moja tuzna prica...

Suovisnici su osobe koje su u bliskoj vezi sa ovisnikom i koje pate uz njih, bez obzira da li ovisnik priznaje da ima problem ili ne. Ovdje možete razmijeniti mišljenja o mehanizmima za nošenje sa problemima i tehnikama za pomoć Vama, a ne ovisnicima.

Moderators: sanela, Erineja

Post Reply
cungalunga
Posts: 6
Joined: Tue Oct 21, 2008 2:18 pm

moja tuzna prica...

Post by cungalunga »

...Već dugo citam ovaj forum i nikako da napisem nesto jer sam se pronasla u jako puno prica i pronasla odgovore na mnoga pitanja koja su me zanimala...ovako moja prica s tim deckom pocinje otprilike prije 4 god..tada sam ga upoznala i bilo nam je predivno mozda cak presavrseno da bi bilo istinito...bili smo u vezi 6 mj.tada se u njemu nesto prelomilo i promijenio se za 360.poceo je smisljati nekakve isprike da nema vremena,da previse radi,itd...to ja tako trajalo nekih par mjeseci,ja sam se vratila s mora i ponovno smo poceli..nije to vise bila ista osoba ali sam se nadala da ce se stvari s vremenom vratiti na staro...naime,priznao mi je da se drogirao kad je imao 20,(sad ima 31),i da je bio na lijecenju,odlazio je u nekakav centar jednom mjesecno-to je trajalo god.dana i nakon toga je navodno bio cist 5god.u to vrijeme kad mi je rekao za to iskreno nisam ni pomisljala na heroin jer mi je znao reci da je sve probao osim igle,a ja sam heroin povezivala samo s iglom,mozda sam tjesila samu sebe.taj period bio mi je grozan,posudivala sam mu pare(on mi je jos uz to i krao naravno) uvijek je mislio tako dobru laz za sta mu treba...tesko mi se je i prisjetit o kojoj se svoti radi...a jos teze kad sam saznala na sta te pare idu..za njegovo lose raspolozenje i izbjegavanje mene krivio je tablete,jjer mu je doma jako teska situacija..ja sam bila jako povezana s njegovom mamom(i jos uvijek sam)...uglavnom,oprostite sta tako sve nepovezano pisem jer mi je jako tesko skupit te 4 i pol godine...taj period dok ja nisam znala o cemu se radi i naravno kao i uvijek zadnja saznala trajao je otprilike 4mjeseci.jako me povrijedilo to sta mi njegovi roditelji to nisu rekli a znali su i sumnjali da mu dajem pare..presla sam i preko toga,sad sam bila svjesna da to nije mali problem i da mu zelim pomoc..mislim da je glupo i spominjat koliko ga volim.ubrzo nakon toga,bio je u zatvoru mj.dana,kada je izasao to je bilo grozno..nakon mj.dana otisao je u komunu i vratio se nakon 3 mj.OPET ONAKAV KAKVOG SAM GA UPOZNALA..bio je naravno svjestan svih svojih gresaka i htjeo je to promijenit,jako puno vremena smo provodili skupa i razgovarali...ali nazalost i to je kratko trajalo...poceo je sa subovima,ali nakon nekog vremena poceo me izbjegavati opet tako da sam pretpostavila o cemu se radi...ne razumijem zasto me ne zeli pokraj sebe kad mu je tesko,a ne samo u onim periodima kad je bio ok,a zelim mu pomoc a on to kao da ne zeli.trenutno je situacija jako lose,starci ga zele izbacit iz kuce jer su mu do sada sve nekako podilazili,starci ce mu se razvest,sestra mu je jako lose i to njega sigurno jos vise pogada...promijenio je terapiju,poceo je sa heptanonima..mene naravno gura od sebe a znam da me voli,a kao da ne zeli da mu pomognem...STA DA RADIM???nekako gubim nadu a ne zelim...
cungalunga
Posts: 6
Joined: Tue Oct 21, 2008 2:18 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by cungalunga »

puno toga nisam napisala zato slibodno pitajte,jako mi je tesko,nemam s kim o tome razgovarati jer naravno moji prijatelji to ne razume i na neki nacin me osudjuju i ne shvacaju,i u potpunosti ih razumijem,upravo zbog toga sam odlucila ovo podijeliti sa vama koji imate slicne price...unaprijed hvala!!
MaraMara
Posts: 2
Joined: Thu Feb 19, 2009 7:34 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by MaraMara »

draga moja, nalazim se u tvojoj prici, samo sto ja sa svojim dragim nisam bila tako dugo zajedno (10 mjeseci). ostalih 12 mjeseci je islo vamo tamo, znala sam da nesto nije u redu, ali u zivotu nisam pomislila na heroin (znala sam da je kokain u pitanju). tek nakon 8 mjeseci poslije naseg prekida sam saznala (bili smo u kontaktu, ali on je uvijek i dalje negirao... i njega su tada starci izbacili iz kuce) i to sasvim slucajno (tragovi krvi na njegovom krevetu....horor). tada mi je sve priznao, otisao je par sedmica poslije toga na detox 10 dana, vratio se, i znala sam da ce nastaviti. pokusala sam biti uz njega, i na kraju sam odlucila prekinuti sa nadom da ce doci sebi i razmisliti o svemu. kako sam bila naivna! uglavnom, nakon izvjesnog vremena poceo mi se opet javljati i tvrditi kako je sve u redu. na kraju krajeva, nalazim se na istoj tacki kao ti. on me izbjegava, izbjegava razgovore, i tvrdi da nista vise ne uzima (a vidim mu na ocima da opet/i dalje nesto koristi). ludim. znam kako se osjecas, ne znam sta da ti kazem, jer ne mogu ni sebi pomoci....
freeda
Posts: 58
Joined: Thu Jul 12, 2007 9:17 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by freeda »

Ne trebas biti tuzna niti preispitivati sebe. On je dovoljan sam sebi, egoizam je karakteristican za ovisnika, bolno ali istinito. Tri mjeseca komune nisu bila dovoljna da spozna sebe i promjeni se. Ono sto ti mozes je okrenuti se sebi i svom zivotu. Govorim iz liscnog iskustva, suovisnickog, dugogodisnjeg. Nekad je bio jedna osoba, neko u koga si se zaljubila, koga si voljela i koja je tebe voljela. Droga je od njega napravila nesto sto ne zelimo ni usput sresti.Ja svog muza volim i dan danas ali volim i sebe i svoj zivot. Pretrpjela sam grozne situacije, oprostila, pomogla bih mu i uz njega sam i poslije svega. Ipak u međuvremenu, mislim na periode njihovog drogiranja i naseg zivota uz njih takve, skidanja, lijecenja...stvari se promjene, emocije, navike, zivoti nam odu u razlicitim smjerovima, na to tesko mozes uticati. Budi uz njega dok je na putu lijecenja i ako zeli da pomogne sam sebi. Na silu ne moze nista. Sve dok on ne odluci da se oslobodi dopa ti mozes umirati, raditi i nemoguce, ali rezultata nema. Evociranjem uspomena, "pretresanjem" sta je bilo a kako je moglo da bude cinis samo sebi lose. Jednostavno pusti da stvari idu svojim tokom i ne unistavaj sebe.
Mozda i ja zvucim kao egoista ali poslije godina i godina suovisnickog staza jednostavno prestanes da lazes sebe i prihvatis realnost onakvom kakva je, stavis tacku na neke stvari i napravis novu listu prioriteta. Na mojoj je nas sin na prvom mjestu a onda ja, jer samo ako ostanem normalna i jaka mogu podizati svoje dijete.
Da bi uspjeli ponovo i imali zdrav i normalan odnos potrebno je vrijeme i kompromisi sa obje strane a prije svega on mora da rascisti sa sobom i svojim problemom i odluci sta zeli.
Sretno.
cungalunga
Posts: 6
Joined: Tue Oct 21, 2008 2:18 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by cungalunga »

hvala vam...trenutno se nalazim kako se kaze izmedju dvije vatre-njegove mame i njega...povezana sam s njegovom mamom i sve mi kaze tako da znam da me laze i mulja,bas jucer sam bila kod njega doma a da on nije znao-bio je zakljucan u sobi i nije izlazio cijeli dan i kad je izasao i vidio me-nista bez pozdrava...valjda ga je pogodilo to sta mu radim iza ledja ali stvarno zelim samo dobro...pokusavamo ga natjerat u tu komunu ali zanm da on sam mora sam sa sobom to zeljet...nisam zapostavila sebe jos 2 ispita do diplome,trudim se razdvojit taj zivot od njega,ubiti kao da zivim 2 zivota...jako me sve to boli...ali valjda ce vrijeme pokazat svoje...jos jednom hvala...samo mi nije jedna stvar jasna,mama ga testira svako toliko na heroin i on nikada nije pozitivan to nam nije jasno...i dali to sta me ne zeli kraj sebe mozda se ni ne zeli promijenit????
jana
Posts: 585
Joined: Wed Sep 12, 2007 12:47 am

Re: moja tuzna prica...

Post by jana »

Draga moja,kad je konzumacija u toku,oni ne zele imati nikoga pored sebe.Ni mamu,ni djevojku,ni djete.Nikoga.Svi figuriraju kao vostane figure,a oni su u svojem filmu.Tako da znas.Kad se uspostavi neka apstinencija i prodje malo vremena,onda su sposobni za neku lomljivu komunikaciju,ali o emocijama,nemoj da se zavaravas.Emocionalna osakacenost lijeci se dugotrajnom apstinencijom i paralelnim radom na sebi.Cuvaj se.
User avatar
Guta_Retas
Posts: 303
Joined: Sat Feb 07, 2009 11:48 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by Guta_Retas »

jana wrote:Draga moja,kad je konzumacija u toku,oni ne zele imati nikoga pored sebe.Ni mamu,ni djevojku,ni djete.Nikoga.Svi figuriraju kao vostane figure,a oni su u svojem filmu.Tako da znas.Kad se uspostavi neka apstinencija i prodje malo vremena,onda su sposobni za neku lomljivu komunikaciju,ali o emocijama,nemoj da se zavaravas.Emocionalna osakacenost lijeci se dugotrajnom apstinencijom i paralelnim radom na sebi.Cuvaj se.

slazem se 1000%....
So rise and be your master you don't need to be a slave
User avatar
majka
Posts: 58
Joined: Wed Feb 25, 2009 3:49 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by majka »

Procitala sam ovo o cemu pises i nekako imam potrebu da ti napisem par redaka. Vazno je da znas da oni ni na koga ne misle osim na ono sto njima treba. Nije lako nekog koga volis objektivno analizirati, ali tad suovisnik upada u njihovu beskrupuloznu igru. Ako imas snage i to zelis, pokusaj da pomognes, ali sebe cuvaj.... Ako roditelj moze skupiti snagu i svoje dijete ostaviti na ulici, onda i ti moras smoci snage da postavis svom momku kristalno jasne uslove. Lijecenje ili kraj.... i moras biti dosledna, jer bas to ga moze podstaci da pomogne sebi. Moje misljenje je da na svaki drugi nacin samo gubis vrijeme i svoju energiju, a pomaka nece biti.
Dobro razmisli, misleci u prvom planu samo o sebi i sta zelis.
Pozdrav i budi hrabra!
cungalunga
Posts: 6
Joined: Tue Oct 21, 2008 2:18 pm

Re: moja tuzna prica...

Post by cungalunga »

evo mene nakon 4 god opet na vašim stranicama...osjetila sam potrebu da nekako zavrsim ovu pricu i sa svojim savjetom pomognem nekome...sta se promijenilo u ove 4 god sa zivotom s narkomanom?u mojem zivotu puno toga a u njegovom sve je ostalo nazalost isto...postala sam njegova zena i majka prekrasne dvoje djece sretne izdrave sto je najvaznije...bilo je uspona i padova lijepih i ruznih trenutaka kao i u svakom braku samo jedna ?sitnica? mijenja cijelu stvar-narkomanija...bolest koju nismo uspjeli pobijediti...nadala sam se djeca ce ga potaknut ali ne...on je sada u komuni na ljecenju vec 3 mj i nadam se da ce ostati cijele 2 god koliko traje program...ja sam se makla zapocela novi zivot bez stresa(koliko je to god moguce u danasnje vrijeme)kod roditelja sam imam njihovu podršku na cemu sam im jako zahvalna,radim,djeca idu u vrtic i neko se sve poslozilo.sa muzem (još uvijek) se cujemo i tu i tamo neko pismo ali to su sve puste price svako pismo na istu foru koje sam vec milijun puta procitala svi su oni jako i dobri na rijecima to svi znamo koji smo u tome....i na kraju vam sam zelim reci-svi curama koje se jos dvoume dali ostati i biti podrska -da do određene granice ali to se tako oteze i nikad neznas kad ce opet-bjezite sto dalje i volite sebe!!!!nadam se da sam ispravno odlucila i srecom moja djeca nisu puno osjetila tu bolesnu okolinu jer su mi oni uvijek bili na prvom mjestu...
Post Reply