Evo još jedan razgovor (intervju) sa sestrom Elvirom... Govori o počecima zajednic. Originalni intervju ima nekih stvari koje se ponavljaju iz predhodnog posta pa sam ih izbacio a neke sam i ostavio
...Ovo boldirano su novinarska pitanja...
Naučila sam što znači žrtva
-
Kako se začela misao o darivanju života zajednici?
S. Elvira: Shvatila sam da su mladi odbačeni i da su na rubu ovoga potrošačkog društva. Shvatila sam da u obiteljima nema razgovora, povjerenja među bračnim parovima te između roditelja i djece. Mladi su bili prepušteni sebi i ja sam ih viđala tužne po ulicama. U molitvama mi se činilo da zamjećujem njihov vapaj i bol. Mladi su išli na jednu stranu, a mi na drugu i zato sam patila. U svojoj sam nutrini osjećala pokret, ali ne svoj, koji nisam mogla suzbiti, i koji je sve više rastao. Nije to bila misao. Nisam ni znala što se događa, ali sam osjećala da moram dati mladeži nešto što je Bog stavio za njih. Osjetila sam da sam pozvana otvoriti vrata odbačenima, narkomanima i očajnicima koji su se nalazili po kolodvorima i ulicama.
- Prošlo je mnogo vremena prije nego je sve počelo. Je li Vama, ženi od pothvata, bilo teško čekati?
S. Elvira: Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost djelovati i vjerovati u stvari koje, inače, sama ne bih nikad činila ni u njih vjerovala. Nije mi bilo lako objasniti svojim nadređenima to što osjećam i trpjela sam zbog toga jer sam ih morala uvjeriti da vjeruju da to, što im govorim, dolazi uistinu od Boga. Godinama sam ih molila da mi dopuste otvoriti kuću za mladež, a oni su mi odgovarali da nisam svjesna svojih ograničenja, svoga siromaštva te da nisam za to stručna ni spremna. Ali u meni je gorio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji me obogatio tim darom, koji nije moj, služiti mladeži. Bilo je to bolno iščekivanje, ali izdržljivost i ustrajnost, koje mi je podario Bog, bile su znak Njegova očinstva nad onim što se rađalo.
Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao
-
Kada ste se prvi put našli pred kućom u Saluzzu(prva kuća zajednice) što ste pomislili?
S. Elvira: Dobro se sjećam toga dana. Bilo je to 16. srpnja 1983, slavlje Gospe od Karmela, kad sam i dobila ključeve te kuće. Vidjevši u kakvu je stanju kuća, moji su se pratitelji uhvatili za glavu: kuća se raspadala, bila je bez vrata i prozora, cijeli krov je trebalo promijeniti... Nije bilo ni postelja, stolova, stolica, lonaca, a ja nisam imala ni novčića... Ništa! Gledala sam njihove izgubljene poglede, ali sam sebi predočila sve što se trebalo dogoditi: vidjela sam kuću onakvu kakva je danas - obnovljena, lijepa i puna mladeži! Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao, utješio me i okrijepio! Mislila sam na veliku kuću u kojoj bi moglo biti najmanje pedesetak ovisnika, no ubrzo su sve sobe već bile zauzete. Čuđenju nije bilo kraja i u sebi sam se borila s odlukom što učiniti dalje. Govorila sam: eto već si dobra sestra, tu je pedeset ovisnika. Tu život nije stao i mladi su nastavljali kucati na vrata pa smo otvorili i drugu kuću, zatim još jednu, pa četvrtu... Nakon toga nisam više mislila ja o tome, nego Bog i Gospa, i kuće su se počele otvarati u inozemstvu, na sve strane. To je Božji naum koji nastojim ostvarivati. On je taj koji gradi i pokazuje svoje lice Oca ljubavi koji želi da se svi ljudi spase.
- Zašto ste izabrali ime Zajednica »Cenacolo«?
S. Elvira: Htjela sam nešto što će biti u vezi s Gospom pa smo se pitali gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je
cenakul, dvorana s apostolima ispunjenim strahom nakon Isusove smrti, poput današnjih ovisnika - stidljivih, plašljivih i nijemih. Zatim s Marijom dolazi i Duh Sveti i apostoli se preobražavaju u hrabre svjedoke. Zato smo je i nazvali Zajednica »Cenacolo«. Mi se volimo zvati zajednicom javnih grešnika, grešnika koji žele objaviti svijetu beskrajno i veliko Božje milosrđe. Naša je poruka: želimo biti živa nada toga, uvijek nazočna Milosrđa, uvijek djelatna, uvijek nova u meni, u tebi, u svima.
Što radi ova sestra s narkomanima?
-
Kad se zajednica otvarala, je li bilo kakvih prijepora?
S. Elvira: U početku nisu baš svi bili zadovoljni! Svašta su govorili, a neki me više nisu ni pozdravljali. Govorili bi s prijezirom: narkomani! Što radi ova sestra s narkomanima? Jede i živi s njima... Istina je da ja nemam preporuka, da ne poznajem druge jezike. Ja sam samo jedna siromašna »guska u pokretu« i toga sam svjesna, no najljepše na svijetu je kada sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo. A Bog će doći i učiniti ostalo. Tu sam naučila što je karizma, riječ koju nisam poznavala. To je nešto što drugi ne mogu razumjeti, a ne razumiješ ni ti, ali vidiš da je ono što činiš novo i za tebe. I korak po korak, napredujući, shvatiš da te Bog krijepi i vodi prema istinskomu životu. Nije to ništa izračunato ili programirano, nego je novost i za tebe.
-
Pošli ste ni od čega, bez novčića. Kako ste uspjeli?
S. Elvira: U početku smo živjeli vrlo siromašno jer nismo imali ništa osim vjere u Boga. Sjećam se da nam je neki gospodin donio kosilicu i sve što je bilo potrebno za uređenje kuće. To je bio jedan od mnogih znakova Providnosti koji su mi otvorili oči za djela koja je činio Bog. Često sam morala »izgubiti obraz«. Jednom smo ostali bez plina. Sišla sam »fiatom 500« dolje u mjesto do jednoga skladišta i gospođi, koja se ondje zatekla, rekla: »Oprosti, trebala bi mi boca plina, ali nemam novaca.« Ona mi je odgovorila: »A kako to? Što hoće jedna časna? Ne može tako! Tržište je stalo, u inozemstvu se više ništa ne kupuje, ovo su teški trenuci, časna, teški trenuci!« Ja sam samo rekla: »Dobro, nije važno, gospođo. Rekli su mi da dođem k vama... No nije važno.« Upalila sam auto i krenila drugomu prodavaču plina, no začuh onu gospođu kako govori: »Časna, časna, zaustavite se, zaustavite se na trenutak! Francesco, stavi jednu bocu, ali malu.« Kad mi je stavila bocu u auto, zahvalila sam joj i rekla: »Gospođo, molit ćemo se za vas.« Ta je boca potrajala petnaest dana i opet smo ostali bez plina. Odlučila sam ponovno otići gospođi misleći, jer sam ionako već »izgubila obraz«. Vratila sam se i čim me vidjela, ustala se i prišla mi, govoreći: »Časna, što si izmolila? Sva su se vrata otvorila prema inozemstvu! Moj brat je bio tamo i sve se riješilo. Časna, gledaj, nećete više nikada ostati bez plina!« I dala mi je dvije tako velike boce da nisu ni stale u auto. Zatim su došli i ugradili nam bocu i otada kamion dolazi, iskrca plin i odlazi. Kad ideš u Gospodnje ime, zadobiješ snagu koja nije tvoja i nije te briga »gubiš li obraz«, smiju li ti se ili te rasplaču, nije važno. Da su me i izlupali, prihvatila bih to i ponovno došla.
Mladi su najljepša stvarnost na svijetu
-
Čega se još sjećate iz tih početaka?
S. Elvira: Sjećam se dana kada sam shvatila da moramo u zajednici zabraniti cigarete. Nakon nekoliko godina mi je odjedanput sinulo: »Nisam vjerna mladima! Žele se osloboditi droge, a ja im ostavljam duhan u džepu.« To me potaknulo i jedne večeri više nisam mogla izdržati. Dok smo bili u kapeli, kleknula sam ispred njih i rekla: »Momci, molim vas, oprostite mi jer ste ovdje da se oslobodite droge, a ja sam se bojala da ne odete pa vam nisam htjela oduzeti cigarete. Ali nakon ove večeri u zajednici se više ne puši!« Zatim sam pozvala »najgoreg« među njima, koji je htio cigarete pod svaku cijenu, i rekla sam mu da uzme plastičnu vreću. Momci su sjedili, a on je prolazio s vrećom i svatko je ubacio svoje cigarete iz džepa. Zatim sam im rekla: »Momci, ako tko želi ići, može. Pokucajte u ured i dat ćemo vam novac za povratak kući. Kada takav prihvati da se ovdje više ne puši, može ponovno ući bez pripremnih razgovora.« I tada smo naložili veliku vatru i nitko nije otišao. Svi su to odmah prihvatili. A moji strahovi? Jer i ja sam u tome trenutku patila zato što sam znala da im se sviđa »ta cigareta«. Tada sam shvatila kako nije istina da su mladi lijeni, bojažljivi i ravnodušni. To nije istina! Sposobni su za borbu, sposobni su za patnju, za žrtvu! Mladi su najljepša stvarnost na svijetu, s njima sam uistinu dobro. Danas vam to mogu reći iz iskustva, jer sam njihovim tegobama »uprljala« ruke, obraz, život, ugled. Danas mogu s njima razgovarati s velikom iskrenošću jer znaju da mene ne zanima droga, nego život! Danas to govorim jer su oni bili moji učitelji i uvijek ih slušam i nastavljam učiti od njih.
Može li župa pomoći?
- Što župna zajednica može činiti za sprečavanje droge i pomoć narkomanima?
S. Elvira: Moraju biti sate i sate pred Presvetim i moliti. Upoznati Isusa Krista i imati iskustvo njegove blizine kako bi ga mogli posredovati drugima. Najprije svećenici to trebaju prepoznati, župa treba Isusa staviti u središte, imati redovite molitvene susrete i biti strpljiva s mladima.
Mi molimo svake subote od 20 sati do 2 sata ujutro: imamo klanjanje, misu pa tjelesnu okrepu. U početku nas je na molitvi bilo samo nekoliko, a danas dođe više od 1000 mladih iz naše pokrajine.
-
Poruka mladima, roditeljima i odgovornima.
S. Elvira: Budite budni i odgovorni. Djeca danas imaju mnogo toga, ali im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Budite svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi. Ljubav se jednostavno mora očitovati, a ne skrivati.
A vi, draga mladeži, nemojte biti razočarani i malodušni. Vi ste snaga, istina i ljepota budućnosti. Vi ste jedinstveni. Poštujte sami sebe i druge. Ti koji si iz različitih razloga na ulici, ti tražiš Spasitelja, ljubav, prihvaćenost i povjerenje, a to sve je Isus Krist. Molim za tebe da ti Gospa pokaže da možeš doći kada god hoćeš, želim te zagrliti jer si dobar mladić i djevojka, dijete Božje. Vjeruj Isusu Kristu jer te on ljubi!
Mladi traže od mene da susretnu Boga
- Kažu za Vas da ste osoba koja ima puno strpljenja i poštovanja prema ljudima. Što smatrate da je najvažnije dati momcima i djevojkama koje dođu u zajednicu? Što im kažete pri prvom susretu?
S. Elvira: Poznajem više od lica jedne mlade osobe, poznajem njezino srce i moje srce je puno ljubavi prema njoj. Danas su mladi izgubljeni, ne znaju zašto su izgubljeni, ni zašto žive. Nisu odgojeni u dobroti, milosrđu i ljubavi. Ne znaju koje je njihovo mjesto i uloga u ovome svijetu. Poznajem njihove probleme, želim ih razumjeti i voljeti. Nastojim im pokazati da njihov život ima smisla. Moraju steći povjerenje u mene, a za to se trebamo upoznati.
- Kako ste uspjeli uvjeriti momke s »ulice« da mole?
S. Elvira: Momci koji su prvi došli ustajali bi ujutro i išli raditi u polje. Jedno jutro, nakon mjesec dana, jedan od njih sjeo je pokraj nas dok smo molile, rekavši: »I ja želim raditi ovo što radite vi.« I tako je počelo. Zatim su i drugi polako prilazili nama u molitvi. Nismo na to ni mislile, ali kad su počeli sami moliti s nama, duša mi se pokrenula i bila sam beskrajno zahvalna Bogu što mi je darovao toliku radost vidjeti mlade koji mole s nama, a donedavno su bili robovi zla. Tada sam spoznala da mladi traže od mene da susretnu Boga, da su ga žedni i gladni. Tako je prijedlog molitve i vjere postao temeljni dio na putu ponovna rođenja.
-
Što je za Vas vjera?
S. Elvira: Za mene je vjera susret sa živom osobom, Isusom Kristom. On je rješenje za sve naše tegobe i treba biti hrabar i to pokazati mladima. Predložila sam im ono što je mene spasilo - Kristov križ, život Isusa Krista koji je i danas živ. Otvoriti vrata Kristu znači otvoriti vrata bratu, sestri, riziku, ljubavi, otvoriti vrata vjeri koja je toliko puta obasjana da niti išta vidiš niti razumiješ, samo osjećaš da je silna.
- Jesu li važni kršćanski korijeni za izlječenje i liječe li se lakše vjernici?
S. Elvira: To je važan čimbenik. Oni se sjete djetinjstva kako je kraj njega molila baka krunicu, lakše prihvate molitvu i otvore se Bogu te mu dopuste da im se približi. No, Isus želi svakoga čovjeka spasiti i izvući iz pakla droge, ne gledajući je li religiozan i koje je vjeroispovijesti. On nas sve grli.
Za njih je novac bio zov smrti
-
Kako zajednica može ići naprijed živeći samo od Providnosti?
S. Elvira: Shvatila sam da se ne moramo oslanjati na mogućnosti koje nam je nudila država ili roditelji koji su bili spremni dati sve što zatražimo od njih samo da bi spasili dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram posvjedočiti Božju ljubav i potpuno se pouzdati u Njega. Zato je bilo prijeko potrebno isključiti iz našega života ono što lažnima čini sve ljude: novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i oholim. Takvi su bili i momci s novcem u džepu. Za njih je novac bio zov smrti. Mladi u svijet droge ulaze, ne zato što su siromašni, nego jer imaju puno novca, tužni su, osamljeni i izgubljeni. Ovisniku se ne može teoretizirati, napose na početku njihova puta, kad ne mogu shvatiti Božju ljubav, nego vide samo tvoju ljubav. To je bio velik izbor slobode koji je nudila zajednica, nastojeći pokazati momcima da Bog uistinu postoji, da je on Otac zainteresiran za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. I svih tih godina, mogu vam posvjedočiti s radošću, Providnost nikad nije izostala u našim zazivima!