Re: KAKVE VEZE IMA LJUBAV S TIM?
Posted: Sun Apr 04, 2010 12:05 pm
Dragi ljudi, hvala vam svima što mi pišete. I hvala što me slušate, i razumijete...
Danas sam (kao) bolje, barem za sada. Znam da je to trenutno, i da ću još puno suza isplakati i puno gorčine, tuge i boli osjetiti. Još ću se puno puta zapitati da li je moglo biti drugačije.
Kakve veze ima ljubav s tim? Jedna osoba rekla mi je (davno) prije njegovog odlaska u komunu: „Znaš, sve to što ti je govorio da te voli.. on je stalno bio ili na dopu ili na tabletama... znaš?! Najbolje je da to zaboraviš.“ Ali sada ja kažem toj osobi: Ljubav nema veze s tim!!! Ljubav je najdivniji osjećaj. Ljubav je dati nekom cijelog sebe. Voljeti nekog znači dopustiti mu da bude ono što jest, prihvatiti voljenu osobu i biti uz nju u dobru i zlu. Odmah se ovdje ograđujem od pogrešnih interpretacija: ne mislim "dopustiti voljenoj osobi da se drogira!" Ne mislim "biti s voljenom osobom u zlu i odobravati drogiranje." Vjerovali ili ne, ja sam sad uz njega, cijelim mojim srcem, sa svim mojim mislima, sa svom mojom dušom. Vjerovali ili ne, ja sam sad uz njega, iako sam ga napustila. Lakše je bilo ostati i živjeti iz dana u dan: danas se skidati , sutra preživjeti s hepovima, pa malo dopa, pa tjedan dana subutexa, pa tri dana ništa, pa onda opet malo dopa... Moglo je biti i tako, i bilo bi teško, ali lakše nego ovako. I živjela bih s nadom da će se dogoditi čudo. Molila bih Boga svaki dan da se dogodi čudo. Nada bi tinjala, gasila se do mrvice žara, i opet se palila i raspalila...
Moram priznati da se i dalje nadam da će se izvući iz ovog pakla. Ja ne mogu drugačije, nego se nadati da će biti dobro i da će sada – baš sada skrenuti s te odvratne, blatnjave i crne ceste na pravi put. Možda naša ljubav preživi i ovo, a možda se više nikada nećemo vidjeti, ali eto... neka bude što nam Bog da, samo neka se izvuče!
Toliko ga volim... ne mogu to opisati. Ne mogu ga ne voljeti jer je puno toga učinio za mene. Nažalost, nije učinio ono najbitnije: nije ostao čist poslije komune. Svakakve mi misli prolaze glavom ova dva dana: možda sam se krivo postavila problemu, možda sam ga trebala više ucjenjivati i prisiliti ga na liječenje, možda sam previše bila uz njega, možda sam ga previše razumijela... Ne znam. Nekako u srcu osjećam da sam iskreno bila uz njega i da sam svaki put postupila s istim ciljem, i stvarno, da mogu, imala bih krizu za njega.
Hvala vam svima koji me razumijete i koji mi pružate podršku. Puno vam hvala!
Tko zna možda me sad mrzi. A ja bih bila najsretnija, kada bi me imao snage pogledati u oči i reći mi „hvala ti, ljubavi“... pa makar za godinu, dvije, pet ili deset.
Danas sam (kao) bolje, barem za sada. Znam da je to trenutno, i da ću još puno suza isplakati i puno gorčine, tuge i boli osjetiti. Još ću se puno puta zapitati da li je moglo biti drugačije.
Kakve veze ima ljubav s tim? Jedna osoba rekla mi je (davno) prije njegovog odlaska u komunu: „Znaš, sve to što ti je govorio da te voli.. on je stalno bio ili na dopu ili na tabletama... znaš?! Najbolje je da to zaboraviš.“ Ali sada ja kažem toj osobi: Ljubav nema veze s tim!!! Ljubav je najdivniji osjećaj. Ljubav je dati nekom cijelog sebe. Voljeti nekog znači dopustiti mu da bude ono što jest, prihvatiti voljenu osobu i biti uz nju u dobru i zlu. Odmah se ovdje ograđujem od pogrešnih interpretacija: ne mislim "dopustiti voljenoj osobi da se drogira!" Ne mislim "biti s voljenom osobom u zlu i odobravati drogiranje." Vjerovali ili ne, ja sam sad uz njega, cijelim mojim srcem, sa svim mojim mislima, sa svom mojom dušom. Vjerovali ili ne, ja sam sad uz njega, iako sam ga napustila. Lakše je bilo ostati i živjeti iz dana u dan: danas se skidati , sutra preživjeti s hepovima, pa malo dopa, pa tjedan dana subutexa, pa tri dana ništa, pa onda opet malo dopa... Moglo je biti i tako, i bilo bi teško, ali lakše nego ovako. I živjela bih s nadom da će se dogoditi čudo. Molila bih Boga svaki dan da se dogodi čudo. Nada bi tinjala, gasila se do mrvice žara, i opet se palila i raspalila...
Moram priznati da se i dalje nadam da će se izvući iz ovog pakla. Ja ne mogu drugačije, nego se nadati da će biti dobro i da će sada – baš sada skrenuti s te odvratne, blatnjave i crne ceste na pravi put. Možda naša ljubav preživi i ovo, a možda se više nikada nećemo vidjeti, ali eto... neka bude što nam Bog da, samo neka se izvuče!
Toliko ga volim... ne mogu to opisati. Ne mogu ga ne voljeti jer je puno toga učinio za mene. Nažalost, nije učinio ono najbitnije: nije ostao čist poslije komune. Svakakve mi misli prolaze glavom ova dva dana: možda sam se krivo postavila problemu, možda sam ga trebala više ucjenjivati i prisiliti ga na liječenje, možda sam previše bila uz njega, možda sam ga previše razumijela... Ne znam. Nekako u srcu osjećam da sam iskreno bila uz njega i da sam svaki put postupila s istim ciljem, i stvarno, da mogu, imala bih krizu za njega.
Hvala vam svima koji me razumijete i koji mi pružate podršku. Puno vam hvala!
Tko zna možda me sad mrzi. A ja bih bila najsretnija, kada bi me imao snage pogledati u oči i reći mi „hvala ti, ljubavi“... pa makar za godinu, dvije, pet ili deset.