Diskusija - roditelji-djeca

Suovisnici su osobe koje su u bliskoj vezi sa ovisnikom i koje pate uz njih, bez obzira da li ovisnik priznaje da ima problem ili ne. Ovdje možete razmijeniti mišljenja o mehanizmima za nošenje sa problemima i tehnikama za pomoć Vama, a ne ovisnicima.

Moderators: sanela, Erineja

User avatar
pepeljuga84
Posts: 1057
Joined: Mon May 09, 2005 10:07 am
Location: Beograd

Post by pepeljuga84 »

Sada znam da jesam gresila ali da nisam jedini krivac za sve sto se desava. Cak i da sam sve uradila drugacije, velika je verovatnoca da bi ishod bio isti.
:!: :!: TEK KADA RODITELJ NA OVAJ NAČIN PROMENI PRAVAC RAZMIŠLJANJA,I PRESTANE DA TRAŽI KRIVCE-SPREMAN JE DA ISKRENO :!: ,POMOGNE SVOM DETETU :!: :!:
Možda spava sa očima iznad svakog zla,
Iznad stvari iluzija,izvan života,
I s njom spava,neviđena,njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima iznad svakog zla.
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

to je stvar karaktera...covjeka...alkoholizam igra veliku ulogu i tome svemu..i geni rade svoje. adikcija je bolest i pokaze svoje lice prije ili kasnije na ovaj ili onaj nacin. Nekad nije ni to..nekad je jednostavno ne jaka licnost...nesigurna i naivna na neki nacin. Nekad je teska situacija...ali se opet vrati na slabost karaktera,,posustanes lako i nemas otpora prema nekim stvarima. Nekad je experimentisanje i furka...
U ratu je puno zena pilo apaurine...i one koje nisu nikada prije...ali npr moja mama nije...nikada nista. Nije bjezala suocavala se sa zivotim dan za danom. Ali to ne moze svako...eto ja ne mogu..a ni moj tata. I kod mene alkoholizam igra veliku ulogu..ne da je uticalo na moje djetinjstvo, jer nije- nego genetski. Ja sam imala perfektno djetinjstvo i ljubav i mamu i tatu i paznju i sve...i eto odjednom sam postala labilna i izgubila svoje JA...ne da sam pod uticajem drugih radila nesto lose..ne..nego sam bila nesigurna i nekako preplasena..ali to se bas promjenilo u ratu..ne nije me bilo strah rata ..nego neceg veceg, dubljeg...odjednom sam se osjetila samom, bez puno paznje i u strahu od necega.
neko bjezi, neko se suocava sa problemima odmah...i oni sto se bore i ne bjeze osjete to kasnije...pogotovo one koji se bore i idu dalje ali sve drze u sebi...i onda ih to jede i jede..dok ne explodiraju.
ali je ipak sve do naseg karektera i koliko smo jaki kao licnost...ali i ako smo najslabiji mozemo nauciti da budemo jaci...
samo krivica je veliko zlo i nikome nista dobro nije donijela....a ako nesto zaista zelimo mi cemo to i ostvariti..uz pomoc onih koji nas vole naravno.
Post Reply