KRAJ
Posted: Sat Jun 17, 2006 4:13 pm
Kraj cega, ili pocetak necega ? Zapravo ne znam ni sama zasto ovo zelim da podjelim sa vama,.. Mozda da suovisnici shvate koliko je to opasno biti, barem je meni bilo. Promijenilo me iz korjena, unistilo toliko toga u meni, rodilo neke nove likove moje svjesti, koliko ih je, vise ni sama ne znam. Podvojilo svaki osjecaj u meni, tako da visse ni sama ne znam ko sam i gdje da se pronadjem. Toliko sam pisala o volji i snazi, o tome da se moze i mora, o tome koliko je dobro biti dobar,... Da li je? Da li sam to zaista ja, utopljena u suovisnickim krpama izgubila sebe.
Uopste se vise ne prepoznajem. Negdje sam nestala, bas tada kada mi se svijet slomio, negdje sam se zavukla i sakrila, trazeci to utociste, promjenivsi nekoliko bogova, trujuci sama sebe lazima. Bila sam sve samo ne ono sto jesam. Negdje sam vec rekla koliko sam zrtvovala,.. A zasto? To nije spasilo mog' brata i mozda nikada i nece. Samo sam ja umirivala svoju savjet koja me grizla i tukla olovnim brigama. Ja, vjecito u iscekivanju carobnog stapica koji bi mogao spasiti svijet,.. Od cega zapravo i kome? Sva promjena mene same nije spasila nikog,.. Ne pise ovo moj ocaj, samo ona prava ja, koja zapravo zeli ustati iz mrtvih, biti hladna i kamena, biti sretna samo zbog sebe i nikog drugog, ponovo biti sebicna i traziti uvjek vise - opet samo za sebe.
Toliko puta sam se pitala, u protekle dvije godine, koje je zapravo moje pravo lice. Ko sam kad poskidam sve te maske... I pokusala sam se sjetiti kako sam izgledala prije ovog uzasa. Da, sjetila se - samo svoja, zaljubljena u samu sebe, divlja i prakticna,..
Bilo bi jako tesko izvuci iz mene "Ne daj se, ti to mozes, samo vjeruj...". Vjerovatno bih prelistala ove vase stranice, i pobjegla od toga, jer ja ne volim nista sto zamara, ne volim lose, ne suosjecam sa narkomanima, ne suosjecam sa prevarenim prijateljicama, sa ostavljenim zenama,.. Nije za pohvaliti, ali to se ponovo probudilo, i napokon spasavam sebe od onoga sto nisam i sto ne znam biti. Koliko se ovo vama cini hladno, ne znam, i vjerovatno mi vise i ne znaci mnogo. Upala sam u taj zacarano krug iz silne patnje i straha za zivot svog brata,.. I izlazim iz toga.
Negdje sam trazila te blokatore protiv osjecaja,... I kao da mi se zelja ispunila. Nemam vise tu rupu u sebi koju sam punila svim glupostima na koje sam nailazila. Sada sam dovoljna sama sebi, ponovo kao cjela. Da, trebalo je vremena da se ovo desi, da se transformisem ponovo u sebe. Suovisnost je zapravo dijagnoza nase bolesti, faza koju prolazimo da bi spasili one koje volimo. I na kraju, ili se spase sami dok mi ostajemo u stalnom strahu, ili se ne spase nikako, dok mi ostatak zivota onda krivimo sebe.
Osjecam da sam na vrijeme pobjegla svemu tome. Ne da ne zelim vise biti suovisnik, ja to vise ne mogu sve i da hocu. Rasprsili se svi silni osjecaji,... Jednostavno me se nista ne dotice. Idem dalje, ponovo osjecam proljece,... Ima toliko lijepog sto hocu ponovo,.. Necu da u dvadesetpet godina zivota nosim cetrdeset. Necu da zaboravim kako je dobro ostati do jutra na derneku i jedva cekati sljedeci,... Necu vise da lazem prijateljicama da moram kuci u jedan poslije ponoci zbog malog... Necu da lazem da nemam vremena za jutarnje kafe....
Sve silne lazi koje sam izgovorila izgovorila sam zbog njega. Jos uvijek nije spasen, i mozda ce cijeli svoj zivot ostati ovisnik... Sam je izabrao, ja vise ne zelim biti dio toga. Puna strepnje,.. Bjezati od telefona kada zazvoni,... Ne, previse sam trazila od sebe.
Zapravo jos uvjek postoji taj tracak da zalim, ali samo zalim za svim sto je mogao, a nije. Zalim svog brata koji ce si vjerovatno unistiti zivot, svoje roditelje koji ne mogu ne voljeti ga, koji ne mogu ne biti njegovi roditelji.
Ali ja mogu ostaviti to iza sebe. Vec nekako jesam. Bio je to prevelik kriz na mojim ramenima. Suovisnost je izopacila dio mene, stvorila te obruce i zidove,.. Zaista nije vrijedno da zbog jednog zivota bude unisteno i nekoliko drugih, nema poente. Ionako zivimo sada i ovdje, optereceni svim sjecanjima i prosloscu, jos da se osudim na jadnu buducnost, ne da mi se.
Pored toga sto zalim njega, jos da pocnem zaliti sebe, ni to mi se ne da. Hvatati se cijelog zivota za svaku slamku koja mi se nadje pod rukom, ugusiti svaki osjecaj da postojim i da sam si bitna, osjecati grizu savjesti samo zato sto uzivam u zivotu dok njega tresu krize... Jok, ipak idem dalje.
Nemam pojma koliko ce ovo suovisnici shvatiti,.. Znam da ce biti neshvatljivo za mnoge koji se tek upustaju u ovu borbu. Sjecam se sebe na pocetku, puna elana i vjere, a zapravo sam i to sve naucila kao dio tog paklenog zivota. Negdje sam vec napisala kako me to spasilo od ludila. Mozda i jeste, ali nisam se mogla pronaci ni u tome, iako sam toliko htjela. Ne znam da li je ovo slabost ili odustajanje. Da li je ustvari pocetak stare mene koja je zastala negdje sa dvadesetak godina,... Sta god da je, ja se osjecam slobodnom da disem i da pustim stvari da se desavaju same, da pustim borce da se bore za sebe, jer ja vise ne mogu i necu. Puno toga sam gusila u sebi, ubijala svaki osjecaj da budem svoja, davila ljutnju, jer ja ne smijem imati temperament, moram blago sa njim... Zasto? Postajala sam blijeda kopija svega sto me nekad cinilo zdravom osobom.
Bas kako narkoman nauci manipulisati nama, tako mi naucimo zatomiti svaki krik u sebi, kontrolisati svaki sum,... To je ravno samoubojstvu, to je genocid sopstvene licnosti.
Hladno, ali tako je.
Uopste se vise ne prepoznajem. Negdje sam nestala, bas tada kada mi se svijet slomio, negdje sam se zavukla i sakrila, trazeci to utociste, promjenivsi nekoliko bogova, trujuci sama sebe lazima. Bila sam sve samo ne ono sto jesam. Negdje sam vec rekla koliko sam zrtvovala,.. A zasto? To nije spasilo mog' brata i mozda nikada i nece. Samo sam ja umirivala svoju savjet koja me grizla i tukla olovnim brigama. Ja, vjecito u iscekivanju carobnog stapica koji bi mogao spasiti svijet,.. Od cega zapravo i kome? Sva promjena mene same nije spasila nikog,.. Ne pise ovo moj ocaj, samo ona prava ja, koja zapravo zeli ustati iz mrtvih, biti hladna i kamena, biti sretna samo zbog sebe i nikog drugog, ponovo biti sebicna i traziti uvjek vise - opet samo za sebe.
Toliko puta sam se pitala, u protekle dvije godine, koje je zapravo moje pravo lice. Ko sam kad poskidam sve te maske... I pokusala sam se sjetiti kako sam izgledala prije ovog uzasa. Da, sjetila se - samo svoja, zaljubljena u samu sebe, divlja i prakticna,..
Bilo bi jako tesko izvuci iz mene "Ne daj se, ti to mozes, samo vjeruj...". Vjerovatno bih prelistala ove vase stranice, i pobjegla od toga, jer ja ne volim nista sto zamara, ne volim lose, ne suosjecam sa narkomanima, ne suosjecam sa prevarenim prijateljicama, sa ostavljenim zenama,.. Nije za pohvaliti, ali to se ponovo probudilo, i napokon spasavam sebe od onoga sto nisam i sto ne znam biti. Koliko se ovo vama cini hladno, ne znam, i vjerovatno mi vise i ne znaci mnogo. Upala sam u taj zacarano krug iz silne patnje i straha za zivot svog brata,.. I izlazim iz toga.
Negdje sam trazila te blokatore protiv osjecaja,... I kao da mi se zelja ispunila. Nemam vise tu rupu u sebi koju sam punila svim glupostima na koje sam nailazila. Sada sam dovoljna sama sebi, ponovo kao cjela. Da, trebalo je vremena da se ovo desi, da se transformisem ponovo u sebe. Suovisnost je zapravo dijagnoza nase bolesti, faza koju prolazimo da bi spasili one koje volimo. I na kraju, ili se spase sami dok mi ostajemo u stalnom strahu, ili se ne spase nikako, dok mi ostatak zivota onda krivimo sebe.
Osjecam da sam na vrijeme pobjegla svemu tome. Ne da ne zelim vise biti suovisnik, ja to vise ne mogu sve i da hocu. Rasprsili se svi silni osjecaji,... Jednostavno me se nista ne dotice. Idem dalje, ponovo osjecam proljece,... Ima toliko lijepog sto hocu ponovo,.. Necu da u dvadesetpet godina zivota nosim cetrdeset. Necu da zaboravim kako je dobro ostati do jutra na derneku i jedva cekati sljedeci,... Necu vise da lazem prijateljicama da moram kuci u jedan poslije ponoci zbog malog... Necu da lazem da nemam vremena za jutarnje kafe....
Sve silne lazi koje sam izgovorila izgovorila sam zbog njega. Jos uvijek nije spasen, i mozda ce cijeli svoj zivot ostati ovisnik... Sam je izabrao, ja vise ne zelim biti dio toga. Puna strepnje,.. Bjezati od telefona kada zazvoni,... Ne, previse sam trazila od sebe.
Zapravo jos uvjek postoji taj tracak da zalim, ali samo zalim za svim sto je mogao, a nije. Zalim svog brata koji ce si vjerovatno unistiti zivot, svoje roditelje koji ne mogu ne voljeti ga, koji ne mogu ne biti njegovi roditelji.
Ali ja mogu ostaviti to iza sebe. Vec nekako jesam. Bio je to prevelik kriz na mojim ramenima. Suovisnost je izopacila dio mene, stvorila te obruce i zidove,.. Zaista nije vrijedno da zbog jednog zivota bude unisteno i nekoliko drugih, nema poente. Ionako zivimo sada i ovdje, optereceni svim sjecanjima i prosloscu, jos da se osudim na jadnu buducnost, ne da mi se.
Pored toga sto zalim njega, jos da pocnem zaliti sebe, ni to mi se ne da. Hvatati se cijelog zivota za svaku slamku koja mi se nadje pod rukom, ugusiti svaki osjecaj da postojim i da sam si bitna, osjecati grizu savjesti samo zato sto uzivam u zivotu dok njega tresu krize... Jok, ipak idem dalje.
Nemam pojma koliko ce ovo suovisnici shvatiti,.. Znam da ce biti neshvatljivo za mnoge koji se tek upustaju u ovu borbu. Sjecam se sebe na pocetku, puna elana i vjere, a zapravo sam i to sve naucila kao dio tog paklenog zivota. Negdje sam vec napisala kako me to spasilo od ludila. Mozda i jeste, ali nisam se mogla pronaci ni u tome, iako sam toliko htjela. Ne znam da li je ovo slabost ili odustajanje. Da li je ustvari pocetak stare mene koja je zastala negdje sa dvadesetak godina,... Sta god da je, ja se osjecam slobodnom da disem i da pustim stvari da se desavaju same, da pustim borce da se bore za sebe, jer ja vise ne mogu i necu. Puno toga sam gusila u sebi, ubijala svaki osjecaj da budem svoja, davila ljutnju, jer ja ne smijem imati temperament, moram blago sa njim... Zasto? Postajala sam blijeda kopija svega sto me nekad cinilo zdravom osobom.
Bas kako narkoman nauci manipulisati nama, tako mi naucimo zatomiti svaki krik u sebi, kontrolisati svaki sum,... To je ravno samoubojstvu, to je genocid sopstvene licnosti.
Hladno, ali tako je.