POMOZITE NAM!

Suovisnici su osobe koje su u bliskoj vezi sa ovisnikom i koje pate uz njih, bez obzira da li ovisnik priznaje da ima problem ili ne. Ovdje možete razmijeniti mišljenja o mehanizmima za nošenje sa problemima i tehnikama za pomoć Vama, a ne ovisnicima.

Moderators: sanela, Erineja

Post Reply
User avatar
Erineja
Posts: 116
Joined: Thu Aug 18, 2005 6:48 am
Contact:

POMOZITE NAM!

Post by Erineja »

Otvaram ovu temu u ime svih roditelja koji posecuju ovaj forum, a sigurna sam da ih ima puno. Postujem vasu zelju da ne narusavamo vasu privatnost, ali nemojte nas i ovde, na podforumu Suovisnici odvajati da "kao roditelji pricamo medjusobno i razmenjujemo iskustva". Slazem se da je i to potrebno, ali niko od nas ne bi bio na ovom forumu de je to i dovoljno. Vecina nas, roditelja, nije bila u vodama narkomanije i jako nam je tesko da shvatimo vasa osecanja, nade, zelje, strahove. Pomozite nam u tome. Razgovarajte sa nama makar ovde, na ovoj temi. Mozete razgovarati O NAMA pod temom Deca ovisnici o roditeljima. Mozemo i mi roditelji komunicirati medjusobno na temi Roditelji. Ali to nije dovoljno! Razgovarajte SA nama.
Meni je potrebna vasa pomoc da bih mogla da pomognem svojoj cerki i sebi. Ne moze mi ni jedan roditelj pomoci da razumem kroz sta prolazi moja cerka koja je narkoman vec cetiri godine. Luna je napisala: "...a da bi neko znao ili mogao vidjeti i potpuno razumijeti narkomaniju i nas zivot kad u njoj , taj i sam mora biti ovisnik ili je nekada bio....". Ja nikada nisam bila narkoman i, mozda je ovo sto cu reci glupo, ali na trenutke mi je zao sto nisam, jer da sam nekada u zivotu bila na heroinu znala bih kroz sta sada prolazi moje dete, mogla bih da je razumem, znala bih kako da joj pridjem i kako da joj pomognem.
Ovako, verovatno kao i vecina roditelja, sve sto radim izgleda mi pogresno. Koliko god se trudila da joj pridjem, da joj pokazem da sam uz nju, da je volim, da bih dala sve na svetu samo da mogu da joj pomognem, sve je uzalud. Ona u meni vidi neprijatelja koji je smara, davi, atakuje na njenu privatnost i pravo da zivi kako joj je volja.
Moracu sada da prekinem ... izvinjavam se svima ... nastavicu malo kasnije.
User avatar
Erineja
Posts: 116
Joined: Thu Aug 18, 2005 6:48 am
Contact:

Post by Erineja »

Ispricacu vam ukratko svoju pricu.
Moja cerka rodjena je bez oca. Razisli smo se pre njenog rodjenja. Od trenutka kada se rodila postala je moj razlog za zivot, smisao mog zivota, njegova centralna figura. Mozda iz grize savesti sto sam je lisila oca, ili iz ciste roditeljske gluposti, trudila sam se da joj zivot bude lep i lagodan, da ima sve sto pozeli. Imala sam tako velike planove kako cu joj obezbediti sjajnu buducnost, zivot u kome nece znati za “nema” i u kome nece morati da se muci ni zbog cega. Kako mi to iz danasnjeg ugla deluje glupo. Cinila sam joj u stvari medvedju uslugu. Zaradila sam gomilu para kako bih joj kupila stan u kome ce ziveti kad odraste, kako bi imala gotovinu da zapocne neki svoj posao kad odluci cime ce se baviti u zivotu. U isto vreme ostavila sam joj previse slobode, smatrajuci da svaki problem mozemo resiti razgovorom i da ce, ako je ne budem previse ogranicavala, ona izrasti u jednu samostalnu, jaku osobu. Verovatno sam je negde na tom putu izgubila a da nisam to ni primetila.
Ne znam tacno kada je pocela sa travom (sa 14-15 godina otprilike). Sa 16 je eksperimentisala sa raznim tabletama, sa 17 je bila na Trodonima a od 18. je na heroinu. Uskoro ce napuniti 22 godine. Promene u njenom ponasanju bile su primetne od samog pocetka. Roditelji to uvek primete ali ne zele da sebi priznaju istinu. Ja sam njeno ponasanje pravdala pubertetom, odrastanjem, trazenjem identiteta. Narkomanija je bila nesto sto se dogadja drugima, nikako mom detetu. Onda je drasticno popustila u skoli, strasno smrsala, bila stalno umorna, izgubila interesovanje za sve oko sebe, pocela da krade novac i stvari iz kuce. Vise nije bilo mesta zatvaranju ociju pred istinom. Moja cerka je narkoman. U prvom trenutku ta spoznaja me je potpuno porazila. Ceo moj svet se srusio kao kula od karata, dao dvorac od stakla. Ali ja sam borac. Uspravila sam se odlucila da cu se boriti izvuci svoje dete iz sveta droge. Ne moze heroin biti jaci od moje ljubavi i zelje da je spasim. Jos jedna glupost u nizu. Sada, posle 4 godine pakla to znam.
Sve sto sam znala pokusala sam. I sve je ostalo bez rezultata. Pokusala sam da joj budem prijatelj, da joj pokazem da je volim, da sam uz nju i da sam spremna da ucinim sve da joj pomognem. Ostavila sam posao kako bih imala svo vreme ovoga sveta samo za nju. Pokusala sam da joj pokazem da je ne osudjujem, da ne smatram da je losa osoba zato sto je narkoman. Mozda sam sve to radila na pogresan nacin, ne znam. Svaki moj pokusaj razbijao se o zid koji je ona podigla oko sebe. Koliko god ja pokusavala da joj se priblizim, taj zid je postajao sve vislji i jaci. Gledala je u meni neprijatelja, optuzivala me da je ogranicavam, sputavam, maltreturam, da joj se mesam u zivot i pokusavam da upravljam njime.
Pokusala sam da je odvojim od drustva (u nadi da cu je tako odvojiti i od droge) ali ona je nasla novo (gde se naravno vecina drogirala). Slala sam ljude da tuku dilere od kojih je nabavljala, ali ona je nalazila nove. Pokusavala sa ucenama, kaznama, pretnjama. Nista nije pomoglo. Ni molbe, preklinjanja, suze. Nista. Sve je to samo udaljavalo sve vise od mene. Jedino sto nam je bilo i sto nam je jos uvek zajednicko je da tonemo sve dublje i dublje.
Trenutna situacija je da ona vreme uglavnom provodi van kuce, sa momkom koji je narkoman. Kuci dodje na nekoliko sati da se presvuce, istusira, nesto malo jede i provede malo vremena uz TV i kompjuter. Pokusava da tih nekoliko sati glumi dobru cerku smatrajuci valjda kako cu ja poverovati da je sve uredu. Povremeno ima krize koje pokusava na sve nacine da sakrije od mene. Ne znam da li je to zato sto pokusava da prekine ili zato sto nema para (dzeparac joj ne dajem i preduzela sam sve mere da iz kuce ne moze da iznosi stvari). I dalje smatra da sam joj neprijatelj koji iz nekog svog bolesnog zadovoljstva zeli da upravlja njenim zivotom.
Ja sam posle 4 godine borbe jos uvek na pocerku. Ali ne vise jaka i samouverena, vec jedna depresivna osoba puna gorcine i bola. Svesna sam da takva ne mogu da pomognem svojoj cerki. Svesna sam da sam joj los primer ovakva bezvoljna i bolesna. Posle svakog udarca u zid i pada sve teze se podizem. Nemam vise ideja sta jos da pokusam, sta od onoga sto sam vec pokusala, da uradim na neki drugi nacin. A znam da ne smem da se predam, da ne smem da odustanem. Zato sam ovde. Zato sve vas molim, preklinjem da mi pomognete. Recite mi gde gresim. Recite mi sta sam propustila da uradim. Recite mi sta vi ocekujete / zelite da vasi roditelji urade. Sta bi vam pomoglo? Na koji nacin da vam pridju? Na koji nacin da vam pokazu da im je stalo i da zas vole?
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

eto...promijenila sam naslov teme-roditelji i dijeca-zajedno...tako je bolje...to i jeste bio moj cilj...drago mi je da ste se javili...i nadam se da ce se jos vise roditelja javiti i da cemo uspostaviti neku komunikaciju...nadam se onu koja ce nam svima pomoci da idemi dalje i borimo se.....ako mozete postavite to pitanje bas na toj temi...to zadnje sta da uradim kako da joj se priblizim i to....
tako bih volila da uspijemo...jer i ja to zelim a i moja mama isto....
sve najbolje,,,
luna
User avatar
zvrky
Posts: 4075
Joined: Mon Jul 18, 2005 1:22 am
Location: Beograd

Post by zvrky »

Ovo su jako teška pitanja.........stvarno ne znam ni sama kako da joj priđete jer to verovatno neće uspeti to znam iz ličnog iskustva,što je više pritiskate ona će više da beži od vas i smatrati vas kako svi vi roditelji to kažete neprijateljom,ovo što sam rekla ne znači da ne pokušavate da joj priđete već znači samo jedno da često imam sličan problem i on je do mene a ne do mojih roditelja koji inače ne žive zajedno dosta dugo....Treba da budete uporni koliko god je to u vašoj moći,nemojte se povlačiti,stvarno nemam pametan savet,jer ni sama ne znam kako bih ja volela da mi moji roditelji priđu........ustvari ne želim da mi prilaze i gledaju me kao nekog kome treba pomoć(iako je činjenica da mi treba),želim da sve to bude nekako spontano,ne želim da primetim da se prema meni ponašaju onako kako im je to neko rekao,neki lekar ili narkoman,ne znam kako da objasnim taj osećaj,kao da me neko žali a to ne volim.........ne znam stvarno kako to objasniti,u tome i jeste problem..........ako me neko razume šta hoću da kažem neka pomogne jer ja stvarno ne umem da svoje misli i osećanja prenesem na papir ili ovde na forum......javiću se ja ponovo....želim svu sreću :!:
User avatar
Spirit
Posts: 145
Joined: Wed Aug 17, 2005 4:42 am
Location: Beograd

Post by Spirit »

- moja cerka koja je narkoman vec cetiri godine
- Ne znam tacno kada je pocela sa travom (sa 14-15 godina otprilike). Sa 16 je eksperimentisala sa raznim tabletama, sa 17 je bila na Trodonima a od 18. je na heroinu. Uskoro ce napuniti 22 godine.
- Promene u njenom ponasanju bile su primetne od samog pocetka. Roditelji to uvek primete ali ne zele da sebi priznaju istinu.
Ovo je i pitanje i odgovor. Osnovna greška je negiranje problema. Što se pre on prizna i što se pre sagledaju činjenice u njihovom pravom obliku pre će se krenuti ka cilju. Nije mi namera da kritikujem, već iznosim sopstveno iskustvo. Zašto sam citirala različite delove posta? Zato što pokazuju da joj računaš staž, ako tako mogu da nazovem, samo za heroin. Na žalost tu mora da se ubroji i ono pre njega, što znači skoro duplo. Možda se ovo ne čini bitnim, ali što se preciznije ustanovi taj staž, kao i šta je sve uzimano, to će se jasnije sagledati slika koliko će biti teško doći do izlečenja, koliko će taj postupak trajati i na koji način ga treba sprovesti.
- Ostavila sam posao kako bih imala svo vreme ovoga sveta samo za nju.
- Ja sam posle 4 godine borbe jos uvek na pocerku. Ali ne vise jaka i samouverena, vec jedna depresivna osoba puna gorcine i bola.
- Posle svakog udarca u zid i pada sve teze se podizem.
- Jedino sto nam je bilo i sto nam je jos uvek zajednicko je da tonemo sve dublje i dublje.
Ovo samo govori u prilog mojoj tezi da roditelji od suovisnika prelaze u grupaciju ovisnika o ovisnicima. A od ovoga teško da ima spasa.

Još jedno moje iskustvo je to da u ovoj borbi ne smeš biti sama. To je skoro nemoguća misija za jednoga. Ne dozvoli da te ovo obeshrabri, samo se potrudi da pribaviš bar jednog koga možeš pozvati da ti pomogne u svako doba.

Moram sa zadovoljstvom priznati, da mi je jako drago da nisam bila u pravu, kad sam rekla da će rasprava o temama, i podtemama, odbiti roditelje od foruma. :smt023
User avatar
Erineja
Posts: 116
Joined: Thu Aug 18, 2005 6:48 am
Contact:

Post by Erineja »

Hvala ti Luna na lepim recima i na tome sto si otvorila temu gde cemo mi roditelji moci (makar da pokusamo) da uspostavimo neku komunikaciju sa vama. Mozda si me samo pogresno shvatila da sam ja protiv tema koje si ti predlozila. Naprotiv, mislim da je tvoj predlog dobar i da moze biti koristi od toga. Mislim da je na ovom podforumu potrebna i tema Roditelji gde ce roditelji (i ja se nadam da ce se vise njih registrovati) moci da razmenjuju svoja iskustva, svoje uspehe i padove, svoje nade i strahove, gde ce moci da pruze podrsku jedni drugima. Mnogi roditelji su, posle godina i godina bezuspesnih pokusaja, na granici da dignu ruke od svega. Potrebna im je podrska, savet, rec ohrabrenja onih koji istrajavaju u borbi. Jer, u zivotu se moze odustati od svega, samo se NIKADA, NIKADA ne sme odustati od svog deteta. A mozda ce i neko od vas, iz tih nasih medjusobnih razgovora, shvatiti da vam nismo neprijatelji, da vas ne osudujemo, da vas volimo isto kao i kada ste bili slatke, nevine bebe. Pa ne mogu ja svoju cerku voleti manje zato sto je narkoman! Verujem da vecina roditelja razmislja kao ja.

Slobodno ostavi i temu na kojoj cete vi, medju sobom, raspravljati o nama roditeljima, o nasim greskama, o tome sta vam smeta kod nas. O tome sta ocekujete od nas, sta vam je potrebno. Mozda ce neko od roditelja, na osnovu vasih komentara, uspeti bolje da razume svoje dete, da nadje nacin da mu pridje. Jedino sto bi tu temu trebalo staviti pod Opste diskusije i zamoliti roditelje da procitaju ali da se ne ukljucuju u vase razgovore.

Zvrky, hvala i tebi. Ti si divna devojcica i koliko sam primetila, trudis se da pomognes svakome. Cini mi se da ti i tvoja mama ipak imate neku komunikaciju. Ja bih bila srecna da smo moja cerka i ja makar na tom stepenu.
Mozda je rec “neprijatelji” koju, kao sto kazes, vecina roditelja koristi pogresna. Ali, vecina vas se prema roditeljima odnosi kao prema osobama koje im zele uciniti neko zlo, a zlo ti nece uciniti prijatelj vec neprijatelj.
To da ne volis da te neko zali razumem u potpunosti. Vecina nas to ne voli. Ali postoji tu jedan problem. Sazaljenje se nekako da prikriti. A kad je moja cerka u pitanju, to sto osecam nije sazaljenje. Sazaljenje osecam kad cujem da u nekoj zemlji, na drugoj strani planete, deca gladuju. Kad pogledam svoju cerku kako propada od heroina i raznih drugih sranja, kako se lagano ubija, obuzima me ocaj i panika. Osecam fizicki bol. I, ma koliko se trudila da to sakrijem, ne uspevam. To se vidi na mom licu, cita se iz ociju.
Zvrky, sama si napisala da ti je pomoc potrebna. Ne znam da li shvatas koliko si puno ucinila za sebe samim tim sto si to priznala (sebi, ne mami, meni ili bilo kome drugom). Jer, prvi korak ka resavanju svakog problema je shvatiti da problem postoji i da ti je potrebna pomoc da ga resis. Ali, reci mi, kako ces znati da je tvoja mama spremna da ti pomogne kad god ti to budes pozelela ako ti ona to ne pokaze na neki nacin? Ako na tebe bude gledala kao na nekoga ko nema problem, a i ti i ona znate da ga imas, zar ti to nece delovati lazno, nepripodno? Gde je onda tu spontanost, iskrenost?
Javi se ponovo Zvrky. Vecina nas ovde tek uci da svoje misli i osecanja prenese na papir i podeli sa drugima. Potrebna si mi. Potrebni ste mi svi vi. Tebi Zvrki i svima vama zelim ono sto zelim svojoj cerki.
User avatar
Erineja
Posts: 116
Joined: Thu Aug 18, 2005 6:48 am
Contact:

Post by Erineja »

Spirit, pisale smo skoro u isto vreme. Potpuno si u pravu sto se “racunanja staza” tice. Ma koliko se trudila da realno sagledam problem, istovtemeno negde u podsvesti pokusavam i da ga smanjim. Da, cesto hvatam sebe u tome. Tu je u pitanju moj strah. Sa 4 godine “heroinskog staza” lakse je uhvatiti se u kostac nego sa 8 godina svega i svacega. Znam da gresim i pokusavam to da ispravim. Nemoj se ustrucavati da kritikujes jer mi je izuzetno vazno da shvatim u cemu sve gresim.
Jos jedan od mojih velikih problema je sto u svemu ovome jesam sama. Sta raditi kada ti se cini da ces puci, poludeti, a nemas koga da pozoves? Kod nas ne postoji cak ni Call Centar! Kako naci jos jednog ko ce razumeti? Ako nije suvise indiskretno, reci mi sta si ti radila u takvim situacijama?
User avatar
Spirit
Posts: 145
Joined: Wed Aug 17, 2005 4:42 am
Location: Beograd

Post by Spirit »

Nisam ja neka majka hrabrost. Ne mogu da ti opišem strah koji sam osećala u vreme lečenja i neposredno posle. Medjutim, sve sam potisnula u drugi plan i sebi zacrtala jedan jedini cilj. Smešno reći, ali bukvalno sam se ponašala kao grobljanski konj i išla po zacrtanoj trasi ne gledajući ni levo ni desno. Kad odrediš cilj i kreneš ka njemu, onda, veruj mi nema ni malo vremena za bilo šta drugo. A nema ni povlačenja. Jednostavno guraš. Ono što sam rekla u vezi priznanja istine samom sebi, to i mislim. Kad to uradiš, onda na neki način realno pripremiš sebe na sve ono što sledi. A sledi svašta. Tretiraj to kao matematiku, jednostavno hladne glave i isključenih emocija, sabiraj i oduzimaj, veruj mi tako mora. Postoji još jedna bitna, najbitnija stvar. Dok tvoja ćerka ne odluči da sebe spašava od svega toga nema ništa. Ti možeš da dubiš na trepavicama, ne vredi. Samo njena odluka ili želja je presudna.

Teško je sam biti u ovome, ali kako se ono kaže, što se mora nije teško. Pa eto, sad imaš nas. I to je nešto, zar ne? Ako nije tajna, gde se ti nalaziš? Gde je to kod nas?

Pitaš šta sam ja radila, pa pozvala sam bivšeg muža. Naravno da je odmah počela kuknjava, kako on ne zna šta da radi, kako nema novca, kako mora na posao, kako ovo ili ono. Dok sam imala živaca to da slušam pokušavala sam da mu predstavim veličinu problema. Kad više nisam mogla, stavila sam ga pred svršen čin. Jednostavno sam postala kučka i najhladnije mu rekla da ako ne pomogne sledeći put ćemo se videti na groblju. Zamisli, to je upalilo. Više nije postojao ni novac, ni vreme, ni posao, ni ništa drugo sem rešavanja problema. E sad, ne bih da ulazim u razloge zašto je to upalilo, bitno je da sam ja postigla da on bude tu gde treba.

Umalo da zaboravim. Idi na OPĆE DISKUSIJE i nadji temu KAKO NASTAJE OVISNIŠTVO. Možda ti prilično pomogne. :smt006
User avatar
zvrky
Posts: 4075
Joined: Mon Jul 18, 2005 1:22 am
Location: Beograd

Post by zvrky »

Moja mama i ja tek sada imamo neku komunikaciju koja još nije baš najbolja ali kakva je takva je,biće valjda i bolja,a u vreme kad sam se drogirala nije bilo komunikacije i nije mogla da mi priđe,dok ja sama nisam došla i rekla trebami pomoć,moram da se lečim...do tog trenutka ona nije mogla apsolutno ništa da preduzme iako je znala za moje drogiranje kao i vi sada sa svojom ćerkom!Što se tiče mog oca možda je mislio da će sahrana skuplje da ga izađe nego lečenje pa je pristao ali nije tako kad nekoga sahraniš nema više troškova oko njega(možda sam gruba ali tako je),inače ja sam uvek bila vrlo vezana za oca i dan danas sam ali sada vidim neke stvari koje pre nisam videla...Napisala sam da mi je pomoć potrebna i to sam dugo razmišljala da li da to napišem,teško je to reći bar meni,i znam da kad to prihvatim da sam pola problema rešila...tako sam i krenula da se lečim :!: Kako ću znati? Pa nikako...ne znam čudan je to osećaj već sam rekla,prosto ne znam kako to napisati.........da sam ja roditelj(hvala bogu nisam) verovatno ne bih uspela da se toliko borim koliko se moja mama za mene bori...ali valjda kad budem imala decu valjda će mi stvari biti jasnije nego sada!Tako je i nastalo sve ovo što sad pišemo,u borbi za komunikacijom,videli ste i sami poslala mi je pismo na forum jer nije više znala kako da mi se obrati a da ja to ne odbijem i da bude saslušano,u našem slučaju to je uspelo jer me mama vrlo dobro poznaje i zna da drugačije ne bi išlo dobro :!: Jeste gruba i kod mene to malo pali ali ne uvek,ne volim da me neko mazi po glavi,ljubi i govori biće sve u redu to mi ne treba :!: :!: :!: Nego ja sad razmišljam kako vašu ćerku doveći do toga da se leči to je sada pitanje koje mene svo vreme muči,ja sam tu gde sam i guram,a ona još nije počela da gura...i to je ono na šta ja odgovor nemam i to je ono što me nervira,što iako sam prošla sve to idalje ne znam kako nekoga nagovoriti na to,verovatno nikako.........
User avatar
mustafa
Posts: 253
Joined: Fri Apr 15, 2005 4:46 pm
Location: Sarajevo

Post by mustafa »

Najbolje sto mozes uciniti je da i dalje nastavis rad na samoj sebi i svojoj problematici te da to "podijelis" sa nama na sajtu.Taj nacin je najdjelotvorniji sto se tice motivisanja nekog drugog. Ljutiti se na osnovu sopstvene nemoci je nepotrebno.Samo ona osoba koja ima problem moze sebi naci put ka izlijecenju ,naravno uz podrsku i hrabrenje okoline.
Sa srecom i sve najbolje.
M. Sarkic
Post Reply