Sjecam se da sam nekada imala brata...

Suovisnici su osobe koje su u bliskoj vezi sa ovisnikom i koje pate uz njih, bez obzira da li ovisnik priznaje da ima problem ili ne. Ovdje možete razmijeniti mišljenja o mehanizmima za nošenje sa problemima i tehnikama za pomoć Vama, a ne ovisnicima.

Moderators: sanela, Erineja

Post Reply
sansajn
Posts: 3
Joined: Sun Jul 06, 2014 8:45 pm

Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by sansajn » Mon Jul 07, 2014 4:54 pm

Pozdrav,

znam da je nesto ovakvo napisano vec sto puta, ali ja ne mogu citati sve postove jer me previse boli sto se ovakvo nesto desava i drugima, voljela bih da ovakvih problema nema.
Imam brata, ima 24 godine, i vec 3 godine pravi probleme roditeljima, upada u dugove, svadja se sa njima, mene zna udariti, na tatu je nasrnuo par puta, na mamu za sada nije ni jednom.
Zvali smo hitnu i policiju, gdje je obavio razgovor sa psihologom, koji ga je pustio, jer kao on je sasvim ok decko, naravno, izuzetan je manipulator.
Moji roditelji mu popustaju u svemu, eto u posljednje vrijeme dobije par maraka dnevno, za cigare bar, prije je dobivao mnogo vise.
Uvijek je u dugovima i uvijek mu je zivot kao u opasnosti, i mi ispastamo zbog toga.
Pusi travu, konzumira spid i sve moguce tablete, ukljucujuci Akinetol (mislim da se tako zove), apaurine, lexiliume, imam osjecaj da ce popiti bilo koju tabletu koja mu dodje pod ruku. Ima cijelu kesu istih, ali nosi je sa sobom pa ne znam tacno u kojim tabletama je rijec.
Moji ne znaju sta da rade, a ni ja. Svjesni smo da imamo problem, da on ima problem, rusi nam obitelj, a ne znam kako da ih sprijecim. Sa njim se ne moze pricati.
Toliko je mrsav da mu se kosti na licu ocrtavaju. Imam osjecaj da ima rupe u pamcenju, ima problema sa pokretima nekada su ubrzani, nekada usporeni, ne zna sta prica odn. prica nepovezano. Ne spava po par dana pa spava 24/48h u cugu.
Mene zanima da li je moguce da konzumira nesto jace, odnosno ako neko prepoznaje simptome, jer sve osobe koje poznajem, najjace sto su ikada koristile je spid, ali ne u tolikim kolicinama.
Zanima me i, ako neko ko je prosao kroz ovo sto on prolazi, a cita ovo, kako se probudila volja, zelja da prestane od tog nacina zivota, da prestane da unistava sebe i svoju obitelj. Jer se, bar kod mene, sve rusi.

User avatar
sanela
Posts: 3799
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by sanela » Wed Jul 09, 2014 10:22 am

Draga Sansajn, dobrodošla na forum! Za početak, čitaj iskustva drugih koji su pisali na forumu. Nažalost, naći ćeš puno sličnih priča, ali i iskustava kako su se drugi nosili s problemom.
Vjerujem da je teško živjeti u takvoj porodici, da je teško biti izložen svakodnevnom stresu, da je teško gledati brata koji je u takvom stanju. Šta uraditi?
Prvo, sebe zaštititi. Potraži pomoć za sebe. Ako si iz BiH, vidim da spominješ marke, u svakom domu zdravlja imaš Centar za mentalno zdravlje gdje možeš popričati sa psihologom. Još bolje ako imate savjetovalište za ovisnost. Razgovaraj s nekim kako se osjećaš, jer stanje bespomoćnosti te obuzme i teško se sam nositi s tim.

Drugo, vi, kao porodica, trebate sjesti i otvoreno razgovarati o tome šta se dešava u kući - mama, tata i ti. Da stvari nazovete pravim imenom. Imate u kući narkomana, nasilnika, bolesnu osobu kojoj treba pomoć, a on tu pomoć odbija. Razmislite šta možete uraditi. Opet, ako imate savjetovalište za ovisnosti u svom gradu, otiđite sve troje i razgovarajte. Ovisnost je bolest, nije sramota.

Tvoj brat se neće liječiti sam od sebe. Na neki način ga trebate vi motivisati, ucijeniti.

Sretno! I liječenje ovisnosti je dugotrajan proces, sigurno će biti i uspona i padova, zato čuvajte sebe. I ovdje uvijek možeš pisati šta se dešava. Naći će se neko da ti napiše par rečenica.

sansajn
Posts: 3
Joined: Sun Jul 06, 2014 8:45 pm

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by sansajn » Sun Jul 13, 2014 12:44 am

Hvala na odgovoru.
CItam i ne vjerujem koliko ljudi ima problema sa svojima bliznjima.
Mi shvatamo da imamo problem, pokusali smo u bolnici Kosevo popricati sa ljudima koji rade na tom odjelu, ali oni samo govore da on treba doci. Shvatam ja da je tesko pomoci, bez da se poprica sa njim, ali malo pomoci bi i nama trebalo, jer nikada ne znamo kako se ponasati. U biti, sta god da uradimo, i kako god da uradimo je pogresno.
I ovo se cini kao bolest koja nema kraja, posebno jer on ne pokazuje nikakvu apsolutno zelju da se lijeci.
Ali eto, nada je gadna stvar, ona uvijek postoji, posebno kada su u pitanju bliznji.

sestra_
Posts: 16
Joined: Sun Mar 17, 2013 8:07 pm

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by sestra_ » Mon Jul 14, 2014 12:28 am

Draga sansajn, to sto prolazite sada je nesto sto i mi imamo u porodici... naslov posta kao da je moj. Da, secam se da sam nekada imala brata... droga razara sve. i osobu koja se drogira i porodicu iz koje potice... unistava, razdvaja, stvara haos... ne znam sta bih ti rekla, osim da te razumem. ja sam se mucila sa pitanjima zasto bas nama ovo da se desi, pa kako to da promenimo, kako da mu pomognemo... i unistavala sam sebe.... kod njega se, cini mi se, nije puno toga promenilo (na bolje mislim). On ni ne zna kroz sta mi ostali clanovi porodice prolazimo, kroz kakav pakao. i sta god da smo uradili, cinilo se pogresnim. Kada smo dosli do tacke ili on ili mi (svako za sebe), u smislu da li je on toliko vredan da ja budem unistena - shvatila sam da moram da povucem crtu i cuvam sebe. Zao mi je, ali to je njegov izbor. ja njemu pomoci ne mogu, barem ne u ovom trenutku a ako kod njega dodje do zelje za promenom - tu smo da ga podrzimo, ali ne po cenu unistenja nas samih.
Bol je tu, ali manji, pritisak je tu ali manji, ....tenzija, bes, strahovi, depresija, agonija, mrznja itd itd sve to sto prati suovisnike su sve slabiji i slabiji... Ja licno se molim za svog brata i kao sto si i sama rekla - nada umire poslednja. Mislim da u ovom trenutku ne mogu vise od ovog da radim, jer probali smo na sve nacine. i nista. Ono sto je meni davalo snage jeste cinjenica da ni ova situacija ne moze vecno da traje. Nesto ce se desiti, sta god to bilo. a vi cuvajte sebe da se ne raspadnete kao porodica, jer i to je jedna od posledica narkomanije... ko to dozivi, shvata o cemu pricam.

Sarajevo
Posts: 21
Joined: Tue Feb 12, 2013 7:23 pm

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by Sarajevo » Tue Jul 15, 2014 11:26 pm

Potpisujem sve što je rekla sestra. Razumijem vas obje, tačno znam o čemu pričate. Bolest kakve nema, bolest koja razara apsolutno sve koji se nađu u blizini. Neka nam je dragi Bog na pomoći. :(

User avatar
klara60
Posts: 550
Joined: Wed May 14, 2008 8:42 am

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by klara60 » Thu Jul 17, 2014 11:42 pm

Dugo me nije bilo ovdje (tek ponekad zavirim ), ali pisanje brižnih sestara me podstaklo da se javim i pokušam bar malo pomoći. Odmah da kažem da je borba teška, da se ponekad čini da nema nikakve svijetle tačke ni na kraju tunela, da se nižu padovi, padovi, pa poneki uspon i opet padovi, uspon i u nedogled. Suovisnici u toj borbi moraju biti izuzetno jaki, mudri, pokušati da sačuvaju prisebnost i u trenucima kada im se mišljenja mimioilaze, kada im se osjećanja pomute, tenzije narastu...Cilj je jasan: izvući ovisnika iz tog zla. Sredstva su različita i sva dozvoljena.Taktika tipa toplo-hladno, tj. malo lijepo, malo oštro (nekad pokazati osjećanja, nekada odlučnost). Stručna pomoć-obavezna. Ako neće ovisnik stručnjaku, idu članovi porodice, traže savjet, pomoć. Ako nema na jednom mjestu pomoći, ima na drugom. Najbolje da djeluju svi članovi porodice, svako na svoj način, a sa istim ciljem. Ne potresajte se puno ako vas ovisnik razočara, uvrijedi, slaže i sl. Kao što vi imate cilj da ga izvučete od droge, tako on ima cilj da dođe do droge i lakše mu je kada se vi naljutite na njega zbog nekog postupka jer tada ga ne grize savjest što vas povrijeđuje.Ne zanosite se mišlju da je kod njega riječ o nekim tzv.lakim drogama-droga je droga. Shvatite problem ozbiljno. Pokušajte njegovim oružjem da se borite-potisnite osjećanja i samosažaljenje, sjećanja kako je nekad bilo. On je sad u problemu i njemu treba pomoć! Tu je ličnost oskrnavljena i trebat će vremena da se prodre u njenu srž te da se ponovo počne izgrađivati u pozitivnom smislu. Na početku sam rekla da su sva sredstva dozvoljena. Zašto bratu ne pregledati tu kesu što nosa sa sobom, bar kada spava? Zašto ne znati s kim se druži, gdje izlazi, zašto mu ne zaprijetiti da ćete ga prijaviti, da znate inspektora za narkotike, prekontrolisati telefon itd.itd. U isto vrijeme, kada je čist, pružiti mu ljubav, ukazati na poslijedice, tražiti da ide s vama stručnjaku da popriča itd.itd. Neće uspjeti od prve, ali treba biti uporan. Bitna stvar je i rasčistiti sa onim balkanskim: „Šta će reći komšiluk, familija idr.?“. Nema toga. Ovo je borba za život vama drage osobe, a to je važnije od bilo kakvih priča. Vi se borite za pravu stvar i jednog dana kada se izborite za to, možete samo osjećati ponos i sreću što ste voljenu osobu vratili na pravi put.
Želim vam svima mnogo hrabrosti, živaca, upornosti, ljubavi, odlučnosti i naravno uspjeha u vašoj borbi.
PS. Inače ovo vam piše BIVŠI suovisnik , majka koja je uspjela da sada kada god pogleda svoju kćerku osjeća veliki ponos što je ima i što su zajedno pobjedile veliko zlo o kome sam pisala na svojoj temi, koju ne želim čitati niti se prisjećati onoga što je nekad bilo i sad je u potpunosti prevaziđeno.

Sretno.

sansajn
Posts: 3
Joined: Sun Jul 06, 2014 8:45 pm

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by sansajn » Fri Aug 01, 2014 11:06 pm

Drago mi je zbog Vas jer je vasa kcerka uspjela da nadje pravi put. Nikada necu prestati da se nadam da ce svi ljudi ovdje sa problemima, jednoga dana ostati bez njih, jer niko ovo ne zasluzuje.
Tesko je jer covjek nikada ne zna kako da se postavi i sta da radi.
Osobu od 24 godine posebno je tesko pratiti, najvise zbog toga sto se oni krecu u krugovima u koje ja ne mogu ni zaviriti. Ne izlaze, budu po stanovima kojekakvim, gotovo je nemoguce.
Ne moze se ni pricati, svi savjeti u startu padaju u vodu kada se sa bolesnikom, jer je to bolest po meni, ne moze ni razgovarati o njegovom stanju.
Ali kako god, ja ne odustajem, a ni mi, da jednom nadjemo nacin da dopremo do njega.

karantena35
Posts: 28
Joined: Tue Dec 23, 2014 6:02 am

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by karantena35 » Tue Dec 23, 2014 6:30 am

Ova tema je usko vezana uz onu temu "emocionalna ucjena", barem se meni tako čini. Čim je riječ o familiji, čim je riječ o voljenoj osobi, praktički si ucijenjen da moraš biti uz tu osobu i trpit neke stvari zbog te osobe. Naravno, kakva bi bila osoba da vlastitom bratu okreneš leđa, moraš mu biti podrška, no dok god on ne shvati da ima problem koji ima, sve je praktički uzalud. Možda bi roditelji trebali biti stroži, sve povlastice koje ima mu uskratit, otežat mu put do droge, to bi možda pomoglo. A opet s druge strane to može samo stvorit inat u njegovoj glavi, pa je to dvosjekli mač.

Sve što vam mogu zaželjet je da se držite, da budete hrabri i u toj borbi do kraja. Nadam se da će sve ispast kako treba... Sretno! :)

Ludi Momak
Posts: 26
Joined: Tue Aug 06, 2013 4:52 am

Re: Sjecam se da sam nekada imala brata...

Post by Ludi Momak » Tue Mar 03, 2015 3:46 am

ne sikiraj se iz prilozenog vidim da nije puno zaglavio,to sto je smrso takav je spid ne mozes jest,al gore su tablete nedaj boze da je na tramalima,imam i ja sestru al ne komuniciramo otkad sam na heroinu ne idem uopste kuci a tvoj brat nadam se ako ne krene mojim putem zaustavit ce se kad tad

Post Reply