Link:
http://www.kraljeva-sutjeska.com/index. ... om=&ucat=4&
A evo i text:
Od pakla droge do izliječenja
09 12 06
U posjeti terapijskoj zajednici u Pavlovićima - razgovor s ravnateljem Samirom Ibiševićem.
Od kada djeluje terapijska zajednica u Pavlovićima i zašto ovdje?
Ja sam jedan od osnivača Udruge građana Proi koja je nastala 2001. godine kao nevladina organizacija s ciljem da pomogne svima koji imaju problema s drogama. Bili smo jednostavno ponukani da na organiziran način pomognemo prvo ljudima iz Sarajeva, a onda i šire, jer desilo se da sam 1998. godine, zbog vlastitih problema otišao u zajednicu Cenacolo u Međugorju, gdje sam proveo dvije i pol godine. Kad sam se vratio u Sarajevo, ljudi su prepoznali promjenu u meni i mnogi su me pitali što se to desilo sa mnom u Međugorju. Tada sam spontano počeo savjetovati djevojke i momke koji su imali problema s drogama upućujući ih u zajednice slične kao u Međugorju. Nakon što je Udruga Proi počela s radom, u početku smo radili na tome da uputimo ovisnike o drogama na neke od vidova liječenja bilo na detoks drogama u bolnicu u Koševo, ili na metadonski program kao i u terapijske zajednice u Međugorje, Hrvatsku, Španjolsku, Italiju itd. Nakon nekog vremena shvatili smo da su sve te zajednice uglavnom prilagođene ljudima koji dolaze iz sredina gdje se same zajednice nalaze. Recimo, zajednica Cenacolo prilagođena je društvenom i socijalnom sistemu u Italiji, a naša zemlja je jedan drugi svijet za razliku i od Hrvatske i ostalih spomenutih zemalja. Znali smo da moramo napraviti jednu terapijsku zajednicu kod nas, koja će biti prilagođena ljudima u BiH. Tragajući za adekvatnim programom koji bi se uklopio u ono što je nama potrebno, u Americi sam 2002. proveo četiri mjeseca na edukaciji na jednom od najstarijih programa terapijskih zajednica u svijetu, koji se zove Daytop, a postoji već 40 godina i iznjedrio je sve moderne terapijske zajednice u svijetu. Istraživanja su dokazala da taj program ima uspješnost 85% . Po povratku iz Amerike, uz pomoć prijatelja i brojnih stručnjaka iz oblasti ovisnosti, radili smo na pronalasku mjesta pogodnog za otvaranje terapijske zajednice. Zahvaljujući poznanstvu s fra Barišom iz crkve sv. Ante na Bistriku, stupili smo u kontakt s Jozom Pavlovićem koji nam je u Pavlovićima ustupio svoju kuću i imanje od nekih petnaestak duluma, koje naša terapijska zajednica koristi već godinu dana, kao i kuću njegovog rođaka Drage Pavlovića koju smo uzeli pod zakup.
Aktivnosti koje su prethodile otvaranju današnje zajednice bile su organiziranje kampova s ovisnicima koji su bili na metadonskoj terapiji, gdje smo ih educirali o prevenciji od HIV-a, AIDS-a, hepatitisa B i C, o spolno prenosivim bolestima i prevenciji od recidiva, o komunikaciji u društvu, čišćenju terena itd. Kasnije smo radili i na edukaciji osoblja, nakon čega smo počeli raditi s prva dva štićenika.
Koliko štićenika sada broji vaša terapijska zajednica i kakav vam je program?
Danas imamo devet štićenika s kojima rade dva operatera u smjenama po sedam dana.
Program traje šesnaest mjeseci i podijeljen je u četiri faze. Prva je orijentacijska faza – tada se uče pravila ponašanja u zajednici – a sljedeća je faza intenzivnog tretmana. S obzirom da ovaj program ima stav da je ovisnost posljedica prethodnog stanja osobe –posljedica strahova, manjka samopouzdanja, nesređenih obiteljskih odnosa, utjecaja sredine itd. – u ovoj fazi radimo na cjelokupnoj osobi, a to je nekoliko područja: oblikovanje ponašanja, neka osnovna pravila dobrog odnosa prema drugima, ozbiljnost pristupa poslu, uvođenje reda i pravila kojih se svaki član mora strogo pridržavati, zatim individualno: psihološko područje, u kojem članovi pričaju o sebi, o svojim stanjima, neprijatnim iskustvima i svemu onome što ih tišti; duhovno područje, gdje članovi prakticiraju svoja vjerska načela.
Sljedeća faza je resocijalizacija štićenika: tu radimo s njegovom obitelji. Nakon osam mjeseci terapije organiziramo prve susrete s obitelji. Od njih očekujemo da dolaze u zajednicu i prate promjene koje se događaju s članom njihove obitelji koji je na našoj terapiji. Nakon razbijanja tih prvih barijera, štićenik prvi put odlazi kući na vikend.
Potom slijedi izlazna faza u kojoj je štićenik već donio odluku želi li se vratiti kući, želi li posao i sl. U ovoj fazi, kroz odlaske kući na vikende i kontakte s bližnjima, štićenik radi na pripremi za svoj odlazak. Nakon što je izašao iz terapijske zajednice, slijedi faza resocijalizacije koja traje osam mjeseci, a provodi se u savjetovalištu u Sarajevu. Ondje se radi na suočavanju štićenika s normalnim svijetom. Preporučuje se da osoba koja je prošla cjelokupan program i dalje dolazi na grupe, jer je to najbolji način da se održi apstinencija koja u biti traje cio život.
Kako se financira terapijska zajednica?
U našem društvu je vrlo malo sluha za pomoć ovisnicima o drogi. Primorani smo da se za sredstva snalazimo na različite načine. Recimo, u Hrvatskoj zakon predviđa domove za ovisnike. Hrvatska Vlada preko Ureda za ovisnike izdvaja za svakog ovisnika u terapijskim zajednicama po 800 KM. To je jedna vrlo velika investicija, ali moramo znati da jedan ovisnik dnevno ošteti državu za 100 KM, ne računajući svu drugu štetu koju prouzrokuje u obitelji, zdravstvu itd.
Kod nas nema ureda za ovisnost, nikakve nacionalne strategije, ne postoji nikakvo središnje tijelo kojem bih se ja kao direktor terapijske zajednice mogao obratiti i tražiti pomoć za funkcioniranje naše zajednice. A troškovi su uistinu veliki: potrebno je za devet štićenika osigurati hranu, piće, osnovne higijenske potrepštine, zakup prostora, režije itd. Od štićenika koji mogu platiti boravak, pokrivamo neke od troškova. Pored toga, pravimo razne projekte, tako da se uz lobiranje i pomoć pojedinačnih donatora uspijevamo održati. Od općine Kakanj dosad smo dobili tri tone uglja i dvije vreće brašna.
Aktivno radimo i na prevenciji od narkomanije, i to kroz svjedočanstva bivših ovisnika, koja su vrlo upečatljiva. Mi pričamo o tome zbog čega smo se počeli drogirati, kroza što smo sve prošli, zbog čega smo odlučili skinuti se s droge, kako danas živimo itd. Cio ovaj posao jako puno košta.
Koji je put ako netko odluči da se skine s droge, kako pristupiti terapijskoj zajednici?
Put počinje u savjetovalištu u Sarajevu. Nitko ne može ovdje doći kako bi razgovarao o svom pristupu u zajednicu, i to iz više razloga. U savjetovalištu u Sarajevu vrši se upoznavanje potencijalnog štićenika i procjena u kojoj je fazi ovisnosti, jer za nekoga terapijska zajednica može biti rehabilitacija, a za nekog habilitacija. Različiti su stupnjevi pojedinačne ovisnosti: ako ocijenimo da je našem klijentu potrebna hospitalizacija, odnosno detoksikacijska terapija, upućujemo ga na liječenje u bolnicu Koševo, na Odjel za narkomaniju. Kako smo mi jedina organizacija koja ima ugovor s bolnicom, odlazimo onamo svakih 14 dana kako bismo pratili njihovo liječenje, ohrabrujemo ih za nastavak liječenja, razgovaramo s njima itd., a po izlasku iz bolnice dolaze u našu terapijsku zajednicu. Za koga ocijenimo da bi mogao proći krizu kod nas – napominjem da ovdje ne dajemo nikakve tablete jače od aspirina – taj dobiva jedan set dokumenata pomoću kojih se upoznaje s radom naše zajednice, nakon čega sa štićenikom i njegovom obitelji potpisujemo ugovor koji i nas i njih obvezuje na određene stvari. Mi smo jedina organizacija u BiH koja je član europske federacije terapijskih zajednica, i obvezali smo se da ćemo raditi u skladu s njihovim pravilima i ciljevima.
Koja je osnovna ideja vodilja ove terapijske zajednice? Kod nekih zajednica to je molitva. Postoji li neka filozofija koje se držite tijekom trajanja terapije?
Svaki naš dan počinjemo tako što se zagrlimo i citiramo našu filozofiju. Postoje dvije osnovne filozofije. Prva je: Samo ti to možeš, ali ne možeš sam, a druga: Pomažući drugima pomažemo sebi. Dakle, ovdje mi jedni druge učimo i to radimo kroz niz aktivnosti. Svi radimo sve, od kuhinje, vešeraja, radu u vrtu itd. Također, za mlađe članove postoje grupe onih koji se tek prilagođavaju zajednici i uče elementarne stvari o programu, a tako i grupe namijenjene starijim članovima koji malo dublje istražuju čovjekovo ponašanje, navike, emocije, odnose s roditeljima, seksualnost, komplekse, strahove i sve ono što se nalazi skriveno u nama i našoj podsvijesti.
Također, svako jutro ponavljamo i rečenicu: Sve dok se ne suočim sa sobom u očima i srcima drugih, ja bježim. To znači da se jedino u zajednici može dobiti prava slika o sebi. Danas se stvari olako prihvaćaju, nitko te ne pita kako se osjećaš, zašto loše izgledaš, što te tišti, zašto si tužan... Ovdje učimo ljude da se suoče sami sa sobom, ali ne samo kako ja doživljavam sebe, nego kako me i drugi doživljavaju. To je ta okosnica na kojoj počiva naš program.
Za Cenacolo je to, recimo, pronalazak osobne duhovnosti, pronalaženje vjere koja će spriječiti ovisnost. To je u redu, i meni osobno to je jako pomoglo. Međutim, mladi ljudi se danas ne drogiraju samo heroinom, nego nažalost se uništavaju i nekim kemijskim drogama koje itekako uništavaju njihov mozak, tijelo, način razmišljanja itd. Takvima je potrebno nešto više od same molitve. Kažem, meni je to bilo dobro, ali danas mnogim mladim ljudima koji uđu u zajednicu Cenacolo to nije dovoljno. Zato mi sa svojim štićenicima radimo na društveno prihvatljiv način: dakle, osim na duhovnom planu radimo i na egzistencijalnom.
Zasad ova terapijska zajednica prihvaća samo muškarce. Planirate li uskoro otvoriti sličnu zajednicu i za djevojke?
Zasad postoje terapijske zajednice za žene u Cenacolu u Međugorju i u Banja Luci, iako postoje potrebe da se dodatno otvori još zajednica za žene ovisne o drogama. Mi bismo rado to napravili, ali nažalost još uvijek imamo egzistencijalnih problema i s ovom zajednicom, tako da će to zasad ići teško.
Kako vas prihvaćaju i gledaju susjedi? Ima li tu problema?
Ne. Iskreno govoreći, u odličnim smo odnosima. Pomažu nam kako god mogu i zasad smo stvarno jako zadovoljni.
Jesu li bivši ovisnici odbačeni od društva?
Stigmatizacija postoji i mi se trudimo razbiti predrasude poput: jednom ovisnik – uvijek ovisnik. To naravno nije točno. Kroz brojne javne nastupe i učešća u okruglim stolovima pokušavamo to reći ljudima. Naravno da postoje slučajevi kada se ovisnik nakon izlaska iz terapije opet počne drogirati, ali postoje i oni koji ostatak života apstiniraju.
Što vam je sada kao zajednici najpotrebnije? Kako vam pomoći?
Dobili smo zemljište i namjeravamo izgraditi još jedan objekt kako bismo proširili kapacitet. Zato bi nam jako dobro došao materijal za gradnju, različit alat za rad, jedna krava također i bilo što. Svi koji nam žele pomoći mogu doći do nas, samo neka se unaprijed najave.
Razgovarala: Iva Tomić
Intervju je objavljen u Sutješkom vjesniku br. 13., izdanje svibanj/lipanj 2006.
O terapijskoj zajednici PROI
Moderator: sanela