ZAJEDNICA "CENACOLO"

Diskusije o terapijskim zajednicama kao jednom od načina tretmana ovisnika. Ovdje možete saznati koji se programi rada primjenjuju u terapijskim zajednicama, kakav je proces prijema, način rada ...

Moderator: sanela

User avatar
pink
Posts: 3
Joined: Sun Dec 25, 2005 12:21 pm
Location: Banja-Luka

ZAJEDNICA "CENACOLO"

Post by pink »

:D Sve vezano za zajednicu "CENACOLO"pitaj,rece ti se.
Odgovoritice ti se,i bit ce ti puno jasnije..
Sretno.... :)
hobit
Posts: 1
Joined: Sun Jan 21, 2007 12:46 pm

Post by hobit »

Zanima me kako se pristupa, koliko traje rehabilitacija i koliko je efikasna.
Vlacko
Posts: 23
Joined: Sat Jan 13, 2007 5:42 am

Post by Vlacko »

I kojim se putem lijechi . Jeli oralnim
User avatar
crtica
Posts: 18
Joined: Thu Oct 19, 2006 1:37 am
Location: La La Land
Contact:

Post by crtica »

ja sam zainteresirana svakako, pa ako mozhe da mi se kazhe koji su uslovi pristupanja i placa li se chlanarina?
hvala!
... tre metri sopra il cielo...
User avatar
Vječni student :)
Posts: 18
Joined: Tue Jul 17, 2007 7:54 pm

Post by Vječni student :) »

Pozdrav i poštovanje svima.. Neki dan sam "slučajno" naletio na ovaj forum i drago mi je da je tako :D .. Vidim da se spominjala zajednica Cenacolo.. Ako bude nekih pitanja, ukoliko nekoga zanima bilo šta o ovoj zajednici neka pita slobodno.. O svemu se može razgovarati.. Uskoro ću vam moći preporučiti i neke web stranice sa podacima o zajednici-u planu je zgradnja u sklopu jedne druge stranice... Inače nisam ni sadašnji ni bivši narkoman ali sam se dosta spojio sa ovom zajednicom.. Zbog zauzetosti ću se javljati eventualno dva-tri puta tjedno... Ako budem ikako mogao pomoći-mojoj sreći nema kraja...Pozdravljam vas i držite se...
User avatar
Vječni student :)
Posts: 18
Joined: Tue Jul 17, 2007 7:54 pm

Post by Vječni student :) »

Evo da polako počnem... Danas ću navesti samo nekoliko osnovnih informacija. Onda narednih dana ću pisati o svakoj od ovih malo podrobnije..
Vidim da su postavljena neka pitanja (istina davno je to bilo :lol:, a nekakvim slijedom stvari to su i najčešća ) pa da prvo odgovorim na njih..
Pristupa se tako da kreneš na kolokvije zajednice.. Mora se proći 5 kolokvija koje vode članovi zajednice... Zatim se prolazi tri radna dana.. Provede se cijeli dan u zajednici, radi i moli sa momcima.. Nakon toga se ulazi. Nikakve članarine se ne plačaju, živi se od svoga rada i Božje providnosti :lol: - npr. hrana se ne smije kupovati, jedeš ono što ti donesu ili što proizvedeš. Naravno ukoliko roditelji imaju mogućnost mogu potpomagati zajednicu.. Program traje od 3-5 godina.. U zajednicu se dolazi čist... Fizička ovisnost se mora rješiti prije ulaska (iako ja znam za jedan slučaj gdje se dečko pred sam ulazak u komunu otpucao, proživljavao je krizu u kući-čini mi se nekih mjesec dana)... Trauma i za njega i za ostale dečke..
U liječenju sudjeluje cijela obitelj-roditelji su dužni dolaziti na kolokvije dok su im djeca u zajednici. U ovoj zajednici se veliki naglasak stavlja na cijelu obitelj... Suprugama i djevojkama štićenika je također omogućeno (ukoliko za to imaju mogućnosti ) da provedu jedno kratko vrijeme u zajednici da bi dobili bolji uvid u život u zajednici.. Alkohol i cigarete nisu dozvoljeni..
Što se tiče komunikacije-nakon što se provede određeno vrijeme u zajednici dozvoljeno se je dopisivati sa obitelji. Posjete nisu dozvoljene, telefonski razgovori također.. Sa roditeljima se vide samo kad su neke organizirane fešte..

Onima koji izraaze želju je moguće posvećivanje zajednici- kao svećenik/časna sestra, bilo kao misionar-u posljednih nekoliko godina se otvaraju mislije u Južnoj Americi gdje se u siromašnim četvrtima odvodi napuštenu djecu s ulice i omogućava im se normalniji život..

Zajednica također prima i sve one koji imaju problema sa drugim vrstama ovisnosti-alkohol, kocka i sl.. Prima se i problematična mladež.

Sve u svemu dosta je za sada, neki drugi dan malo detaljnije... Pozdrav
User avatar
Vječni student :)
Posts: 18
Joined: Tue Jul 17, 2007 7:54 pm

Post by Vječni student :) »

I tako mene zbog nekih - nazovi obaveza nije bilo neko vrijeme. Da polako nastavim. Evo malo povijestipost je dug ali tko ima volje neka čita :D .Ima još jedna priča kako je u početku išla prositi neke boce plina, kako je prestalo konzumiranje cigareta i alkohola u zajednici ali ne mogu to neći na kompu. Uglavnom tko voli evo:

POVIJEST

Priča osnivačice sr. Elvire Petrozzi

Kad se sjetim svoje prošlosti, moram priznati da je Bog oduvijek bio u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje roditelje i događaje, da bi me naučio na koji način da živim dobročinstvo, ljubav, službu i svoje poslanje. Bog priprema “svoje službenike u raznim poslovima” po savršenu planu.
Danas blagoslivljam što sam se rodila u mnogobrojnoj obitelji, koja je u Drugom svjetskom ratu od 1940. do 1945. emigrirala s juga Italije. Bila sam poslušna svojim roditeljima koji su tražili od mene i od moje braće mnoga odricanja i žrtve. Odrastala sam u očevoj ovisnosti o alkoholu, a majka je morala mnogo raditi i često je izbivala iz kuće jer je bila medicinska sestra. Moj otac je često ostajao bez cigareta i, primjerice, zvao bi me da mu idem po cigarete sve dok se ne bih ustala i otišla. Iako sam već bila u postelji i bila je kasna noć, osjećala sam da ga trebam poslušati.

Razmišljajući sada o tome, shvaćam da je sve to vodio Duh Sveti, koji je od mene htio stvoriti ženu slobodnu od strahova, lijenosti, koja se neće bojati patnje. Sigurno je da svaka djevojčica pati kad mora ustati iz postelje i drhteći od straha noću proći mračnom ulicom zbog očevih cigareta. No danas želim istaknuti i podijeliti taj jednostavni čin da bih proslavila Gospodina koji me hrabrio i kroz ovisnost i slabosti mojega oca. U svakom slučaju meni je to sve pomoglo da sazrijem u svojoj nutarnjoj slobodi, sposobnosti da darujem sebe, unatoč hladnoći, strahu, umoru…

Danas služim mladima i onima koje na neki način susrećem na svojem putu, koji me trebaju, i koji su potrebiti smiješka, zagrljaja, riječi, stiska ruku, pogleda nade. Osjećam golemu snagu, snagu da darujem život, što me potiče da više mislim na potrebe drugih nego na svoje svagdašnje potrebe koje su posljedica gladi, umora, iscrpljenosti, strahova i bolesti.

Želim da to bude poruka nade za mnoge momke i djevojke koji mi pišu o svojim tužnim pričama iz djetinjstva, koje su ih sputale. Želim ih potaknuti da tu svoju prošlost žive u vjeri, gledajući Boga kao Oca, koji nas nikad ne ostavlja i ne gubi iz vida. Danas vjerujem da Gospodin razumije i pobjeđuje svaku pa i najmanju patnju koju prođemo vjerujući u Isusa.

To su moja sjećanja na djetinjstvo s mnogo križeva, mnogo radosti, mnogo Marijine prisutnosti… To govorim upravo zato da svako dijete, svaka žena, svi vi koji čitate ove retke možete zadobiti vedrinu, radost koju Bog strastveno želi unijeti u svaku tužnu priču svakoga tko je odrastao u obitelji uz poniženja, strahove i nasilje.

Znajte da je bol najiskrenija molitva, ona je Isus na križu, Isus živ danas, Isus koji je uskrsnuo da bi nas utješio.

Kao žena možda se nikad ne bih upustila u pustolovinu da živim 24 sata s narkomanima, jer sam bila svjesna svojih ograničenja. Kao posvećena trebam priznati da Bog djeluje bez obzira na slabosti i krhkost i bez obzira na moj grijeh.

Shvatila sam da su mladi u ovome potrošačkom društvu odbačeni i zaboravljeni te da da u obiteljima nema razgovora i povjerenja među bračnim parovima i među roditeljima i djecom: mladi su prepušteni sami sebi.

Tako sam osjetila Božji poziv da otvorim vrata njima, izgubljenima, očajnima, onima koje susrećemo po kolodvorima, ulicama i u vlakovima. Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost da činiš djela i vjeruješ u stvari koje nisi mogao ni zamisliti, tako da to nije bilo jednostavno objasniti mojim nadređenima. Dugo godina sam čekala i često ih molila da mi dopuste otvoriti kuću u kojoj bih prihvatila te mlade.

S pravom su me upozoravali na sva moja ograničenja i siromaštva, govoreći mi odlučno: ”Ti nisi spremna, nemaš dovoljno naobrazbe”, na što bih im odgovarala: “Istina je, ali ja ne mogu više mirno spavati.” U meni je plamtio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti na poziv Boga Oca koji me obdario darom koji trebam darovati mladima. To je bilo bolno iščekivanje.

Napokon su prihvatili. I tako sam počela u jednoj staroj ruševnoj kući, koju mi je ustupila općina Saluzzo. Kuća nije bila za stanovanje, ali sam ju ja s mnogo zanosa i vjere s još dvjema sestrama i jednom laikinjom učiteljicom otvorila nakon tjedan dana i prvi momci su ušli. Ustajali bi i odlazili u polje raditi. Nakon nešto više od mjesec dana jednog jutra jedan od njih sjeo je pokraj nas, dok smo molili, rekavši: “Želim i ja shvatiti što to radite.” Nakon njega u molitvi su nam se pridružili i drugi. Mi nismo zahtijevale da mole, nego smo samo rekle: ”Prihvaćamo čovjeka onakva kakav jest.” Čovjek je stvoren na sliku Božju, dakle za nas je molitva već to što vjerujemo.

Prvi put mi je duša zadrhtala kad su spontano uzeli u ruke molitvenik i počeli moliti s nama. Osjetila sam neizmjernu zahvalnost Bogu i neizrecivu sreću jer mi je dao dar da vidim mlade, koji su do jučer bili robovi zla i tame, kako mole s nama.

U početku smo živjeli u velikom siromaštvu, jer nismo ništa imali. Od kuće su ostali samo zidovi bez prozora i vrata; sve zaraslo u korov, a mi nismo imali alata za rad; nismo imali ni stolova, ni stolica…ništa!

Sjećam se subote kad sam otišla do tržnice i zaustavila se pred mjestom s poljoprivrednim alatima. Čežnjivo sam ih promatrala jer bez njih nismo mogli raditi, ali ih nisam mogla nabaviti jer smo bili bez novca. Sigurno je bilo čudno vidjeti časnu sestru kako promatra poljodjelski alat. Ubrzo mi je prišao jedan čovjek i upitao me: ”Časna, trebate li što?” Odgovorila sam: ” Da, trebala bih ovaj alat i onaj tamo, ali nemam novca.” Na to mi je kazao: ”Bez brige, kupite sve što trebate, a na ostalo ću misliti ja.” Onda me taj čovjek odvezao kući, rekavši mi: ”Idemo, sve ću vam to prevesti.” Kupio nam je kosilicu i sve što je bilo potrebno da zaposlimo momke u uređivanju kuće.

To je bio prvi znak Providnosti u Zajednici, znak koji mi je još više otvorio oči prema tom Božjem djelu.

Dok sam otvarala tu kuću, kao i mnoge druge poslije, shvatila sam da se ne treba osloniti samo na ljudsku pomoć koja nam je nuđena ili na plaćanje roditelja koji su bili spremni dati sve što je potrebno da spase dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram predložiti ljubav Božju i pouzdati se potpuno u Gospodina.

Predlažući ljubav Božju, morali smo odlučno odbaciti sigurnu ovisnost o novcu koji je momcima služio da se ubijaju. Za mlade koji su za drogu često trošili i više od 300 eura na dan - novac je bio zov smrti.

Za mene je bilo temeljno predložiti molitvu i povjerenje u Boga da ih ne razočaram.

Ovisniku se ne može teoretizirati. U početku uopće ne mogu razumjeti ljubav Božju, vide samo tvoju ljubav. Moraju vidjeti tvoje beskrajno milosrđe u istinskim djelima.

Zato je bilo potrebno isključiti iz našeg pristupa ono što ljudima često daje sigurnost, a to je novac. Kad imaš novac, osjećaš se mnogo jačim, moćnijim, ali kadšto i oholim, onakvim kakav je svatko kad ima mnogo novca u džepu.

To je bio veliki izbor slobode koju je ponudila Zajednica.

Momci su se čudili što je ulazak u Zajednicu besplatan i što ne primamo novac od države za tu javnu službu. No najbitnije je bilo pokazati momcima da Bog doista postoji, da je On Otac koji se brine za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. O tome im nisam htjela govoriti, nego sam htjela da to osobno iskuse.

Bilo je trenutaka kad smo živjeli u velikom siromaštvu; dugo smo vremena jeli prstima jer drugo nismo imali; spavali smo na travi koju smo kosili danju, jer nismo imali madrace i postelje. Prepustili smo sve Bogu kao zalog vjere.

Prihvatili smo stanje siromaštva jer smo htjeli iskusiti providnost i milosrđe Božje. To što smo započeli, iako mi je bilo neshvatljivo, za mene je veliko, lijepo, dostojno Boga…

Od toga trenutka Bog me nije prestao zadivljivati: rođene su još mnoge kuće (60-ak), mnogi mladi, obitelji… Sada su tu i posvećeni: doista “Bogu ništa nije nemoguće”.
User avatar
Vječni student :)
Posts: 18
Joined: Tue Jul 17, 2007 7:54 pm

Post by Vječni student :) »

Evo još jedan razgovor (intervju) sa sestrom Elvirom... Govori o počecima zajednic. Originalni intervju ima nekih stvari koje se ponavljaju iz predhodnog posta pa sam ih izbacio a neke sam i ostavio :lol: ...Ovo boldirano su novinarska pitanja...


Naučila sam što znači žrtva


- Kako se začela misao o darivanju života zajednici?

S. Elvira: Shvatila sam da su mladi odbačeni i da su na rubu ovoga potrošačkog društva. Shvatila sam da u obiteljima nema razgovora, povjerenja među bračnim parovima te između roditelja i djece. Mladi su bili prepušteni sebi i ja sam ih viđala tužne po ulicama. U molitvama mi se činilo da zamjećujem njihov vapaj i bol. Mladi su išli na jednu stranu, a mi na drugu i zato sam patila. U svojoj sam nutrini osjećala pokret, ali ne svoj, koji nisam mogla suzbiti, i koji je sve više rastao. Nije to bila misao. Nisam ni znala što se događa, ali sam osjećala da moram dati mladeži nešto što je Bog stavio za njih. Osjetila sam da sam pozvana otvoriti vrata odbačenima, narkomanima i očajnicima koji su se nalazili po kolodvorima i ulicama.


- Prošlo je mnogo vremena prije nego je sve počelo. Je li Vama, ženi od pothvata, bilo teško čekati?


S. Elvira: Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost djelovati i vjerovati u stvari koje, inače, sama ne bih nikad činila ni u njih vjerovala. Nije mi bilo lako objasniti svojim nadređenima to što osjećam i trpjela sam zbog toga jer sam ih morala uvjeriti da vjeruju da to, što im govorim, dolazi uistinu od Boga. Godinama sam ih molila da mi dopuste otvoriti kuću za mladež, a oni su mi odgovarali da nisam svjesna svojih ograničenja, svoga siromaštva te da nisam za to stručna ni spremna. Ali u meni je gorio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji me obogatio tim darom, koji nije moj, služiti mladeži. Bilo je to bolno iščekivanje, ali izdržljivost i ustrajnost, koje mi je podario Bog, bile su znak Njegova očinstva nad onim što se rađalo.

Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao

- Kada ste se prvi put našli pred kućom u Saluzzu(prva kuća zajednice) što ste pomislili?

S. Elvira: Dobro se sjećam toga dana. Bilo je to 16. srpnja 1983, slavlje Gospe od Karmela, kad sam i dobila ključeve te kuće. Vidjevši u kakvu je stanju kuća, moji su se pratitelji uhvatili za glavu: kuća se raspadala, bila je bez vrata i prozora, cijeli krov je trebalo promijeniti... Nije bilo ni postelja, stolova, stolica, lonaca, a ja nisam imala ni novčića... Ništa! Gledala sam njihove izgubljene poglede, ali sam sebi predočila sve što se trebalo dogoditi: vidjela sam kuću onakvu kakva je danas - obnovljena, lijepa i puna mladeži! Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao, utješio me i okrijepio! Mislila sam na veliku kuću u kojoj bi moglo biti najmanje pedesetak ovisnika, no ubrzo su sve sobe već bile zauzete. Čuđenju nije bilo kraja i u sebi sam se borila s odlukom što učiniti dalje. Govorila sam: eto već si dobra sestra, tu je pedeset ovisnika. Tu život nije stao i mladi su nastavljali kucati na vrata pa smo otvorili i drugu kuću, zatim još jednu, pa četvrtu... Nakon toga nisam više mislila ja o tome, nego Bog i Gospa, i kuće su se počele otvarati u inozemstvu, na sve strane. To je Božji naum koji nastojim ostvarivati. On je taj koji gradi i pokazuje svoje lice Oca ljubavi koji želi da se svi ljudi spase.

- Zašto ste izabrali ime Zajednica »Cenacolo«?

S. Elvira: Htjela sam nešto što će biti u vezi s Gospom pa smo se pitali gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je cenakul, dvorana s apostolima ispunjenim strahom nakon Isusove smrti, poput današnjih ovisnika - stidljivih, plašljivih i nijemih. Zatim s Marijom dolazi i Duh Sveti i apostoli se preobražavaju u hrabre svjedoke. Zato smo je i nazvali Zajednica »Cenacolo«. Mi se volimo zvati zajednicom javnih grešnika, grešnika koji žele objaviti svijetu beskrajno i veliko Božje milosrđe. Naša je poruka: želimo biti živa nada toga, uvijek nazočna Milosrđa, uvijek djelatna, uvijek nova u meni, u tebi, u svima.

Što radi ova sestra s narkomanima?

- Kad se zajednica otvarala, je li bilo kakvih prijepora?

S. Elvira: U početku nisu baš svi bili zadovoljni! Svašta su govorili, a neki me više nisu ni pozdravljali. Govorili bi s prijezirom: narkomani! Što radi ova sestra s narkomanima? Jede i živi s njima... Istina je da ja nemam preporuka, da ne poznajem druge jezike. Ja sam samo jedna siromašna »guska u pokretu« i toga sam svjesna, no najljepše na svijetu je kada sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo. A Bog će doći i učiniti ostalo. Tu sam naučila što je karizma, riječ koju nisam poznavala. To je nešto što drugi ne mogu razumjeti, a ne razumiješ ni ti, ali vidiš da je ono što činiš novo i za tebe. I korak po korak, napredujući, shvatiš da te Bog krijepi i vodi prema istinskomu životu. Nije to ništa izračunato ili programirano, nego je novost i za tebe.

- Pošli ste ni od čega, bez novčića. Kako ste uspjeli?

S. Elvira: U početku smo živjeli vrlo siromašno jer nismo imali ništa osim vjere u Boga. Sjećam se da nam je neki gospodin donio kosilicu i sve što je bilo potrebno za uređenje kuće. To je bio jedan od mnogih znakova Providnosti koji su mi otvorili oči za djela koja je činio Bog. Često sam morala »izgubiti obraz«. Jednom smo ostali bez plina. Sišla sam »fiatom 500« dolje u mjesto do jednoga skladišta i gospođi, koja se ondje zatekla, rekla: »Oprosti, trebala bi mi boca plina, ali nemam novaca.« Ona mi je odgovorila: »A kako to? Što hoće jedna časna? Ne može tako! Tržište je stalo, u inozemstvu se više ništa ne kupuje, ovo su teški trenuci, časna, teški trenuci!« Ja sam samo rekla: »Dobro, nije važno, gospođo. Rekli su mi da dođem k vama... No nije važno.« Upalila sam auto i krenila drugomu prodavaču plina, no začuh onu gospođu kako govori: »Časna, časna, zaustavite se, zaustavite se na trenutak! Francesco, stavi jednu bocu, ali malu.« Kad mi je stavila bocu u auto, zahvalila sam joj i rekla: »Gospođo, molit ćemo se za vas.« Ta je boca potrajala petnaest dana i opet smo ostali bez plina. Odlučila sam ponovno otići gospođi misleći, jer sam ionako već »izgubila obraz«. Vratila sam se i čim me vidjela, ustala se i prišla mi, govoreći: »Časna, što si izmolila? Sva su se vrata otvorila prema inozemstvu! Moj brat je bio tamo i sve se riješilo. Časna, gledaj, nećete više nikada ostati bez plina!« I dala mi je dvije tako velike boce da nisu ni stale u auto. Zatim su došli i ugradili nam bocu i otada kamion dolazi, iskrca plin i odlazi. Kad ideš u Gospodnje ime, zadobiješ snagu koja nije tvoja i nije te briga »gubiš li obraz«, smiju li ti se ili te rasplaču, nije važno. Da su me i izlupali, prihvatila bih to i ponovno došla.

Mladi su najljepša stvarnost na svijetu

- Čega se još sjećate iz tih početaka?

S. Elvira: Sjećam se dana kada sam shvatila da moramo u zajednici zabraniti cigarete. Nakon nekoliko godina mi je odjedanput sinulo: »Nisam vjerna mladima! Žele se osloboditi droge, a ja im ostavljam duhan u džepu.« To me potaknulo i jedne večeri više nisam mogla izdržati. Dok smo bili u kapeli, kleknula sam ispred njih i rekla: »Momci, molim vas, oprostite mi jer ste ovdje da se oslobodite droge, a ja sam se bojala da ne odete pa vam nisam htjela oduzeti cigarete. Ali nakon ove večeri u zajednici se više ne puši!« Zatim sam pozvala »najgoreg« među njima, koji je htio cigarete pod svaku cijenu, i rekla sam mu da uzme plastičnu vreću. Momci su sjedili, a on je prolazio s vrećom i svatko je ubacio svoje cigarete iz džepa. Zatim sam im rekla: »Momci, ako tko želi ići, može. Pokucajte u ured i dat ćemo vam novac za povratak kući. Kada takav prihvati da se ovdje više ne puši, može ponovno ući bez pripremnih razgovora.« I tada smo naložili veliku vatru i nitko nije otišao. Svi su to odmah prihvatili. A moji strahovi? Jer i ja sam u tome trenutku patila zato što sam znala da im se sviđa »ta cigareta«. Tada sam shvatila kako nije istina da su mladi lijeni, bojažljivi i ravnodušni. To nije istina! Sposobni su za borbu, sposobni su za patnju, za žrtvu! Mladi su najljepša stvarnost na svijetu, s njima sam uistinu dobro. Danas vam to mogu reći iz iskustva, jer sam njihovim tegobama »uprljala« ruke, obraz, život, ugled. Danas mogu s njima razgovarati s velikom iskrenošću jer znaju da mene ne zanima droga, nego život! Danas to govorim jer su oni bili moji učitelji i uvijek ih slušam i nastavljam učiti od njih.

Može li župa pomoći?

- Što župna zajednica može činiti za sprečavanje droge i pomoć narkomanima?


S. Elvira: Moraju biti sate i sate pred Presvetim i moliti. Upoznati Isusa Krista i imati iskustvo njegove blizine kako bi ga mogli posredovati drugima. Najprije svećenici to trebaju prepoznati, župa treba Isusa staviti u središte, imati redovite molitvene susrete i biti strpljiva s mladima.

Mi molimo svake subote od 20 sati do 2 sata ujutro: imamo klanjanje, misu pa tjelesnu okrepu. U početku nas je na molitvi bilo samo nekoliko, a danas dođe više od 1000 mladih iz naše pokrajine.

- Poruka mladima, roditeljima i odgovornima.

S. Elvira: Budite budni i odgovorni. Djeca danas imaju mnogo toga, ali im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Budite svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi. Ljubav se jednostavno mora očitovati, a ne skrivati.

A vi, draga mladeži, nemojte biti razočarani i malodušni. Vi ste snaga, istina i ljepota budućnosti. Vi ste jedinstveni. Poštujte sami sebe i druge. Ti koji si iz različitih razloga na ulici, ti tražiš Spasitelja, ljubav, prihvaćenost i povjerenje, a to sve je Isus Krist. Molim za tebe da ti Gospa pokaže da možeš doći kada god hoćeš, želim te zagrliti jer si dobar mladić i djevojka, dijete Božje. Vjeruj Isusu Kristu jer te on ljubi!

Mladi traže od mene da susretnu Boga

- Kažu za Vas da ste osoba koja ima puno strpljenja i poštovanja prema ljudima. Što smatrate da je najvažnije dati momcima i djevojkama koje dođu u zajednicu? Što im kažete pri prvom susretu?


S. Elvira: Poznajem više od lica jedne mlade osobe, poznajem njezino srce i moje srce je puno ljubavi prema njoj. Danas su mladi izgubljeni, ne znaju zašto su izgubljeni, ni zašto žive. Nisu odgojeni u dobroti, milosrđu i ljubavi. Ne znaju koje je njihovo mjesto i uloga u ovome svijetu. Poznajem njihove probleme, želim ih razumjeti i voljeti. Nastojim im pokazati da njihov život ima smisla. Moraju steći povjerenje u mene, a za to se trebamo upoznati.

- Kako ste uspjeli uvjeriti momke s »ulice« da mole?


S. Elvira: Momci koji su prvi došli ustajali bi ujutro i išli raditi u polje. Jedno jutro, nakon mjesec dana, jedan od njih sjeo je pokraj nas dok smo molile, rekavši: »I ja želim raditi ovo što radite vi.« I tako je počelo. Zatim su i drugi polako prilazili nama u molitvi. Nismo na to ni mislile, ali kad su počeli sami moliti s nama, duša mi se pokrenula i bila sam beskrajno zahvalna Bogu što mi je darovao toliku radost vidjeti mlade koji mole s nama, a donedavno su bili robovi zla. Tada sam spoznala da mladi traže od mene da susretnu Boga, da su ga žedni i gladni. Tako je prijedlog molitve i vjere postao temeljni dio na putu ponovna rođenja.

- Što je za Vas vjera?

S. Elvira: Za mene je vjera susret sa živom osobom, Isusom Kristom. On je rješenje za sve naše tegobe i treba biti hrabar i to pokazati mladima. Predložila sam im ono što je mene spasilo - Kristov križ, život Isusa Krista koji je i danas živ. Otvoriti vrata Kristu znači otvoriti vrata bratu, sestri, riziku, ljubavi, otvoriti vrata vjeri koja je toliko puta obasjana da niti išta vidiš niti razumiješ, samo osjećaš da je silna.

- Jesu li važni kršćanski korijeni za izlječenje i liječe li se lakše vjernici?


S. Elvira: To je važan čimbenik. Oni se sjete djetinjstva kako je kraj njega molila baka krunicu, lakše prihvate molitvu i otvore se Bogu te mu dopuste da im se približi. No, Isus želi svakoga čovjeka spasiti i izvući iz pakla droge, ne gledajući je li religiozan i koje je vjeroispovijesti. On nas sve grli.

Za njih je novac bio zov smrti

- Kako zajednica može ići naprijed živeći samo od Providnosti?

S. Elvira: Shvatila sam da se ne moramo oslanjati na mogućnosti koje nam je nudila država ili roditelji koji su bili spremni dati sve što zatražimo od njih samo da bi spasili dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram posvjedočiti Božju ljubav i potpuno se pouzdati u Njega. Zato je bilo prijeko potrebno isključiti iz našega života ono što lažnima čini sve ljude: novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i oholim. Takvi su bili i momci s novcem u džepu. Za njih je novac bio zov smrti. Mladi u svijet droge ulaze, ne zato što su siromašni, nego jer imaju puno novca, tužni su, osamljeni i izgubljeni. Ovisniku se ne može teoretizirati, napose na početku njihova puta, kad ne mogu shvatiti Božju ljubav, nego vide samo tvoju ljubav. To je bio velik izbor slobode koji je nudila zajednica, nastojeći pokazati momcima da Bog uistinu postoji, da je on Otac zainteresiran za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. I svih tih godina, mogu vam posvjedočiti s radošću, Providnost nikad nije izostala u našim zazivima!
perica

Post by perica »

AAAAAAAAAUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU?
User avatar
Vječni student :)
Posts: 18
Joined: Tue Jul 17, 2007 7:54 pm

Post by Vječni student :) »

perica wrote:AAAAAAAAAUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU?
Šta ti bi?
Post Reply