantToLiveClean » Thu Mar 24, 2011 10:03 am

Pa da, ako znas gde ides mnogo ti je lakse ostvariti ciljeve. Polako, dan po dan, nista se ne desava preko noci.
Jos nisam otisla na sastanak, ocu sama sebe da bijem :axe:
Nekako sam vise zainteresirana za sastanke kad sam kod svojih, nego kad dodjem kod momka. A u gradu iz kojeg sam ja nema takvih udruzenja. A kad sam kod momka onda zivim potpuno drugi zivot. Cak mozda mislim da me strah sta cu saznati. Ali moram da odem, to je za moje dobro.
Ne vezano sa temu, inace sam super. Nedavno sam zavrsila faks, tako da se sad osecam preporodjeno. Ali moram ti priznati da mi je dosadno, posto sam nezaposlena. Tako da neznam nekad cime da popunim dana. Hvala Bogu, vratil ose lepo vreme pa cu u setnju, ali kad je kisa poludim. Mrzim kad mi je dan prazan, onda je previse vremena za razmisljanje. Nekad je to dobro, da si odredim prioritete u zivotu. A nekad me odvuce skroz na drugu stranu, Inace sam ja oduvek bezala u *posao* od problema. Mislim da ne bi bila tako dobar djak u skoli da mi otac nije alkoholicar. Ovako je bilo, sto je on vise galamio, vise sam se ja udubljivala u knjigu. Tako da mu zahvaljujem za moja dostignuca :-D

User avatar
sanela
Posts: 3756
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby sanela » Thu Mar 24, 2011 6:15 pm

Draga, za svoja postignuća se možeš zahvaliti samo sebi.
Želim ti sve najbolje. Vjerujem da bi bilo dobro da odeš na sastanke. Imaš li neko udruženje gdje bi mogla volontirati nekoliko sati sedmično? To bi ti ispunilo vrijeme, upoznala bi ljude, a osjećala bi se i korisno.

IWantToLiveClean
Posts: 12
Joined: Thu Dec 09, 2010 1:23 pm

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby IWantToLiveClean » Tue Apr 12, 2011 1:40 pm

Evo mene napokon. Svratim ponekad samo procitati ima li sta novog. Opterecena sam nekim stvarima potrebnim za bolji zivot i stalno sam mislima u tome, a dane si i ispunjavam kucanskim poslovima.prava domacica :smt117
Nego nesto drugi mi je jucer palo na pamet. Isla sam iz trgovine kuci i prolazim kroz mali park medju soliterima u kojem sam i inace vidjala beskucnike, ali jucer sam se bas zabuljila. Sede tri starija muskarca i jedna starija zena. Pijani vidno, smrde i svako drzi svoju bocu u ruci. Vidim i drugi koji prolaze (blizu je pijaca pa ujutro bude bas mnogo ljudi) ili okrecu glavu ili iskazuju zgrazanje. Ja se nisam ni zgrozila. meni je nekako bilo zao. Prolazile su mi kroz glavu misli o tome kako su oni sami sebe doveli do te situacije, imaju li obitelj, sta obitelj misli o njima i sl.
Pa mi je palo na pamet nesto drugo. Posto alkoholizam postoji i caruje u svim slojevima drusta neovisno o moci, novcu, slavi, boji koze, veri i sl. kako to da kad se neki normalan radnik, direktor, obiteljski covek ili bilo ko drugi koji zivi po nekim zivotnim standardima, cesto opija drugi to smatraju prohvatljivim a kad vide tako nekog na ulici, to je neprihvatljivo? Na druge ljude mislim na komsije, prijatelje i osobe iz svakodnevnog zivota.
Po meni je to isto, kako kaze Balasevic: Princip je isti, sve su ostalo nijanse!!
U drustvu bi trebala vladati nulta tolerancija za neke stvari ako se misli napredovati.
Sta vi mislite o tome?
p.s.-znam da je sve nekako napisano zbrda zdola ali ovo je najbolje sto sam mogla da izrazim svoje misli.

Buca
Posts: 8
Joined: Fri Mar 04, 2011 8:26 am

Re: KAKO VODITI NORMALAN ZIVOT

Postby Buca » Tue Apr 12, 2011 10:06 pm

IWantToLiveClean wrote:Evo mene napokon. Svratim ponekad samo procitati ima li sta novog. Opterecena sam nekim stvarima potrebnim za bolji zivot i stalno sam mislima u tome, a dane si i ispunjavam kucanskim poslovima.prava domacica :smt117
Nego nesto drugi mi je jucer palo na pamet. Isla sam iz trgovine kuci i prolazim kroz mali park medju soliterima u kojem sam i inace vidjala beskucnike, ali jucer sam se bas zabuljila. Sede tri starija muskarca i jedna starija zena. Pijani vidno, smrde i svako drzi svoju bocu u ruci. Vidim i drugi koji prolaze (blizu je pijaca pa ujutro bude bas mnogo ljudi) ili okrecu glavu ili iskazuju zgrazanje. Ja se nisam ni zgrozila. meni je nekako bilo zao. Prolazile su mi kroz glavu misli o tome kako su oni sami sebe doveli do te situacije, imaju li obitelj, sta obitelj misli o njima i sl.
Pa mi je palo na pamet nesto drugo. Posto alkoholizam postoji i caruje u svim slojevima drusta neovisno o moci, novcu, slavi, boji koze, veri i sl. kako to da kad se neki normalan radnik, direktor, obiteljski covek ili bilo ko drugi koji zivi po nekim zivotnim standardima, cesto opija drugi to smatraju prohvatljivim a kad vide tako nekog na ulici, to je neprihvatljivo? Na druge ljude mislim na komsije, prijatelje i osobe iz svakodnevnog zivota.
Po meni je to isto, kako kaze Balasevic: Princip je isti, sve su ostalo nijanse!!
U drustvu bi trebala vladati nulta tolerancija za neke stvari ako se misli napredovati.
Sta vi mislite o tome?
p.s.-znam da je sve nekako napisano zbrda zdola ali ovo je najbolje sto sam mogla da izrazim svoje misli.


eee pozdrav
i ja sam cesto na forumu ali i dalje samo citam :? bojim se da sam, sto je vec jedan suovisnik izjavio, postala ovisna o ovo forumu. znam da ce ko ovo procita pomisliti da nisam bas normalna, da ima pametnijih stvari za procitati... ali nekako ja jos ne uspijevam da se otrgnem mom djavolu, kog sam upoznala pije par mjeseci (mislim na bivseg momka), a kao da na neki nacin citajuci ispovjesti ovisnika upoznajem sebe :?:
ali da se vratim na ovaj tvoj post... moje misljenje, koje sam stekla pored jos uvijek zivog i bolesnog oca alkoholicara, je da mi nikog takvog nije zao! zamisli ti ovo, opija se danima kao svinja (i izgleda kao svinja, ne kupa se i prljav je od lezanja po kakvim kanalima), na kraju ga moja mama doceka kad pocne da se trijezni, okupa i hrani kao malo dijete. vjerovatno ona ima problem veci nego on. onda nas okupi na rucak, mene i mog brata, i pricamo kako ja radim, kako sam prezadovoljna poslom, uspjesna. brat dodje sa cerkicom, njegovom unukom, da vidi svog dedu u iole normalnom stanju. nekad provedemo normalan dan, a nekad ako se spomene njego nacin zivota, on samo skoci kao oparen, pobjegne u svoju kafanu i opet narednih dana scenario koji sam ti vec opisala. to ti je moj otac, jedan od tih sa klupe koji smrde i opijaju se. sama donesi zakljucak! a da ne zaboravim, i moj otac je visokoobrazovan covjek, nekad ugledan gradjanin ove nase zemlje, kojoj je doprinosio svojim radom vrlo kratko... nije se izborio sa svojom bolescu :cry:
zato meni nije zao ljudi u situaciji koju si ti opisala. to je njihov izbor.
ali ono sto mene citavo vrijeme vraca na ove stranice o narkomaniji je covjek kog sam zavoljela, i samo da pokaze zelju za izljecenjem i napustanjem zivota koji je vodio (mislim na narkomaniju) ja cu mu pruziti svu svoju podrsku. a ako ne zeli da se mijenje, ne shvata svoj problem, dizem ruke kao od mog oca. sto moja terapeutkinja kaze da ja ustvari zelim pomoci, odnosno nekad sam zeljela svom ocu, a sad kad je jedan muskarac sa problemom usao u moj zivot, zelim njemu pomoci. naravno ako mogu, ovdje se nemojte plasiti da moze biti drugacije jer ja svoj zivot volim, a vec sam se jednom opekla i odrekla se vrlo vazne licnosti u mom zivotu. svjesna sam da moram raditi na sebi, ima tu jos posla... ostaje mi samo naredno neko vrijeme da mi donese odgovore koje cekam.
joj ja imam toliko puno da pisem, a kad mi dodje inspiracija, nekako me uplasi, uplasim se da nesto ne napisem sto necete shvatiti. znam da sam sa zadnjim postom o svom momku mozda zbunila i tebe i jos nekog ako je procitao, sad se nadam da ce biti malo jasnije. voljela bih podrsku nekakvu, ne znam... pored alkoholizma u moj zivot je usla i ovisnost o heroinu, koji je najvece zlo znam, ali dovoljno sam na svojoj kozi osjetila i sta je alkohol.
nadam se da cu biti shvacena!
ja sam ipak jaka i samosvjesna bez obzira na sve sto se desava oko mene... sad kad sam napisala ovo, moram priznati da ima jedna moja druga strana koju kad ti ispricam i ne dokazuje ovu moju tvrdnju, ali otom potom...
pisi, jesi posjetila AA, jesi razmisljala o onom sto ti je Sanela napisala o volontiranju?... i ja mislim da je to dobra ideja!


Return to “PORODICE ALKOHOLIČARA”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest