Saznala sam da mi je sestra ovisnik- i šta sad??
Posted: Fri Mar 20, 2009 4:45 pm
Pozdrav svima – mislim da mi netko ovdje može bar malo pomoći..
(Molim moderatore da premjeste temu ak joj ovdje nije mjesto.)
Dakle, prije dva tjedna mi je mlađa sestra priznala da je ovisnica o heroinu.
Prestala ga je koristiti prošlo ljeto i to nakon poprilično gadnog skidanja – slučajnog jer se preračunala i nije stigla ništa nabaviti a kad ju je ulovilo jednostavno nije imala snage nikog nazvati.
Ironično, ja sam je vozila na hitnu taj put –svi smo mislili da je želučana viroza koju sam i sama imala i koja je identično izgledala-i u jednom trenutku kad sam je pogledala u retrovizoru kak leži i trese se na zadnjem sicu, prošlo mi kroz glavu da izgleda kao narkomani iz filomova kad se skidaju...al misao je istog trenutka nestala...
A nije da sam mislila da je čista kao suza...
Klasični sindrom srednjeg djeteta, u školi osrednja, malo povučena, starci vječito nezadovoljni(ocjenama, šminkanjem, izlascima....). kad su se pojavile prve sumnje, čak sam je i testirala – očito bad timing jer je test bio negativan...
Još jedanput smo imale prepirku na temu „šta se s njom događa“ – imala je odgovor na svako moje pitanje i bila užasno povrijeđena sa mojim nepovjerenjem....
Zaključila sam da je jedna od onih koji vikendima/posebnim prigodama/uzimaju travu ili neku kemija koja ne izaziva ovisnost jer očito nije ovisna – normalno funkcionira, radi i to vrlo odgovoran posao na kojem je svi hvale, ne izgleda kao junky, čak štoviše (izuzev što je oduvijek bila dosta mršava).. Starci su oduvijek bili sumnjičavi i prestrogi prema svima nama, i teško im je udovoljiti,sukob generacija, tak da ni njihovi povremeni ispadi nisu nešto strašno...uglavnom, ne može biti da je neš' ozbiljno, već je samo vikend brijačica,a i sama sam okružena s dosta takvih i riješit će to ona već...nema smisla da je u njenim godinama (sad ima 26) provjeravam i kontroliram kao malo dijete..a i teško joj je jer je prekinula dugu vezu...
U biti heroin mi nije ni pao na pamet, jer svi znamo kako izgledaju oni na njemu, ona je nekak prenoramalna, uredna...a puno spava jer je posao težak i u smjenama...
Kako naivno, neinformirano i glupo od mene...
I onda mi mlađa sestra koja živi s njom i starcima ispriča par situacija koje su joj bile sumnjive, jer njima su pričali u školi o drogi, i nju je sad strah da sa sekom neš nije dobro, i da je jako muči jer mi je trebala prije reći......
I tad mi se sve složilo...sve kaj sam očito sama racionalizirala „ma nije ništa strašno“ odjednom je pasalo u sve znakove ovisnosti....priznala je nakon mog drugog“molim te reci mi istinu...“: par godina ga je samo šmrkala – niš posebno, s vremena na vrijeme, sa višemjesečnim pauzama...onda je pukla veza....onda je jedan „frend“ rekao da tek kad se pukneš vidiš šta je to...pa se pikala mjesec dana – najbolji osjećaj u životu (sa sjajem u očima ga je opisivala)...nakon mjeses dana prvi znaci krize...nakon sljedećih par tjedana samo razmišljanje kad će uzeti sljedeću dozu...nakon tri mjeseca pikanja osjeća da je navučena, već dva mjeseca nema „onog“ fillinga nego samo strah od krize... povjerava se frendici koja joj sredi off record (zbog posla)razgovor sa liječnikom...dobiva subotex terapiju, no ne može je dići u ljekarni jer nedostaje žig...nabavlja subotex na crno, koristi ga mjesec dana i skuži da se navukla na njega...i od tad u krug-uzaima h da se skine sa subotexa pa hep da se skine sa heroina, pa opet proba subotex...i tak skoro godinu dana do gore spomenutog skidanja...
Bol i strah koji je osjetila kod skidanja ne želi više nikad osjetiti i zato više nije uzimala h. Nabavlja hep na crno (sub joj nikako ne paše), neko vrijjeme je uzimala svaki dan po par kom i onda je jedno jutro probala i skužila da može bez njih...sad ih ima uvijek u torbi i uzme jednu/dvije kad osjeti crva – zadnji put prije mjesec dana....kaje se, ljuta je na sebe, uplašena...zna da još ima puno ispred sebe, al živi dan po dan...htjela mi je reći, al ja imam svoj život, i nikad nije bio dobar timing...žao joj je staraca al misli da bih dotuklo da sazanaju...puno joj je lakše jer može konačno s nekim razgovarati o tome (ona frendica nije baš shvatila to kao velik problem...)..razmišljala je o psihologu, al misli d ajoj sad već ne treba...
Sad me zanima vaše mišljenje – dal sve ovo zvuči kao moguća priča, ili još jedna muljaža....
Ja joj nekak vjerujem, tj želim vjerovati, al sam u totalnom grču – dal' reći starcima, što sa njenim poslom koji je u kontradikciji s njenim stanjem, što sa mlađom sestrom i kak će to sve utjecat na nju (teenager-ka..) – šutnjom preuzimam odgovornost za sve....nemojte me krivo shvatiti, spremna sam na sve al dal je to ispravno?dal joj mogu/smijem vjerovati?
Molim za savjete/mišljenja jer trenutno nemam nikog u „stvarnom „ svijetu ko bi mi mogao dati ikakav savjet....
I sorry za ovako dug post....
Pozz...
(Molim moderatore da premjeste temu ak joj ovdje nije mjesto.)
Dakle, prije dva tjedna mi je mlađa sestra priznala da je ovisnica o heroinu.
Prestala ga je koristiti prošlo ljeto i to nakon poprilično gadnog skidanja – slučajnog jer se preračunala i nije stigla ništa nabaviti a kad ju je ulovilo jednostavno nije imala snage nikog nazvati.
Ironično, ja sam je vozila na hitnu taj put –svi smo mislili da je želučana viroza koju sam i sama imala i koja je identično izgledala-i u jednom trenutku kad sam je pogledala u retrovizoru kak leži i trese se na zadnjem sicu, prošlo mi kroz glavu da izgleda kao narkomani iz filomova kad se skidaju...al misao je istog trenutka nestala...
A nije da sam mislila da je čista kao suza...
Klasični sindrom srednjeg djeteta, u školi osrednja, malo povučena, starci vječito nezadovoljni(ocjenama, šminkanjem, izlascima....). kad su se pojavile prve sumnje, čak sam je i testirala – očito bad timing jer je test bio negativan...
Još jedanput smo imale prepirku na temu „šta se s njom događa“ – imala je odgovor na svako moje pitanje i bila užasno povrijeđena sa mojim nepovjerenjem....
Zaključila sam da je jedna od onih koji vikendima/posebnim prigodama/uzimaju travu ili neku kemija koja ne izaziva ovisnost jer očito nije ovisna – normalno funkcionira, radi i to vrlo odgovoran posao na kojem je svi hvale, ne izgleda kao junky, čak štoviše (izuzev što je oduvijek bila dosta mršava).. Starci su oduvijek bili sumnjičavi i prestrogi prema svima nama, i teško im je udovoljiti,sukob generacija, tak da ni njihovi povremeni ispadi nisu nešto strašno...uglavnom, ne može biti da je neš' ozbiljno, već je samo vikend brijačica,a i sama sam okružena s dosta takvih i riješit će to ona već...nema smisla da je u njenim godinama (sad ima 26) provjeravam i kontroliram kao malo dijete..a i teško joj je jer je prekinula dugu vezu...
U biti heroin mi nije ni pao na pamet, jer svi znamo kako izgledaju oni na njemu, ona je nekak prenoramalna, uredna...a puno spava jer je posao težak i u smjenama...
Kako naivno, neinformirano i glupo od mene...
I onda mi mlađa sestra koja živi s njom i starcima ispriča par situacija koje su joj bile sumnjive, jer njima su pričali u školi o drogi, i nju je sad strah da sa sekom neš nije dobro, i da je jako muči jer mi je trebala prije reći......
I tad mi se sve složilo...sve kaj sam očito sama racionalizirala „ma nije ništa strašno“ odjednom je pasalo u sve znakove ovisnosti....priznala je nakon mog drugog“molim te reci mi istinu...“: par godina ga je samo šmrkala – niš posebno, s vremena na vrijeme, sa višemjesečnim pauzama...onda je pukla veza....onda je jedan „frend“ rekao da tek kad se pukneš vidiš šta je to...pa se pikala mjesec dana – najbolji osjećaj u životu (sa sjajem u očima ga je opisivala)...nakon mjeses dana prvi znaci krize...nakon sljedećih par tjedana samo razmišljanje kad će uzeti sljedeću dozu...nakon tri mjeseca pikanja osjeća da je navučena, već dva mjeseca nema „onog“ fillinga nego samo strah od krize... povjerava se frendici koja joj sredi off record (zbog posla)razgovor sa liječnikom...dobiva subotex terapiju, no ne može je dići u ljekarni jer nedostaje žig...nabavlja subotex na crno, koristi ga mjesec dana i skuži da se navukla na njega...i od tad u krug-uzaima h da se skine sa subotexa pa hep da se skine sa heroina, pa opet proba subotex...i tak skoro godinu dana do gore spomenutog skidanja...
Bol i strah koji je osjetila kod skidanja ne želi više nikad osjetiti i zato više nije uzimala h. Nabavlja hep na crno (sub joj nikako ne paše), neko vrijjeme je uzimala svaki dan po par kom i onda je jedno jutro probala i skužila da može bez njih...sad ih ima uvijek u torbi i uzme jednu/dvije kad osjeti crva – zadnji put prije mjesec dana....kaje se, ljuta je na sebe, uplašena...zna da još ima puno ispred sebe, al živi dan po dan...htjela mi je reći, al ja imam svoj život, i nikad nije bio dobar timing...žao joj je staraca al misli da bih dotuklo da sazanaju...puno joj je lakše jer može konačno s nekim razgovarati o tome (ona frendica nije baš shvatila to kao velik problem...)..razmišljala je o psihologu, al misli d ajoj sad već ne treba...
Sad me zanima vaše mišljenje – dal sve ovo zvuči kao moguća priča, ili još jedna muljaža....
Ja joj nekak vjerujem, tj želim vjerovati, al sam u totalnom grču – dal' reći starcima, što sa njenim poslom koji je u kontradikciji s njenim stanjem, što sa mlađom sestrom i kak će to sve utjecat na nju (teenager-ka..) – šutnjom preuzimam odgovornost za sve....nemojte me krivo shvatiti, spremna sam na sve al dal je to ispravno?dal joj mogu/smijem vjerovati?
Molim za savjete/mišljenja jer trenutno nemam nikog u „stvarnom „ svijetu ko bi mi mogao dati ikakav savjet....
I sorry za ovako dug post....
Pozz...