Posted: Fri Nov 18, 2005 3:39 pm
U susret
U buci koja nam svaki dan uništava volju za životom i napredovanjem u bilo kom pogledu pomišljamo kako bi bilo najbolje na neko vrijeme skloniti se negdje u tišinu da nam se "napune baterije". Taj imaginarni svijet kojem težimo s vremena na vrijeme redovno bi isključivao radio, televiziju, partnera pa čak i mobilni telefon.
Možda niste znali ali jedan takav neopterećeni svijet nalazi se u Aleksandrovcu na dvadesetak kilometara od Banjaluke. U prostorijama napuštenog samostana već oko godinu dana jednom pomalo neobičnom metodom liječe se narkomani iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Tragom vijesti krenuli smo u Aleksandrovac sa nekim predosjećajem da tamo nećemo vidjeti nimalo lijepe slike. Međutim, prvi stanar te nesvakidašnje ustanove na kojeg smo naišli razbio je sve predrasude, čak nas je zbunio. Istrčao je iz štale i pritrčao nam sa osmijehom na licu i rekao: "Ja sam Matija!". Htjeli smo da obiđemo riječi kao što su: narkoman, ovisnik i bilo šta slično što bi ih možda moglo povrijediti. Na naše iznenađenje oni su sami koristili te izraze bez ikakvog uljepšavanja situacije u kojoj se nalaze.
Zajednica "Susret" predstavlja ostvarenje ideje liječenja narkomana životom u zajednici. Prva zajednica ove vrste osnovana je prije par godina u Italiji i pokazala se kao izuzetno djelotvorna. Metod liječenja je izuzetno jednostavan: rad. Ovisnici koji su smješteni u zajednici lišeni su mnogih stvari koje su navedene na početku, ukratko gotovo svih poroka, a opterećeni su mnogim obavezama. Bez obzira na ovisničke krize u kojima se većina nalazi kad dođe ne postoji nikakav vid terapije. U "Susret"-u svaki dan počinje sa zvukom zvonceta kao bilo koja njihova aktivnost. Radom u štali, na polju, u kuhinji oni dosta toga sami sebi proizvode i na taj način imaju određeni stepen samostalnosti. Za ostale potrebe o njima vode računa sestre iz Banjalučke biskupije. Zapanjila nas je urednost koja dominira u dosta oštećenim objektima. U dvorištu ispred ljetne kuhinje koja je pretvorena u administrativne prostorije Feđa iz Banjaluke, Matija iz Zagreba i Dejan iz Pule počeše svoju životnu priču.
Feđa je momak "naših" godina i fizionomijom kao ni bilo koji od ostalih momaka ne odaju "loše" momke. Njegova ispovijest izgleda ovako: "Moj kontakt sa drogom počeo je još u osnovnoj školi. Kao i ostali počeo sam sa ljepilom da bi poslije toga prešao na alkohol i travu. Sve je to bilo u kontrolisanoj mjeri dok mi nije umrla majka. To me je zaista slomilo i nisam mogao da dođem sebi. Jedan prijatelj mi je ponudio heroin nakon sahrane da me smiri. Nakon toga počeo sam ga uzimati redovnije da bi vrlo brzo on počeo uzimati mene. Pokušavao sam ga ostaviti ali na kratko. Igla me je vukla svaki dan sve dalje. Doktor Saša Arnaut pokušao je da me liječi klasičnim lijekovima koji se koriste u takvim slučajevima, naročito "Naloreks". Riječ je o lijeku koji u mozgu blokira receptore koji reaguju na heroin, a kutija tog lijeka košta 100 njemačkih maraka. Otišao sam na liječenje u Sarajevo gdje sam bio na istoj terapiji. Samo dan nakon izlaska iz bolnice ponovo sam uzeo heroin. Kada nisam imao novca otimao sam, krao. Čuo sam za ovu zajednicu i ona mi je značila možda i jedini spas. Ovdje sam došao drogiran i nisam spavao 15 dana. Kad su bolovi prošli momci su mi ukazali na probleme. Psihička zavisnost je bila mnogo gora od fizičke. Jedna od velikih zabluda je da trava nije droga. Ona je samo prva stepenica. Sljedeća je ekstazi kojeg najviše ima na rejv-partijima. Na kraju dolazi heroin koji je sasvim sigurno 1000 puta jači i od najjačeg orgazma. U Banjaluci ga ima u ogromnim količinama a najviše se nabavlja preko mobilnog."
Matija iz Zagreba je nizak simpatičan momak koji plijeni optimizmom i rado odgovara na postavljena pitanja. "Kod mene je sve počelo sa početkom srednje škole. Bio sam jako nezadovoljan svim oko sebe i probao sam travu. Odmah nakon toga počeo sam nekontrolisano piti i drogirati se. Ni to mi nije bilo dosta pa sam prešao na ekstazi. Išao sam na rejv partije, ustvari živio sam za to. To me je držalo dvije godine i onda mi se zgadilo. Sve je bilo vještačko jer ni ekstazi ne stvara fizičku ovisnost. Skroz sam propao jer se nisam znao ni nasmijati u svojoj dvadesetoj. Heroin sam počeo uzimati već sa devetnaest godina. Počeli su i ljudi iz društva ali su se uplašili pa prestali. Ja nisam jer sam još uvijek vjerovao da se mogu skinuti. Prijatelj je rekao mojima i ja sam se nakon razgovora sa njima skinuo sa heroina. Nedugo poslije toga ponovo sam ga počeo uzimati. Tada sam čuo za zajednice, razgovarao sam sa dosta ljudi i čuo za zaista širok spektar terapija. Nije mi bilo lako doći u komunu. Dogovorio sam se sa roditeljima da ostanem godinu dana a ovdje sam već dvadeset mjeseci. Nisam htio otići dok program koji traje dvije godine ne prođe. Bio sam u Djakovu do prije mjesec dana. Imam mnogo planova. Htio sam upisati Ekonomiju ili neku višu školu, učiti strane jezike."
Dejan iz Pule se svo vrijeme smješkao i pokazalo se da ima zdrav smisao za humor, ali ni njegova priča se nije puno razlikovala od ostalih. "Imam 29 godina a sa travom sam počeo sa dvanaest godina. Već sa 18 počeo sam uzimati heroin. Bilo mi je dobro, imao sam novca. Kasnije sam se pokušavao skinuti ali nije mi išlo. Raspadao sam se nisam mogao ustati. Porodica nije dugo znala jer nisam sa njima ni bio mnogo. Alkohol mi nije odgovarao pa sam prestao piti, uzimao sam samo heroin i kokain. Ovdje sam 18 mjeseci i čeka me posao kad se vratim. Ranije dok sam radio plata mi je bila dovoljna za jedan dan. Do novca se uvijek dolazilo lako i sam sam se čudio kako. Sa trinaest godina sam krao motore, obijao. Dok sam se drogirao svi su mi izgledali drogirani. Drogu sam poslije uzimao iz potrebe, da bih hodao. Bio sam dvije godine na Metadonu. Između ideje o samoubistvu i zajednice prevagnula je ova. Ovdje imaš vremena za razmišljanje, vidiš motive za život, ovdje ljudi ojačaju. Sve se označava zvonom. Novima pomažemo kad su u krizi a sve se svodi na priču".
Malo je neobično da razgovor o mučnoj temi prođe u prijatnoj atmosferi ali tako je bilo.
U zajednici "Susret" u Aleksandrovcu svaki detalj iz običnog života ima neku svoju draž. Ti ljudi koji tamo žive iz neke ljepše perspektive gledaju na svijet. Njih raduju sitnice na koje mi zbog nekih svojih razloga ne primjećujemo.
Dok smo se spremali da krenemo nazad stigla je sestra iz Biskupije i upitala nas jesmo li mi novi. Nasmijali smo se...
Evo mirzas,katarina i ostali ..koga vec interesuje,ovo sam skinuo sa neta ukucavsi zajednica susret...ako jos malo potrazite sigurno ima jos toga...
U buci koja nam svaki dan uništava volju za životom i napredovanjem u bilo kom pogledu pomišljamo kako bi bilo najbolje na neko vrijeme skloniti se negdje u tišinu da nam se "napune baterije". Taj imaginarni svijet kojem težimo s vremena na vrijeme redovno bi isključivao radio, televiziju, partnera pa čak i mobilni telefon.
Možda niste znali ali jedan takav neopterećeni svijet nalazi se u Aleksandrovcu na dvadesetak kilometara od Banjaluke. U prostorijama napuštenog samostana već oko godinu dana jednom pomalo neobičnom metodom liječe se narkomani iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Tragom vijesti krenuli smo u Aleksandrovac sa nekim predosjećajem da tamo nećemo vidjeti nimalo lijepe slike. Međutim, prvi stanar te nesvakidašnje ustanove na kojeg smo naišli razbio je sve predrasude, čak nas je zbunio. Istrčao je iz štale i pritrčao nam sa osmijehom na licu i rekao: "Ja sam Matija!". Htjeli smo da obiđemo riječi kao što su: narkoman, ovisnik i bilo šta slično što bi ih možda moglo povrijediti. Na naše iznenađenje oni su sami koristili te izraze bez ikakvog uljepšavanja situacije u kojoj se nalaze.
Zajednica "Susret" predstavlja ostvarenje ideje liječenja narkomana životom u zajednici. Prva zajednica ove vrste osnovana je prije par godina u Italiji i pokazala se kao izuzetno djelotvorna. Metod liječenja je izuzetno jednostavan: rad. Ovisnici koji su smješteni u zajednici lišeni su mnogih stvari koje su navedene na početku, ukratko gotovo svih poroka, a opterećeni su mnogim obavezama. Bez obzira na ovisničke krize u kojima se većina nalazi kad dođe ne postoji nikakav vid terapije. U "Susret"-u svaki dan počinje sa zvukom zvonceta kao bilo koja njihova aktivnost. Radom u štali, na polju, u kuhinji oni dosta toga sami sebi proizvode i na taj način imaju određeni stepen samostalnosti. Za ostale potrebe o njima vode računa sestre iz Banjalučke biskupije. Zapanjila nas je urednost koja dominira u dosta oštećenim objektima. U dvorištu ispred ljetne kuhinje koja je pretvorena u administrativne prostorije Feđa iz Banjaluke, Matija iz Zagreba i Dejan iz Pule počeše svoju životnu priču.
Feđa je momak "naših" godina i fizionomijom kao ni bilo koji od ostalih momaka ne odaju "loše" momke. Njegova ispovijest izgleda ovako: "Moj kontakt sa drogom počeo je još u osnovnoj školi. Kao i ostali počeo sam sa ljepilom da bi poslije toga prešao na alkohol i travu. Sve je to bilo u kontrolisanoj mjeri dok mi nije umrla majka. To me je zaista slomilo i nisam mogao da dođem sebi. Jedan prijatelj mi je ponudio heroin nakon sahrane da me smiri. Nakon toga počeo sam ga uzimati redovnije da bi vrlo brzo on počeo uzimati mene. Pokušavao sam ga ostaviti ali na kratko. Igla me je vukla svaki dan sve dalje. Doktor Saša Arnaut pokušao je da me liječi klasičnim lijekovima koji se koriste u takvim slučajevima, naročito "Naloreks". Riječ je o lijeku koji u mozgu blokira receptore koji reaguju na heroin, a kutija tog lijeka košta 100 njemačkih maraka. Otišao sam na liječenje u Sarajevo gdje sam bio na istoj terapiji. Samo dan nakon izlaska iz bolnice ponovo sam uzeo heroin. Kada nisam imao novca otimao sam, krao. Čuo sam za ovu zajednicu i ona mi je značila možda i jedini spas. Ovdje sam došao drogiran i nisam spavao 15 dana. Kad su bolovi prošli momci su mi ukazali na probleme. Psihička zavisnost je bila mnogo gora od fizičke. Jedna od velikih zabluda je da trava nije droga. Ona je samo prva stepenica. Sljedeća je ekstazi kojeg najviše ima na rejv-partijima. Na kraju dolazi heroin koji je sasvim sigurno 1000 puta jači i od najjačeg orgazma. U Banjaluci ga ima u ogromnim količinama a najviše se nabavlja preko mobilnog."
Matija iz Zagreba je nizak simpatičan momak koji plijeni optimizmom i rado odgovara na postavljena pitanja. "Kod mene je sve počelo sa početkom srednje škole. Bio sam jako nezadovoljan svim oko sebe i probao sam travu. Odmah nakon toga počeo sam nekontrolisano piti i drogirati se. Ni to mi nije bilo dosta pa sam prešao na ekstazi. Išao sam na rejv partije, ustvari živio sam za to. To me je držalo dvije godine i onda mi se zgadilo. Sve je bilo vještačko jer ni ekstazi ne stvara fizičku ovisnost. Skroz sam propao jer se nisam znao ni nasmijati u svojoj dvadesetoj. Heroin sam počeo uzimati već sa devetnaest godina. Počeli su i ljudi iz društva ali su se uplašili pa prestali. Ja nisam jer sam još uvijek vjerovao da se mogu skinuti. Prijatelj je rekao mojima i ja sam se nakon razgovora sa njima skinuo sa heroina. Nedugo poslije toga ponovo sam ga počeo uzimati. Tada sam čuo za zajednice, razgovarao sam sa dosta ljudi i čuo za zaista širok spektar terapija. Nije mi bilo lako doći u komunu. Dogovorio sam se sa roditeljima da ostanem godinu dana a ovdje sam već dvadeset mjeseci. Nisam htio otići dok program koji traje dvije godine ne prođe. Bio sam u Djakovu do prije mjesec dana. Imam mnogo planova. Htio sam upisati Ekonomiju ili neku višu školu, učiti strane jezike."
Dejan iz Pule se svo vrijeme smješkao i pokazalo se da ima zdrav smisao za humor, ali ni njegova priča se nije puno razlikovala od ostalih. "Imam 29 godina a sa travom sam počeo sa dvanaest godina. Već sa 18 počeo sam uzimati heroin. Bilo mi je dobro, imao sam novca. Kasnije sam se pokušavao skinuti ali nije mi išlo. Raspadao sam se nisam mogao ustati. Porodica nije dugo znala jer nisam sa njima ni bio mnogo. Alkohol mi nije odgovarao pa sam prestao piti, uzimao sam samo heroin i kokain. Ovdje sam 18 mjeseci i čeka me posao kad se vratim. Ranije dok sam radio plata mi je bila dovoljna za jedan dan. Do novca se uvijek dolazilo lako i sam sam se čudio kako. Sa trinaest godina sam krao motore, obijao. Dok sam se drogirao svi su mi izgledali drogirani. Drogu sam poslije uzimao iz potrebe, da bih hodao. Bio sam dvije godine na Metadonu. Između ideje o samoubistvu i zajednice prevagnula je ova. Ovdje imaš vremena za razmišljanje, vidiš motive za život, ovdje ljudi ojačaju. Sve se označava zvonom. Novima pomažemo kad su u krizi a sve se svodi na priču".
Malo je neobično da razgovor o mučnoj temi prođe u prijatnoj atmosferi ali tako je bilo.
U zajednici "Susret" u Aleksandrovcu svaki detalj iz običnog života ima neku svoju draž. Ti ljudi koji tamo žive iz neke ljepše perspektive gledaju na svijet. Njih raduju sitnice na koje mi zbog nekih svojih razloga ne primjećujemo.
Dok smo se spremali da krenemo nazad stigla je sestra iz Biskupije i upitala nas jesmo li mi novi. Nasmijali smo se...
Evo mirzas,katarina i ostali ..koga vec interesuje,ovo sam skinuo sa neta ukucavsi zajednica susret...ako jos malo potrazite sigurno ima jos toga...