Al-anon - Prvi korak
Posted: Sat Oct 23, 2010 12:51 pm
Al-anon je nastao kada su se tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka žene (uglavnom) i porodice alkoholičara okupljale čekajući svoje drage da završe AA sastanke. Deleći spontano svoja iskustva uvideli su da imaju mnogo zajedničkog, mnogo više od samo partnera koji pije (ili se drogira), uvideli su i svoj deo problema i tako je osnovan Al-anon.
Danas je posle AA i NA možda i najveće udruženje koje radi na 12 koraka u celom svetu. Ono što je genijalno kod njih je što čak i mi zavisnici koji smo voljni da radimo dublje na svojim problemima (a ne samo supstanci koja nas je dovela tu) posle određenog vremena nalazimo nebrojane korisne stvari koje nam pomažu da dalje rastemo (ovo važi i za codipendent programe takođe).
U CG već postoje Nar-anon grupe odnosno grupe porodica zavisnika, u Srbiji još svi idu na Al-anon pošto nisu naročito brojni ali vremenom će i to, kao i sve, doći na svoje. by Vuk
Prvi Korak
Priznali smo da smo bespomoćni pred alkoholom i da nismo sposobni da upravljamo svojim životom
Mnogi od nas dolaze u Al-Anon preplavljeni očajem i osećanjem beznadežnosti. Neki od nas dođu da bi otkrili kako da utiču na alkoholičara da prestane da pije: drugi su odrasli u porodicama alkoholičara ili su ostavili partnere alkoholičare i ne žive više sa aktivnim pijancem. Često nismo svesni uticaja koji je na nas imao nekadašnji život sa alkoholizmom, sve dok ne počnemo da primećujemo probleme koji se ponavljaju i u našem sadašnjem životu i vezama. Mnogi od nas ne bi nikad dobrovoljno prekoračili prag Al-Anona da nas na to nije primorao bol koji smo osećali ili kriza zbog koje smo bili primorani da potražimo pomoć. Iako bi mnogi od nas to definisali na drugačiji način, istina je da smo u Al-Anon došli zbog toga što više nismo bili u stanju da upravljamo sopstvenim životom, zbog toga što nam je bila potrebna pomoć.
Prva reč u Prvom Koraku ukazuje na važan koncept Al-Anonovog programa oporavka - mi nismo sami. Već na prvim sastancima shvatamo da je to istina. Kao sto Al-Anonova Reč Dobrodošlice kaže:” Mi koji živimo ili smo živeli sa problemom alkoholizma razumemo jedni druge. Bili smo usamljeni i frustrirani, ali smo u Al-Anon-u otkrili da ni jedna situacija nije u potpunosti beznadežna i da je moguće pronaći zadovoljstvo, pa čak i sreću, bez obzira na to da li alkoholičar još uvek pije.” Ove reči bude u nama osećanje da možda i za nas postoji nada.
Kad jednom priznamo da je na naš život uticao alkoholizam neke druge osobe, može da se desi da alkohol počnemo da okrivljujemo za sve probleme u životu. Mislimo da možemo da kažemo ili učinimo nešto što će alkoholičara da navede da ostavi piće i mislimo da će ta magična reč da reši sve naše probleme. Nismo svesni da smo pred alkoholom bespomoćni isto koliko i sam alkoholičar.
Mnogi od nas su pokušali da preuzmu stvar u svoje ruke, ne shvatajući da je alkoholizam bolest. Bacali smo piće iz kuće, pravili razne ustupke, prigovarali, branili, štitili ili kažnjavali alkoholičare u svom životu. Možda smo i skrivali osećanja, izbegavali kontakt sa njima, misleći da ćemo time izbeći i probleme. Možda smo preuzimali na sebe nedovršene poslovne obaveze alkoholičara sa kojim smo živeli, javljali se na telefon umesto njega i prikrivali njegove greške. Ali bez obzira na to šta smo činili, naš život se nije poboljšao, a alkoholičar se nije promenio.
Da bismo uradili Prvi Korak i priznali svoju nemoć pred alkoholom. moramo pre svega da smatramo i prihvatimo alkoholizam kao bolest. Medicinski stručnjaci se slažu sa tvrdnjom da je alkoholizam progresivna bolest čije napredovanje može da se zaustavi, ali ona sama ne može da se izleči - ona je doživotna. Jedan od njenih simptoma je nekontrolisana želja za pićem; bez obzira na to koliko alkoholičar pije, ta želja i dalje raste. Neki alkoholičari pokušavaju da ubede svoje porodice da je njihovo pice drustveno prihvatljivo, tako što piju samo vikendom ili se uzdrzavaju u toku određenog vremenskog perioda. Medjutim, poriv za picem se stalno vraća. Jedini način da se bolest zaustavi je totalno uzdrzavanje od pica.
Mnogi alkoholičari uspeju da se oporave od alkohola na različite nacine. Program Anonimnih Alkoholičara (AA) se preporučuje kao najdelotvorniji. Medjutim, naše iskustvo govori da nikoga ne možemo da prisilimo da prestane da pije. To može da bude amo lični izbor alkoholičara.
Alkoholizam je porodična bolest. To znači da “…alkoholizam jednog člana utiče na čitavu porodicu i čini je bolesnom. Zašto se to dešava? Za razliku od secerne bolesti, alkoholizam se ne zadržava samo u telu obolelog. To je istovremeno i bolest međuljudskih odnosa. Mnogi znakovii ove bolesti iskazuju se kroz ponašanje alkoholičara. Ljudi oko njih reaguju na to ponašanje. Pokušavaju da ga kontrolišu, poprave ili sakriju. Povređeni su njime i često sebe krive za to. Vremenom i oni sami postaju emocionalno poremećene osobe.” (iz Alateen-Nada za decu alkoholičara, strana 6.)
Na sastancima Al-Anon-a najčešće se uz pomoć sledeće tri reči opisuje naša nemoć pred alkoholizmom: nismo ga prouzrokovali, ne možemo da ga izlečimo i ne možemo da ga kontrolisemo. Tako počinjemo da shvatamo osnovnu pretpostavku Al-Anon programa - pomeranje fokusa sa alkoholičara na sebe i sopstveni život. Koliko god da je teško priznati sopstveni udeo u problemima koje imamo, prihvatanje Prvog Koraka donosi oslobađanje od nemogućeg zadatka. Pokušavali smo da pobedimo bolest - i to tuđu bolest!
Da bismo pronašli mir u sopstvenom životu, moramo da se promenimo - to je veliki izazov, a često izgleda zastrašujuće. Moramo ponovo da naučimo kako da brinemo o sebi. Kada smo usredsredjeni na alkoholizam i ponašanje druge osobe, najčešće njene potrebe stavljamo na prvo mesto. Obično imamo nisko samopoštovanje i ne verujemo da zaslužujemo vreme i pažnju. Bez obzira da li sebe procenjujemo kao dobre ili loše, alkoholizam nas uvek pobeđuje. Medjutim, u Al-Anon-u ćemo da pronadjemo pomoć.
Priznavanje sopstvene nemoći može da bude veoma težak zadatak. Na kraju krajeva, mi smo ti koji su održali porodicu, posao i čitav svet na okupu, dok su alkoholičari oko nas pravili haos. Kako je to moguće da smo mi, odgovorni, u stvari nemoćni?
U Al-Anon-u počinjemo da shvatamo da ne možemo da upravljamo životom ukoliko pokušavamo da kontrolišemo ljude i događaje u njemu. Možda je teško da priznamo da su naša dobronamerna nastojanja zapravo sastavni deo problema, ali po dolasku u Al-Anon, mi smo najzad spremni da probamo nešto - bilo šta - novo. Moramo da priznamo da ništa što uradimo ili ne uradimo ne može da uticr na alkoholizam druge osobe. Kako možemo da pomognemo alkoholičaru? U Al-Anon-u učimo da prihvatimo stvari koje ne možemo da promenimo (alkoholičara) i menjamo stvari koje možemo da promenimo (same sebe). Da bismo se oporavili moramo da naučimo kako da ostanemo usredsredjeni na sebe.
Kada se osvrenemo unazad, od nas se zapravo traži da priznamo svoju nemoć pred alkoholom, alkoholičarem i svakom osobom i događajem na koji smo pokušali da utičemo. Napuštanjem iluzije da možemo da kontrolisemo ljude, njihove reakcije i njihovu zavisnost od alkohola, oslobađamo se ogromnog tereta i otkrivamo ogromnu slobodu i moć u sebi - moć da definišemo i živimo sopstveni život. Osećanje nemoći se smanjuje. Polako otkrivamo staze sopstvenog oporavka.
U Al-Anon-u otkrivamo principe koji nam pomažu u odnosima sa drugima. Al-Anon nas uči novim načinima za uspostavljanje zdravih odnosa u svim oblastima života. Prvi Korak nas uvek podseća na to koji je pravi odnos sa drugima - mi nemamo moć nad njima. To nas postavlja u pravilan odnos i sa sobom samima - kad pokušavamo da kontrolišemo druge, gubimo mogućnost da upravljamo sopstvenim životom. Prvi Korak je istinski početak našeg puta oporavka.
Danas je posle AA i NA možda i najveće udruženje koje radi na 12 koraka u celom svetu. Ono što je genijalno kod njih je što čak i mi zavisnici koji smo voljni da radimo dublje na svojim problemima (a ne samo supstanci koja nas je dovela tu) posle određenog vremena nalazimo nebrojane korisne stvari koje nam pomažu da dalje rastemo (ovo važi i za codipendent programe takođe).
U CG već postoje Nar-anon grupe odnosno grupe porodica zavisnika, u Srbiji još svi idu na Al-anon pošto nisu naročito brojni ali vremenom će i to, kao i sve, doći na svoje. by Vuk
Prvi Korak
Priznali smo da smo bespomoćni pred alkoholom i da nismo sposobni da upravljamo svojim životom
Mnogi od nas dolaze u Al-Anon preplavljeni očajem i osećanjem beznadežnosti. Neki od nas dođu da bi otkrili kako da utiču na alkoholičara da prestane da pije: drugi su odrasli u porodicama alkoholičara ili su ostavili partnere alkoholičare i ne žive više sa aktivnim pijancem. Često nismo svesni uticaja koji je na nas imao nekadašnji život sa alkoholizmom, sve dok ne počnemo da primećujemo probleme koji se ponavljaju i u našem sadašnjem životu i vezama. Mnogi od nas ne bi nikad dobrovoljno prekoračili prag Al-Anona da nas na to nije primorao bol koji smo osećali ili kriza zbog koje smo bili primorani da potražimo pomoć. Iako bi mnogi od nas to definisali na drugačiji način, istina je da smo u Al-Anon došli zbog toga što više nismo bili u stanju da upravljamo sopstvenim životom, zbog toga što nam je bila potrebna pomoć.
Prva reč u Prvom Koraku ukazuje na važan koncept Al-Anonovog programa oporavka - mi nismo sami. Već na prvim sastancima shvatamo da je to istina. Kao sto Al-Anonova Reč Dobrodošlice kaže:” Mi koji živimo ili smo živeli sa problemom alkoholizma razumemo jedni druge. Bili smo usamljeni i frustrirani, ali smo u Al-Anon-u otkrili da ni jedna situacija nije u potpunosti beznadežna i da je moguće pronaći zadovoljstvo, pa čak i sreću, bez obzira na to da li alkoholičar još uvek pije.” Ove reči bude u nama osećanje da možda i za nas postoji nada.
Kad jednom priznamo da je na naš život uticao alkoholizam neke druge osobe, može da se desi da alkohol počnemo da okrivljujemo za sve probleme u životu. Mislimo da možemo da kažemo ili učinimo nešto što će alkoholičara da navede da ostavi piće i mislimo da će ta magična reč da reši sve naše probleme. Nismo svesni da smo pred alkoholom bespomoćni isto koliko i sam alkoholičar.
Mnogi od nas su pokušali da preuzmu stvar u svoje ruke, ne shvatajući da je alkoholizam bolest. Bacali smo piće iz kuće, pravili razne ustupke, prigovarali, branili, štitili ili kažnjavali alkoholičare u svom životu. Možda smo i skrivali osećanja, izbegavali kontakt sa njima, misleći da ćemo time izbeći i probleme. Možda smo preuzimali na sebe nedovršene poslovne obaveze alkoholičara sa kojim smo živeli, javljali se na telefon umesto njega i prikrivali njegove greške. Ali bez obzira na to šta smo činili, naš život se nije poboljšao, a alkoholičar se nije promenio.
Da bismo uradili Prvi Korak i priznali svoju nemoć pred alkoholom. moramo pre svega da smatramo i prihvatimo alkoholizam kao bolest. Medicinski stručnjaci se slažu sa tvrdnjom da je alkoholizam progresivna bolest čije napredovanje može da se zaustavi, ali ona sama ne može da se izleči - ona je doživotna. Jedan od njenih simptoma je nekontrolisana želja za pićem; bez obzira na to koliko alkoholičar pije, ta želja i dalje raste. Neki alkoholičari pokušavaju da ubede svoje porodice da je njihovo pice drustveno prihvatljivo, tako što piju samo vikendom ili se uzdrzavaju u toku određenog vremenskog perioda. Medjutim, poriv za picem se stalno vraća. Jedini način da se bolest zaustavi je totalno uzdrzavanje od pica.
Mnogi alkoholičari uspeju da se oporave od alkohola na različite nacine. Program Anonimnih Alkoholičara (AA) se preporučuje kao najdelotvorniji. Medjutim, naše iskustvo govori da nikoga ne možemo da prisilimo da prestane da pije. To može da bude amo lični izbor alkoholičara.
Alkoholizam je porodična bolest. To znači da “…alkoholizam jednog člana utiče na čitavu porodicu i čini je bolesnom. Zašto se to dešava? Za razliku od secerne bolesti, alkoholizam se ne zadržava samo u telu obolelog. To je istovremeno i bolest međuljudskih odnosa. Mnogi znakovii ove bolesti iskazuju se kroz ponašanje alkoholičara. Ljudi oko njih reaguju na to ponašanje. Pokušavaju da ga kontrolišu, poprave ili sakriju. Povređeni su njime i često sebe krive za to. Vremenom i oni sami postaju emocionalno poremećene osobe.” (iz Alateen-Nada za decu alkoholičara, strana 6.)
Na sastancima Al-Anon-a najčešće se uz pomoć sledeće tri reči opisuje naša nemoć pred alkoholizmom: nismo ga prouzrokovali, ne možemo da ga izlečimo i ne možemo da ga kontrolisemo. Tako počinjemo da shvatamo osnovnu pretpostavku Al-Anon programa - pomeranje fokusa sa alkoholičara na sebe i sopstveni život. Koliko god da je teško priznati sopstveni udeo u problemima koje imamo, prihvatanje Prvog Koraka donosi oslobađanje od nemogućeg zadatka. Pokušavali smo da pobedimo bolest - i to tuđu bolest!
Da bismo pronašli mir u sopstvenom životu, moramo da se promenimo - to je veliki izazov, a često izgleda zastrašujuće. Moramo ponovo da naučimo kako da brinemo o sebi. Kada smo usredsredjeni na alkoholizam i ponašanje druge osobe, najčešće njene potrebe stavljamo na prvo mesto. Obično imamo nisko samopoštovanje i ne verujemo da zaslužujemo vreme i pažnju. Bez obzira da li sebe procenjujemo kao dobre ili loše, alkoholizam nas uvek pobeđuje. Medjutim, u Al-Anon-u ćemo da pronadjemo pomoć.
Priznavanje sopstvene nemoći može da bude veoma težak zadatak. Na kraju krajeva, mi smo ti koji su održali porodicu, posao i čitav svet na okupu, dok su alkoholičari oko nas pravili haos. Kako je to moguće da smo mi, odgovorni, u stvari nemoćni?
U Al-Anon-u počinjemo da shvatamo da ne možemo da upravljamo životom ukoliko pokušavamo da kontrolišemo ljude i događaje u njemu. Možda je teško da priznamo da su naša dobronamerna nastojanja zapravo sastavni deo problema, ali po dolasku u Al-Anon, mi smo najzad spremni da probamo nešto - bilo šta - novo. Moramo da priznamo da ništa što uradimo ili ne uradimo ne može da uticr na alkoholizam druge osobe. Kako možemo da pomognemo alkoholičaru? U Al-Anon-u učimo da prihvatimo stvari koje ne možemo da promenimo (alkoholičara) i menjamo stvari koje možemo da promenimo (same sebe). Da bismo se oporavili moramo da naučimo kako da ostanemo usredsredjeni na sebe.
Kada se osvrenemo unazad, od nas se zapravo traži da priznamo svoju nemoć pred alkoholom, alkoholičarem i svakom osobom i događajem na koji smo pokušali da utičemo. Napuštanjem iluzije da možemo da kontrolisemo ljude, njihove reakcije i njihovu zavisnost od alkohola, oslobađamo se ogromnog tereta i otkrivamo ogromnu slobodu i moć u sebi - moć da definišemo i živimo sopstveni život. Osećanje nemoći se smanjuje. Polako otkrivamo staze sopstvenog oporavka.
U Al-Anon-u otkrivamo principe koji nam pomažu u odnosima sa drugima. Al-Anon nas uči novim načinima za uspostavljanje zdravih odnosa u svim oblastima života. Prvi Korak nas uvek podseća na to koji je pravi odnos sa drugima - mi nemamo moć nad njima. To nas postavlja u pravilan odnos i sa sobom samima - kad pokušavamo da kontrolišemo druge, gubimo mogućnost da upravljamo sopstvenim životom. Prvi Korak je istinski početak našeg puta oporavka.