Terapijska zajednica Susret

Diskusije o terapijskim zajednicama kao jednom od načina tretmana ovisnika. Ovdje možete saznati koji se programi rada primjenjuju u terapijskim zajednicama, kakav je proces prijema, način rada ...

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

U susret
U buci koja nam svaki dan uništava volju za životom i napredovanjem u bilo kom pogledu pomišljamo kako bi bilo najbolje na neko vrijeme skloniti se negdje u tišinu da nam se "napune baterije". Taj imaginarni svijet kojem težimo s vremena na vrijeme redovno bi isključivao radio, televiziju, partnera pa čak i mobilni telefon.
Možda niste znali ali jedan takav neopterećeni svijet nalazi se u Aleksandrovcu na dvadesetak kilometara od Banjaluke. U prostorijama napuštenog samostana već oko godinu dana jednom pomalo neobičnom metodom liječe se narkomani iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Tragom vijesti krenuli smo u Aleksandrovac sa nekim predosjećajem da tamo nećemo vidjeti nimalo lijepe slike. Međutim, prvi stanar te nesvakidašnje ustanove na kojeg smo naišli razbio je sve predrasude, čak nas je zbunio. Istrčao je iz štale i pritrčao nam sa osmijehom na licu i rekao: "Ja sam Matija!". Htjeli smo da obiđemo riječi kao što su: narkoman, ovisnik i bilo šta slično što bi ih možda moglo povrijediti. Na naše iznenađenje oni su sami koristili te izraze bez ikakvog uljepšavanja situacije u kojoj se nalaze.
Zajednica "Susret" predstavlja ostvarenje ideje liječenja narkomana životom u zajednici. Prva zajednica ove vrste osnovana je prije par godina u Italiji i pokazala se kao izuzetno djelotvorna. Metod liječenja je izuzetno jednostavan: rad. Ovisnici koji su smješteni u zajednici lišeni su mnogih stvari koje su navedene na početku, ukratko gotovo svih poroka, a opterećeni su mnogim obavezama. Bez obzira na ovisničke krize u kojima se većina nalazi kad dođe ne postoji nikakav vid terapije. U "Susret"-u svaki dan počinje sa zvukom zvonceta kao bilo koja njihova aktivnost. Radom u štali, na polju, u kuhinji oni dosta toga sami sebi proizvode i na taj način imaju određeni stepen samostalnosti. Za ostale potrebe o njima vode računa sestre iz Banjalučke biskupije. Zapanjila nas je urednost koja dominira u dosta oštećenim objektima. U dvorištu ispred ljetne kuhinje koja je pretvorena u administrativne prostorije Feđa iz Banjaluke, Matija iz Zagreba i Dejan iz Pule počeše svoju životnu priču.
Feđa je momak "naših" godina i fizionomijom kao ni bilo koji od ostalih momaka ne odaju "loše" momke. Njegova ispovijest izgleda ovako: "Moj kontakt sa drogom počeo je još u osnovnoj školi. Kao i ostali počeo sam sa ljepilom da bi poslije toga prešao na alkohol i travu. Sve je to bilo u kontrolisanoj mjeri dok mi nije umrla majka. To me je zaista slomilo i nisam mogao da dođem sebi. Jedan prijatelj mi je ponudio heroin nakon sahrane da me smiri. Nakon toga počeo sam ga uzimati redovnije da bi vrlo brzo on počeo uzimati mene. Pokušavao sam ga ostaviti ali na kratko. Igla me je vukla svaki dan sve dalje. Doktor Saša Arnaut pokušao je da me liječi klasičnim lijekovima koji se koriste u takvim slučajevima, naročito "Naloreks". Riječ je o lijeku koji u mozgu blokira receptore koji reaguju na heroin, a kutija tog lijeka košta 100 njemačkih maraka. Otišao sam na liječenje u Sarajevo gdje sam bio na istoj terapiji. Samo dan nakon izlaska iz bolnice ponovo sam uzeo heroin. Kada nisam imao novca otimao sam, krao. Čuo sam za ovu zajednicu i ona mi je značila možda i jedini spas. Ovdje sam došao drogiran i nisam spavao 15 dana. Kad su bolovi prošli momci su mi ukazali na probleme. Psihička zavisnost je bila mnogo gora od fizičke. Jedna od velikih zabluda je da trava nije droga. Ona je samo prva stepenica. Sljedeća je ekstazi kojeg najviše ima na rejv-partijima. Na kraju dolazi heroin koji je sasvim sigurno 1000 puta jači i od najjačeg orgazma. U Banjaluci ga ima u ogromnim količinama a najviše se nabavlja preko mobilnog."
Matija iz Zagreba je nizak simpatičan momak koji plijeni optimizmom i rado odgovara na postavljena pitanja. "Kod mene je sve počelo sa početkom srednje škole. Bio sam jako nezadovoljan svim oko sebe i probao sam travu. Odmah nakon toga počeo sam nekontrolisano piti i drogirati se. Ni to mi nije bilo dosta pa sam prešao na ekstazi. Išao sam na rejv partije, ustvari živio sam za to. To me je držalo dvije godine i onda mi se zgadilo. Sve je bilo vještačko jer ni ekstazi ne stvara fizičku ovisnost. Skroz sam propao jer se nisam znao ni nasmijati u svojoj dvadesetoj. Heroin sam počeo uzimati već sa devetnaest godina. Počeli su i ljudi iz društva ali su se uplašili pa prestali. Ja nisam jer sam još uvijek vjerovao da se mogu skinuti. Prijatelj je rekao mojima i ja sam se nakon razgovora sa njima skinuo sa heroina. Nedugo poslije toga ponovo sam ga počeo uzimati. Tada sam čuo za zajednice, razgovarao sam sa dosta ljudi i čuo za zaista širok spektar terapija. Nije mi bilo lako doći u komunu. Dogovorio sam se sa roditeljima da ostanem godinu dana a ovdje sam već dvadeset mjeseci. Nisam htio otići dok program koji traje dvije godine ne prođe. Bio sam u Djakovu do prije mjesec dana. Imam mnogo planova. Htio sam upisati Ekonomiju ili neku višu školu, učiti strane jezike."
Dejan iz Pule se svo vrijeme smješkao i pokazalo se da ima zdrav smisao za humor, ali ni njegova priča se nije puno razlikovala od ostalih. "Imam 29 godina a sa travom sam počeo sa dvanaest godina. Već sa 18 počeo sam uzimati heroin. Bilo mi je dobro, imao sam novca. Kasnije sam se pokušavao skinuti ali nije mi išlo. Raspadao sam se nisam mogao ustati. Porodica nije dugo znala jer nisam sa njima ni bio mnogo. Alkohol mi nije odgovarao pa sam prestao piti, uzimao sam samo heroin i kokain. Ovdje sam 18 mjeseci i čeka me posao kad se vratim. Ranije dok sam radio plata mi je bila dovoljna za jedan dan. Do novca se uvijek dolazilo lako i sam sam se čudio kako. Sa trinaest godina sam krao motore, obijao. Dok sam se drogirao svi su mi izgledali drogirani. Drogu sam poslije uzimao iz potrebe, da bih hodao. Bio sam dvije godine na Metadonu. Između ideje o samoubistvu i zajednice prevagnula je ova. Ovdje imaš vremena za razmišljanje, vidiš motive za život, ovdje ljudi ojačaju. Sve se označava zvonom. Novima pomažemo kad su u krizi a sve se svodi na priču".
Malo je neobično da razgovor o mučnoj temi prođe u prijatnoj atmosferi ali tako je bilo.
U zajednici "Susret" u Aleksandrovcu svaki detalj iz običnog života ima neku svoju draž. Ti ljudi koji tamo žive iz neke ljepše perspektive gledaju na svijet. Njih raduju sitnice na koje mi zbog nekih svojih razloga ne primjećujemo.
Dok smo se spremali da krenemo nazad stigla je sestra iz Biskupije i upitala nas jesmo li mi novi. Nasmijali smo se...



Evo mirzas,katarina i ostali ..koga vec interesuje,ovo sam skinuo sa neta ukucavsi zajednica susret...ako jos malo potrazite sigurno ima jos toga... :wink:
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

Humanitarna organizacija Zajednica Susret djeluje već dvanaest godina. Naime već 1990. otpočelo se sa programom prevencije i tretmanom posljedica narkomanije na vanbolnički način putem prvog udruženja te vrste u bivšoj Jugoslaviji, koja je zavisnicima pomagala smještajući ih u Terapijske Zajednice na teritoriju republike Italije. 1992. registrovana je Humanitarna Organizacija Zajednica Susret kao nevladina organizacija (nekonfesionalna).



Zajednica Susret je osnivač i vlasnik jedine javne ustanove u Republici Hrvatskoj koji se bavi smještajem zavisnika, a po odobrenju nadležnog Ministarstva rada i socijalne zaštite. Dom za zavisnost Zajednice Susret je održao programsku nezavisnost. U okviru doma djeluju četiri terapijske zajednice-centri, i to tri za muškarce i jedan za žene, od kojih su dva na područiju Slavonije (Okučani i Đakovo), a dva na područiju Dalmacije (Cista Velika i Čiovo).
Ministarastvo rada i socijalne zaštite RH snosi troškove smještaja za 104 korisnika, dok ostali snose troškove u privatnom aranžmanu djelimično).
Trenutno je u našim centrima smješteno 90 muškaraca i 29 žena. Do sada je naš program završilo 300 korisnika koji su se u cjelini resocijalizovali, a još 200 ih u cjelini apstinira iako nisu do kraja završili program. Faza terapijske zajednice traje dvije godine, a slijedi ju šest mjeseci resocijalizacije.
U sklopu Zajednice Susret djeluju savjetovališta za prevenciju i posljedice zavisnosti o psihoaktivnim sredstvima u Splitu, Zagrebu, Đakovu, u kojima se provode dva specijalizovana programa, i to Benjamin i Plexsus.
U našim savjetovalištima do sada pomoć je zatražilo više od šesnaest hiljada osoba. U 2001. godini radnici H.O.Zajednica Susret obavili su 5917 savjetodavnih (dokumentovanih) razgovora i pri tome terapijski tretirali 1688. osoba. U grupnom radu sa članovima porodica korisnika smještenih u naše centre tokom 2001. sudjelovalo je oko 200 ljudi sa područija cijele RH.
Tim Zajednice Susret sačinjava 26 zaposlenih od kojih su polovina stručnjaci (psiholozi, ljekar, defektolog, sociolog, socijalni pedagozi i pravnik), a druga polovina su bivši zavisnici, te volonteri koji rade u okviru svojih mogućnosti u raznim programima. Svi zaposleni pri zapošljavanju potpisuju kao sastavni dio ugovora o radu i etički kodeks koji ih strogo obavezuje na poštovanje ljudskih prava (kršenje dovodi do otkaza). Kod nas su smješteni ljudi razlicitih nacionalnosti, političkih i religioznih uvjerenja.
Humanitarna organizacija je inicirala osnivanje sestrinskih humanitarnih organizacija-udruženja roditelja zajednice Susret, koje su registrovane na razini grada splita, Zagreba i Pule koje takode rade po programu Čovjek.
Zajednica Susret je od 2000. registrovana kao NVO na teritoriji Bosne i Hercegovine kada otvara i prvu terapijsku zajednicu na ovom područiju u Aleksandrovcu kod Banjaluke, poslije nešto više od godinu dana djelovanja u tim prostorima započinje golgota zajednice izazvana ljudskom pohlepom i bezčašćem. Naime dat na korištenje prostor nekadašnjeg samostana Marijanovac, potpuno devastiran, bio je zahvaljujući imenu i angažovanju predstavnika Zajednice Susret u potpunosti obnovljen u šta je uloženo nekoliko stotina hiljada konvertibilnih maraka. I pored činjenice da je samo zahvaljujući predstavljanju programa kod inostranih donatora dobijen taj novac i prostor obnovljen dana 08.04.2003. bez ikakve najave projerano 12 štićenika i saopšteno od strane Klanjateljica Krvi Kristove da nastavljaju rad po novom programu. Naši štićenici (jedan dio njih) tako su se našli na ulici bez da su im obavješteni i roditelji o tome. Zajednica se vrlo brzo konsoliduje i ubrzo nakon par dana (tokom kojih su štićenici smješteni kod roditelja) pronalazi se privremeni smještaj u vidu porodične kuće u Prijedoru koju uzimamo pod zakup. Zahvaljujući razumjevanju skupštine grada Banjaluka kao i predstavnika američke ambasade i OHR-a zajednica se konačno smiješta u prostore nekadašnje Osnovne škole Bastasi. Pored otvaranja Terapijske Zajednice, ostvareni su niz edukativnih i preventivnih predavanja na teritoriji Banjaluke i šire.
Od 2002. u saradnji sa NVO «Viktorija» otvara se Savjetovalište za prevenciju i tretman zavisnosti, jedino takve vrste u RS i BiH.
U skladu sa ciljevima i zadacima, udruženje ostvaruje program prevencije i terapijski program pod nazivom Projekat Čovijek. Sam naziv programa upućuje da je u središtu pažnje čovjek sa svim svojim dimenzijama.




Evo jos....
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

Nijednoj porodici nije lako primjetiti da je vlastito dijete, brat, suprug, žena ili unuk....počeo uzimati drogu. Još je teže nakon toga pomiriti se sa činjenicom da se to stvarno dogodilo.
To saznanje često nas pogodi kao grom iz vedra neba: zaustavljeni od policije, u razgovoru sa nastavnikom, našli su mu iglu ili nešto drugo, to nam je povjerio jedan od prijatelja, nesvjestica, izričito priznanje osobe koja traži pomoć.......od tog trenutka za porodicu počinju tjeskoba, očajna borba. Traže pomoć, žele promjeniti situaciju, spasiti unesrećenog člana porodice, nastoje pronaći nekoga ko bi uputio porodicu na pravi put.
Na žalost, malo je porodica koje se odmah odluče savjetovati sa nekim ko bi ih znao uputiti na pravilno postupanje. Možda zbog neznanja ili srama, pogrešne želje za zaštitom, radi potcjenjivanja problema, ili precjenjivanja vlastitih sposobnosti, prode, na žalost, dugo vremena dok se napokon neko iz porodice odluči potražiti savjet izvan kućnih zidova.

Pomoći znači razumjeti, ali razumjeti ne znači dopuštati prevare: uvijek treba imati na umu da je ovisnik osoba koja se potpuno oslanja na laži smišljajuci ih tako uvjerljivo da im čak i drugi povjeruju. U svoje spletke i nevolje uspjet će uplesti sve koji s njim žive. Obećavat će da će prestati s drogom, a neće prestati nikada, uspjet će zadobiti sažaljenje da bi došao do novca, uspijeva prijetiti i zastrašivati, manipulisati sa stvarnošcu oblikujući je onako kako njemu odgovara, s manje – više jasnim moralnim ucjenama (kao npr. ''Ako mi ne pomogneš, idem krasti i onda ću završiti u zatvoru.''), uspjet će uvijek postići ono što želi, a to je: dovoljno novaca da bi mogao kupiti dozu.

Od trenutka kad je u porodici otkrivena ovisnost, počinje prava odiseja u slijedećim etapama:

1) Ovisnik ''obraduje'' roditelje obećavajući da će prestati s drogom ako mu pomognu da se postepeno odvikava. Dakle, počinje tražiti novac za drogu koje bi se on, teoretski, trebao polako odvikavati te da bi konačno prestao sa uzimanjem.

2 ) Nakon više neuspjelih pokušaja budući da u njemu ne može
ni biti izričite volje da prestane, ni potrebnih pretpostavki da to ostvari, on okrivljuje porodicu, ili onoga ko je s njim, da mu nisu dovoljno ''pomogli''. Traži druga rješenja. Na primjer: određeno vrijeme odmora, promjenu okoline, kako bi mogao biti daleko od iskušenja, financijsku pomoć da se oženi, da sagradi kuću i ''promijeni život'', traži novac da bi mogao otvoriti neki privatni obrt ili neki kreativni posao koji ga manje otuđuje i frustrira, zahtijeva da mu iznajme kuću na osami kako bi mogao započeti novi život, novac za poseban medicinski tretman i tako u nedogled. Suvišno je govoriti da neće održati ni jednu od prihvacenih obaveza, da će sav novac potrošiti na nabavku droge ili kupovinu nekih besmislenih stvari.

3 ) Nakon ponovljenih padova i promašaja, vraća se kući očajan
tražeci gostoprimstvo. Tako počinje njegov parazitski period; uvijek zatvoren u sebe ustaje veoma kasno, jede malo, počinje piti alkohol, kad izade, kasno se vraća kuci, sate i sate provodi pred televizorom, pokušava izvući koji dinar, traži da ga se u svemu podržava, pa čak i u nabavci cigareta.
Svojom prisutstvom uznemirava i otežava život u porodici. Za stolom nikad ne razgovara osim u iznimnim trenucima euforije ako mu je pošlo za rukom da nabavi drogu ili ako je uspio u nekom svom poduhvatu.
Počinje piti sve vrste tableta, možda čak i propisane od nekog nesavjesnog ljekara, koji je nasjeo na njegovu priču ili se sažalio.
Iz kuće počinje nestajati novac, skupocjeni predmeti, kućanski aparati, knjige, ukrasni predmeti i sve ostalo sto se može prodati bez većih poteškoca. U porodici nastaju svađe jer njeni članovi počinju optuživati jedan drugoga za sve što se dogada: ''Ti si kriv/a jer si mu uvijek sve odobravao/la'' ,ili ''Na tebi je odgovornost jer si bio/la prestrog/a s njim'', i tako dalje dok napetosti ne postanu nepodnošljive, uključuju nasilje, udarce, direktne ucjene i ozbiljne krađe na koje se odlučuje ovisnik na štetu cijele porodice.

4 ) Lom je tada već nezaceljiv: ovisnik se udaljava iz kuce, ponekad
ga uhapse ili završi u bolnici da bi ga ponovo sa strepnjom isčekivali: duge veceri u šutnji, plač i ozračje straha što prijeti da se nikada neće vratiti mir. Nada išcekivanja novog susreta urodi time da ga se prihvaća kad se vrati kući. Ponovo mu se ukazuje povjerenje, ne s vjerom da će se stvarno promijeniti nego da ne čini ''druge gluposti''.
Činjenicu da se ipak vratio prihvataju kao pozitivan znak; ne shvatajući, naprotiv, da je ovisnik parazit, koji se uvijek vraća tamo gdje se nada da će naci bar malo otvorena vrata.

5 ) Toj priči nema kraja jer se uvijek jednako ponavlja. Ipak, strah i
tjeskoba onoga ko je proživljava, pored svega, čini je istinitom i različitom. A može biti i radikalno izmjenjena ako porodica odluči obratiti se nekome ko može pomoći dopuštajući da im se stvarno pomogne. Na žalost, prije odluke da se zatraši pomoć već su proživljene mnoge negativne faze koje su ostavile težak ožiljak na osobama i na međusobnim odnosima.
1) Prvi put kada . . .

adolescent uzima drogu usred niza okolnosti koje se istovremeno javljaju:
1 - živi u tegobnoj situaciji,
2 - nema mogucnosti da u porodici izrazi tu svoju tegobu
3 - susreće nekoga medu svojim prijateljima koji ga na nekoj zabavi, rock koncertu ili u diskoteci pita: ''Imaš li papiriće?'' dodajući odmah ''Nema veze, ostavimo to''. Izgovorena rečenica izgleda tajnovita i privlačna kao da proizilazi iz nekog svijeta njemu nepoznatog. Sve to podstiče na mogućnosti koje naslućuje ali ih nije iskusio, privlačno mu je kao odreden korak naprijed s obzirom na njegova iskustva.

Pogledajmo zašto:
1 – U sebi već neko vrijeme proživljava nezadovoljstvo zbog nepostignutih ciljeva ili dosadu jer ne sudjeluje u nečemu što bi ga moglo oduševiti, možda je frustriran zbog doživljenih razočarenja ili se osjeća neprihvaćen u društvu prijatelja, možda osjeća usamljenost ili je zatvoren u sebe i svoje misli i osjećaje ne uspijeva pokazati drugima.
2 – U porodici nema mogućnosti reci svoje unutrašnje patnje jer su roditelji indiferentni prema njegovim osjećajima ili se brinu samo za njegovo zdravlje i školske uspjehe, ili su toliko zaposleni, te on prikriva unutrašnje tjeskobe i počinje glumiti kako je sve u redu. Uostalom možda i nema porodice u pravom smislu riječi: bilo zbog nedostatka jednog od roditelja (usljed smrti ili udaljenosti), a nema nikoga ko bi ih zamijenio, bar simbolično.
Možda se roditelji ne uspijevaju nikada međusobno složiti i ne stvaraju odgovarajuće ozračje za razvoj djeteta (žive odvojeno, rastavljeni su ili čak ''razdvojeni u kuci''), možda ne znaju unijeti promjene u porodicu koje bi pomogle pri odgoju djeteta. Kao takvi nesposobni su primijetiti da rast djeteta zahtijeva promjene u međusobnom ponašanju pa zato ne mijenjaju prijašnje, ustaljene navike.
Vrste porodica iz kojih najčešce potiču ovisnici

Porodica ima razlicita životna razdoblja: vrijeme zaruka, mladi bračni par, prihvatanje različitih navika koje donose iz svojih dosadašnjih porodica, radanje i odgoj djece, od njihovih privikavanja na život u društvu, pa do udaljavanja od kuće i zasnivanja vlastitih porodica. Svako razdoblje zahtijeva promjene i napor za održanje; ako neka porodica zaustavi svoj rast i postane statična ona obavezno postaje:

Zatvorena i defanzivna
To je porodica koja je spremna prihvatiti sve, čak i nemoralna ponašanja samo da se to ne sazna vani. Jedine veze koje takva porodica zadržava sa okolinom jesu rodbinski odnosi. Tu je dominantna majčina figura. Ona nastoji djecu zadržati u porodici i sve njihove poteškoće nadoknaditi protekcijom ''mamice''. Za takvu su majku njezina djeca uvijek u pravu, a za njihove pogreške je kriv neko drugi izvan porodice.

Hiperprotektivna
Radi se o porodici koja želi zamijeniti dijete u svim poteškoćama s kojima se ono susreće u životu. Predominantna figura je otac, koji se boji da ga dijete ne osramoti. Zato traži veze i protekcije da bi pomogao djetetu da se prilagodi: škola, vozački, vojna obaveza, ekonomski problemi, radno mjesto itd. To je porodica koja će pri susretu s drugom reći: ''Pa mi smo mu uvijek dali sve!'' I tada će tražiti besmislene protekcije i izgovore da bi uključili dijete u neku terapijsku zajednicu.

Rastrešena porodica
Jedna porodica u kojoj je prividno sve u redu, ali jedino što joj nedostaje jeste osjećaj razumijevanja izmedu pojedinih članova. U toj porodici roditelji za stolom raspravljaju o raznovrsnim problemima kao npr. o njihovom poslu, politici, kulturi, društvenim pitanjima itd. ne primjećujući da je sve to preteško i nerazumljivo njihovoj djeci. Djeca se već od malena osjećaju neuključeni, smatraju roditelje nedostižnim; nezainteresovanim za njihove probleme sa uvijek spremnim odgovorima na sva pitanja o kojima bi htjeli razgovarati. To je porodica koja ce, zatečena otkrićem droge reći: ''Moje dijete ni samo ne zna šta hoće''.
Prvi kontakt s drogom redovno se ostvaruje kad se mlada osoba nade u društvu nekog ''velikodušnog'' ko ce mu je najprije besplatno ponuditi. Uglavnom se radi o nekom novom poznanstvu ili nakon odredenog vremena susret sa starim prijateljem koji je osjetio učinke ali ne zna ili potcjenjuje opasnosti koje prijete. Skoro nikada se ne radi o preprodavacima. Zato je prvi put redovno besplatan. Osoba može biti, takode, izazvana od društva, bojeći se da odbijanjem ponuđenog u očima novih prijatelja ''ne izgubi poene'' ili ne bude isključena. Ne zna reći: ne.
Za nekog povučenog mladića ili djevojku to može izgledati dobar način da se uspostavi kontakt s privlačnom osobom drugog pola. Upotreba droge očituje se kao način za postizanje veće intimnosti, za ostvarenje bolje zajedničke saradnje. Strah, da neće moći vladati svojim osjećajima prema osobi koja ga je već jednom zarobila, može biti mnogo jači od mudrih savjeta roditelja ili staratelja.
Prvi put to je obična cigareta marihuane, ali isto tako može biti i doza kokaina. Mjesta gdje se susreću mladi najpodložnija su za prodiranje droge ali na svu sreću, prvi pristanak ne znači da će osoba nužno započeti nesretnu karijeru ovosnika. Prvi put se najčešce osjećaju samo negativni efekti droge, jer osoba još nije navikla na takvo stanje. Ipak, sigurno je da taj prvi put za neke od tih mladih ljudi, u osnovi nezadovoljnih, označava izazov za bijeg od usamljenosti u nešto novo, bogato osjećajima i mogućnostima intenzivne komunikacije, nasuprot dosadašnjim odnosima prema roditeljima i starijima. Zbog nedostatka temeljnih životnih vrijednosti, ovaj put im izgleda kao bijeg iz dosadašnje dosade.
''Primijetiti na vrijeme'' znači na vrijeme djelovati na mladu osobu, prije nego što je više puta upotrijebila drogu.
Dogada se u međuvremenu, da osoba i sama shvati opasnost prema kojoj ide, pa ukoliko se u vlastitoj porodici putem razgovora riješe bitni problemi, iskustvo droge bi se ovdje moglo zaustaviti, a naručeni odnosi s roditeljima ispraviti.
Ali, ako se stanje usamljenosti i nezrelosti nastavi, a bilo je i uzrok kontakta s drogom, mlada će se osoba ponovo naći u opasnosti da prvu poteškocu rješava nečim što je probala i izgledalo joj je kao moguće rješenje za vlastitu navolju. U tom trenutku u igru ulaze specifične osobine opojne supstance.
2) Zašto droga?
Nije problem droga nego čovjek koji poseže za njom da bi nadoknadio unutrašnju prazninu na koju ne uspijeva odgovoriti. Upotreba opojnih sredstava je varljivi odgovor na potrebu doživljavanja raspoloženja duha i uma koje osoba, posebno u dobi mladenačkog rasta, ne nalazi putem potpunog razvoja svojih ličnih sposobnosti i međuljudskih odnosa.
Upotreba droge uzrokovana je unutrašnjim siromaštvom koje osobu čini nesposobnom da ''osluhne'' osjećaje osoba oko sebe i da aktivira bogastvo emocija koje nosi u sebi te im potamnjuje značaj. A kad mlada osoba nije u stanju da se priključi društvu, s jednostavnošcu i zadovoljstvom, tražiti će bijeg i varljivo utočište u efektima koje mu izaziva hašiš ili marihuana; kad mlada osoba ne zna uspostaviti unutrašnji mir putem razmišljanja ili ponekad molitvom i meditacijom, to će tražiti u heroinu. Kad trpi zbog nekog kompleksa ili osjećaja nesposobnosti, traži ispunjavanje i smisao u kokainu; kad ne uspijeva u sebi stvoriti mir, traži pomoć u tabletama za smirenje, a kad ne uspijeva zaspati navikava se piti sedative itd. Ali kad jednom počne umjetno oporavljati stanje duha i uma, sve je teže pronaći pravi put, i sve se teže samostalno vratiti izvornim vrijednostima. Opojna sredstva postaju začarani krug iz kojeg je sve teže izaći.
Neposrednost potpunog proživljavanja i pokazivanja osjećaja, nemogućnosti njihovog prepoznavanja i gospodarenja s njima, prouzrokuje kod osobe sve dublji osjećaj usamljenosti. Ako se toj osamljenoj osobi ponudi neko hemijsko sredstvo, koje će barem na na trenutak udaljiti nesnosnu bol popraćenu osjećajem unutrašnje osmljenosti, osoba postaje rob tog sredstva.
Ako osamljenom čovjeku objasnimo da osjećamo isto što i on, da smo kao i on, napravljeni od krvi i mesa, ograničeni istim ljudskim mogućnostima, pomoći ćemo mu.
3) Kako porodica može pomoći ovisniku

Prije svega, treba znati da se problem droge ne može riješiti i eliminisati kroz kratko vrijeme ni iskorijeniti jednom zauvijek. Nije to kao zub kojeg kad boli izvadimo, nije ni dug koji se može otplatiti, a ni predmet koji se može kupiti i posjedovati. Riječ ''zauvijek'' i ''nikada više'' isključene su iz rječnika onih koji se trude da bi nekoga riješili problema droge.
Ovakvo stajalište ne znači da se treba predati prihvatajući bilo kakav kompromis u suživotu sa ovisnicima. Naprotiv, treba znati da je borba protiv droge i oporavak ovisnika dug i mukotrpan posao čiji se rezultati vide tek nakon dugo vremena. Upravo zato trebamo djelovati odlučno, ali na duge staze, spremni na uvijek nova razočarenja s uvjerenjem da na kraju dolazi siguran uspjeh. Eto zbog čega ne smijemo to previše emocionalno gledati, nepotrebno je previše vjerovati u brze rezultate, jer ukoliko do njih ne dode podliježemo frustraciji. Važno je da se roditelj upita: ''Koliko ja stvarno poznajem svoje dijete?'' Koliko dugo ne reagujemo na njegovo negativno ponašanje, i onda početi dijete posmatrati drugim očima, budnom pažnjom onoga koji želi istinski upoznati osobu s kojom živi, svjestan da je sasvim drugačija nego što ju je do sada zamišljao. Od samog početka treba shvatiti i prihvatiti istinu: ko želi podijediti u borbi protiv droge trebat će se odreći mnogih stvari. Svaka porodica ima svoje ideje i ciljeve koje želi postići: novi veći auto, promjena stana da bi bili što bliže rodnom mjestu, izgraditi vikendicu za odmor na moru ili planini, neke navike i zabave (ići na utakmicu ili odigrati partiju sa prijateljima...).
Da bi se sve ovo postiglo, potrebna je saradnja i muža i žene jer istovremena odsutnost oba roditelja, stvara takvu prazninu koju treba spriječiti da se dijete ne bi osjetilo usamljenim.
Medutim, kad se primjeti da se droga uvukla u porodicu najčešce je potrebna kompletna promjena od tadašnje situacije, ne zauvijek, ali za dosta dugo vrijeme u kojem posebnu pažnju treba pokloniti vlastitom djetetu. Čitav porodični život treba preurediti jer se problem vlastitog djeteta ne može zanemariti povjeravajući ga nekom drugom. Mnoge porodice koje se nisu dovoljno bavile problemom droge, odnoseći se površno prema tome, upale su u očaj i krizu koja im je iscrpila sve snage: moralne, fizičke i ekonomske. Prisiljeni su prodati ne samo drugu kuću stečenu velikim žrtvama nego i prvu da bi mogli izravnati dugove koje je nagomilalo njihovo dijete.

4) Šta treba najprije učiniti?

Ako je porodica na vrijeme primjetila da dijete uzima drogu treba:
1) Odlučno, bez okolišanja i straha, razgovarati s djetetom o tome,
da bi se saznala prava istina, ali svjesni pri tom, da njihovo dijete nikada nece reći pravu istinu;
2) Potpuno preurediti svakodnevni život djeteta, dnevni red,
njegove obaveze i aktivnost više uključiti u život porodice;
3) Promijeniti način života porodice nastojeći biti što češce na
okupu bilo u svakodnevnom ritmu, ili u trenucima opuštanja.
Znatna pomoć porodicama ce biti informisanje o problemu, sudjelujući na odredenim sastancima, ili razgovorima, nastojeći tako iskoristiti iskustva drugih roditelja koji su proživjeli ili proživljavaju isti problem, ili još bolje, zajedno sa djecom posjetiti neku terapijsku zajednicu.
4) Stalno provjeravati izjave djeteta bez straha da biste mogli
izgledati dosadni ili nepovjerljivi.
5) Uskratiti mu džeparac ili ga svesti na minimum, pažljivo
kontrolišući trošenje.
6) Provjeravati njegova druženja, posebno ona opasnija; saučesnici
u prvim dodirima sa drogom.
7) Ne valja se povući zbog srama, misleći kako vam se dogodila
velika nesreća, nego za oporavak vašeg djeteta treba uključiti što veći broj osoba.
8) Ostvariti kontakt sa roditeljima drugih mladića i djevojaka koji
su upleteni u kolo, izvjestiti ih o tome šta se dogada i na taj način uključiti i njih u preduzete aktivnosti.
9) Sa strpljivom odlučnošcu podnositi stalne otpore djeteta koji će
sve ovo smatrati apsurdnim. Nastojat će izmaći kontroli, ucjenjivat će i prijetiti, nastojat će nagovoriti majku protiv oca ili oca protiv majke, tražit će podršku braće, komšija, rodbine i drugih, ne bi li skršio odlučnost i čvrstoću preduzetog.
Važno je sačuvati mir i strpljivost da bi uspjeli objasniti zašto sve to, kako djetetu tako i rodbini, nastojeći ih pridobiti za saradnju.
Svima, posebno onima koji kritikuju, predočiti vlastitu odgovornost razjašnjavajuci im kuda vodi površnost u pogledu droge.
10)Najbitnije je obratiti se za pomoć i savjet onima koji već imaju potrebno iskustvo. Ne smije se vjerovati čudotvornim obećanjima niti tretmanu koji može za kratko vrijeme riješiti problem, snovi i iluzije tu ne postoje.

5) Borba protiv droge

Čak i onda kad je vlastito dijete ovisnik i situacija postaje teška, ne treba gubiti nadu da se može izvući. Ne postoje '' izgubljeni slučajevi'' nego samo problemi, ponekad vrlo teški. Najteže je ipak vratiti snagu i nadu porodicama koje su pokušale sve, kucali su na mnoga vrata, i postali su potpuno uništeni dugogodišnjim razočarenjem, prevarama, frustracijama i nasiljem.
Gledajući kako se raspada ono u šta su uložili trud, ruše se svi njihovi snovi, žive tjeskobnu svakodnevicu punu patnje i straha i često padaju u očaj.
A kada to nastupi znači da je već pobijedila droga.
Borba protiv droge je izazov koji ce donijeti pobjedu ili poraz, kako ovisniku tako i čitavoj njegovoj porodici. Ili će roditelji uspjeti prenjeti pozitivne osjećaje na svoje dijete ili će ono uplesti njih u svoje nastranosti. Ako je dijete već odavno ovisnik, vjerovatno je i porodica već saučesnik i nesposobna orjentisati se. Najčešci znakovi dezorjentisanosti su slijedeći:
- takva porodica sa uvjerenjem izjavljuje: ''Naše dijete nije kao ostali, ono je sasvim drugačiji ovisnik i ono ne čini to što čine drugi. Ono je još kao dijete i da se zavesti''.
- ili ''Razlozi zašto se naše dijete drogira sasvim su razumljivi; već od malena je činio ..., kad je narastao sreo je....; čak i ljekar kaže...''; (izkazujuci tako dugi niz neutemeljenih uvjeravanja);
- ili ''Naša porodica je nesretna porodica protiv koje se sve urotilo; tako nam je bilo lijepo dok... (zatim prepriča neki događaj koji bi bio odlučujuci za sve zlo; npr. preseljenje u drugi grad, ekonomska kriza, djevojka koja je ostavila sina itd.);
- ili ''On uopšte nije pravi ovisnik; već je mjesec dana da ništa ne uzima, upotrijebi samo poneku tabletu. Prošlu godinu je bio ''čist'' šest mjeseci, a prije tri godine se bio čak i ostavio''.;
- ili ''Problem je što nije zaposlen, dok je radio nije tražio novac; vraćao se kući na vrijeme, uvijek je bio sa nama. Činjenica jeste da ima tešku narav zbog čega ne podnosi da ga iskorištavaju pa već cetvrti put daje otkaz''.
Ove tipicne fraze pokazuju do koje je mjere u sve to porodica upletena i očito nemoćna da se distancira od djeteta i razumno uoči situaciju.

6) Nikada sami

U trenutku kad je porodica toliko zbunjena i očajna, ili je potpuno upletena u duševne poremecaje djeteta da sve to prihvata kao normalno, treba se osloniti na nekoga ko im može reći istinu i iskreno ih upozoriti na to šta se dogada u kući. ''Samo ti to možeš učiniti, ali to ne možeš izvesti sam'', jedno je od prvih objašnjenja koje ovisnik mora shvatiti u času kad se želi osloboditi; nikada se neće moći sam svojom voljom oduprijeti nagonu za drogom budući da se život ne može temeljiti na odbrani ili ''ne htijenju'' nečega.
Život ima smisla samo onda kad se želi, traži i nalazi nešto pozitivno, privlačno i podsticajno za ostvarenje.
Da bi promijenio život, ovisnik treba rasti u svojim sposobnostima učeći kako ostvariti svoju osobenost i mora smoci hrabrosti za unutrašnje otvaranje osjećajima i doživljajima mnogo ljepšim i snažnijim od onih koje je iskušao uzimajuci drogu.
Ali takav rad na upoznavanju i mijenjanju sebe ne može on obavljati sam. Ne može istovremeno smoći toliko snage da bi se otvorio novim osjećajima i oduprijeti čežnji za drogom. Potrebne su mu bliske osobe koje će mu pomogati i podržavati ga u njegovoj odluci. Sve ovo vrijedi i za porodicu koja ima dijete – ovisnika; snaga za prihvatanje svakodnevnog sučeljavanja, donošenje ispravnih odluka, hrabrost da se ne posustane nego da smognu snage dijete čak i udaljiti iz kuće, pribjegavajući ako je potrebno i ekstremnim rješenjima.
Potrebno je obratiti se nekome ko može pomoći, budući da se i najodlučnije osobe mogu zbuniti i pokolebati.

7) Apstinencija

Ovisnik obično počinje '' apstinirati'' kada je droga već završila svoj učinak i životom ovisnika zavladao nezustavljiv nagon za drogom. Razumljivo je da će u takvom stanju posegnuti sa bilo čim što bi moglo nadoknaditi drogu i udaljiti krizu prihvatanja stvarnosti onakva kakva jeste. Dakle, kad, utihnu anestetski efekti, vraćaju se stvarni osjećaji koje je do sada uspijevao udaljavati:
- fizička klonulost i trpljenje koje proživljava kao akutne bolove,
posebno za vrijeme apstinencijske krize od heroina. Naime, heroin je štitio ovisnika od svih vanjskih i unutrašnjih percepcija pa kad se one jave manifestuju se kao neopisivi bolovi.
Osobe koje imaju problema sa probavom obično bol u želucu proživljavaju kao teške grčeve. Najobičniju gestu, dodir ruke u kosi, osjećaju kao čupanje kose, nježni dodir kože izaziva jezu sa osjećajem gubljenja kože; samo disanje postaje poteškoća, kao da je izgubljen automatizam reakcije, a sve to prati često zijevanje radi pomanjkanja kisika u mozgu; konačno nesanica, bolovi u mišićima, kapanje iz nosa, bolovi u kostima, neuralgije itd.
Potrebno je naglasiti da ove nevolje ovisnika u krizi izgledaju kao teška bol baš zato što bez droge nisu sposobni ništa pretrpjeti, a svaki im je poremećaj izuzetno težak napor.
U osnovi, sve apstinencijske tegobe proizilaze iz duševnih slabosti.
- Koje duševne slabosti? Što je jači nagon ovisnika za drogom to
jače osjeća krizu.
Tako se ulazi u zatvoreni krug; nervira ga svaki pokušaj savjetovanja i on koristi svoju krizu kao ucjenu i zahtjev da bi na bilo koji način ponovo došao do droge.
Bitno je naglasiti da se od apstinencijske krize ne umire i da su fizička i duševna patnja obavezne na putu ošišćenja.
Ova patnja se može umanjiti raznim lijekovima ali uz veliki rizik da se već postojeću ovisnost nadoveže i druga. To je slučaj npr. sa beskonačnom i uvijek ponovnom primjenom heptanona, koji nije ništa drugo do zamjena za trenutke kad je teško nabaviti heroin. Ovisnik je u stvari, sklon gutati sve do čega dođe da bi doživio nešto slično prijašnjem zanosu. Stoga, pomoći nekom ovisniku u krizi ne znači sažaljevati nego voditi ga sa autoritetom koji ga podupire i pomaže da savlada slabost koju proživljava. Treba ga neprestano podstićati da se ne bi zatvorio u svoje misli i strahove, da ne bi upao u malodužnost koja bi se mogla javiti kao posljedica spoznaje mnogih životnih promašaja i neuspjeha, što mu se usljed vraćene bistrine razuma, javljaju u pravoj težini.
8) Put oslobađanja

Osloboditi se ne znači samo prekinuti sa drogom, nego znači potpuno promijeniti shvatanje i način života, da bi u sebi i okolini našao smisao, radost i motivaciju za život, a to je zadovoljstvo zbog nekog uspješno obavljenog posla, nježnost, osjećajnost i povjerenje u samog sebe, napredovanje putem poštenja i dosljednosti, odlučnost da se ne podlegne u teškim trenutcima, jakost i razboritost, sposobnost ostvarenja ciljeva postupno i ustrajno, spremnost da se shvate i prihvate drugi ljudi u različitosti svakodnevnog života.
Porodica koja je uz ovisnika tokom oporavljanja, treba predvidjeti nekoliko važnih etapa:
- prvi korak je osjećajno se otrgnuti od more i napetosti u koju je
dijete dovelo svoju porodicu;
- drugi korak je da porodica dobro razmisli o samoj sebi i usmjeri
svu pažnju na izlječenje djeteta. U ovom trenutku donošenja odluke trebaju biti saglasni svi članovi porodice pa i uz cijenu dugih rasprava. Mora se pronaći sklad zajedničkog djelovanja koji će onemogućiti ovisnikove manipulacije i prevare;


- treći korak je pratiti postepeni rast i promjene kod djeteta. Ono
mora naučiti primijeniti čitav niz vrlina i krijeposti koje ne poznaje niti ih je ikada upoznao. To je obaveza koja iziskuje više godina pažljivog rada, jer učiti nekoga kako živjeti je mnogo teže nego kako materijalno preživjeti. Nikad ne valja prihvatati brza rješenja nego svaki pojedini izbor (posao, prijatelje, djevojku, odmor itd.) treba dobro procijeniti jer je ovisnik navikao na ''sve'' i ''odmah'', a od sada ga treba navikavati da se sa naporom postižu rezultati;
- četvrti korak je pomoći mu da se ponovo, postepeno uključi u
društvo ali bez pomaganja i olakšica. Kad odluči započeti novi život u društvu ne treba ga napustiti niti ga na bilo šta prisiljavati; treba mu omogućiti da bude lični pokretač svoje sudbine koja zna živjeti život dostojan toga imena.
Mogući padovi ne smiju obeshrabriti jer oni nisu ništa drugo nego znak još nedovoljno prevladanih slabosti. Ukoliko takav čovjek napreduje u snalaženju u mnoštvu životnih suprotnosti već pokazuje znakove novog opredjeljenja, iako ce u sebi nositi još mnogo neodlučnosti i nesredenosti kao nasljđe dugog razdoblja provedenog u zajedništvu sa drogom i njezinim efektima otuđenja



Ovo je za Spirit, Erineju i ostale... :wink:
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

Kamen temeljac na kome počiva rad Savjetovališta i Terapijskih zajednica, predstavlja jedinstven i osoben pristup problemu narkomanije koji nosi naziv Projekat Čovjek. Nastao je sedamdesetih godina prošlog vijeka u Italiji od strane don Maria Picchi-a, koji je istražujući terapijske pristupe rada sa zavisnicima došao u kontakt sa Američkim programom zvanim Daytop, koji je prilagodio kulturološkim spečificnostima evropskog podneblja, posebno italijanskom mentalitetu. Tako su nastale prve terapijske zajednice koje su se brzo proširile, tako da trenutno skoro u svakom većem Italijanskom gradu, žive i rade nezavisne Terapijske Zajednice (komune), njih oko stotinjak.

1988. tokom svog studiranja a kasnije i postdiplomskih studija, Bernardica Juretić se susreće sa radom Terapijskih Zajednica, te ubrzo biva i edukovana za rad po principima Projekta Čovjek. 1990. pocinje sa radom prvo Savjetovalište koje u pocetku radi sa zavisnicima i priprema ih za odlazak u Terapijske Zajednice u Italiji. 1992. se otvara prva Terapijska Zajednica na prostorima ex Jugoslavije, a od 2000. počinje sa radom prva Terapijska Zajednica u RS i Bosni i Hercegovini.

Sam naziv programa upućuje da je u sjedištu pažnje čovjek sa svim dimenzijama. Projekat Čovjek nesmatra da je zavisnost problem, nego simptom. Kao što je povišena tjelesna temparatura simptom i upozorenje da se u organizmu nešto dogada, isto je tako i droga simptom da se u društvu dogada nešto loše. Mi zavisnika smatramo normalnom osobom, s jednim problemom više. Program rehabilitacije namijenjen zavisnicima o teškim drogama (kokain, heroin) koji se provodi u Terapijskoj Zajednici traje dvije godine uz šest mjeseci resocijalizacije. Više od devedeset posto bivših zavisnika koji su završili program danas normalno žive i rade.
Projekat Čovjek nije jedna od terapija niti je tek jedna od metoda: on je prije svega, ponuda da se ljudska osoba postavi u centar svega, kao protagonista osloboden od svakog ropstva, usmjeren prema obnovi, u potrazi za dobrim, za slobodom i pravdom. Kada kažemo da nas "Projekat Čovjek" nadahnjuje, mi potvrdujemo da vjerujemo u svako ljudsko stvorenje, nezavisno o njegovim kvalitetama, kulturi, društvenom položaju te ekonomskoj i političkoj moći.
TEMELJNE TAČKE PROGRAMA PROJEKAT ČOVJEK


1. Projekat Čovjek u ovisniku vidi nezrelu osobu nesposobnu tolerisati teškoće, egzistencijalne frustracije, pa čak i vlastite emocije. Ovladan vlastitim osjećajima, slab i impulsivan, on pokazuje globalnu ovisnost o drogi. Ovisnost ima samo fiktivni značaj prikrivanja nesposobnosti te mlade osobe da stvori vlastitu samostalnost i da odraste.

2. Radne su grupe glavni instrument našeg rada. U njima mladi, ponekad i s dramatičnim intenzitetom, izražavaju potisnute bolne situacije, nepriznate i nepoznate emocije ili neizražene ljubavi i mržnje, emotivna proživljavanja vezana uz njihovu prošlost. Stvarno suočavanje ima odgovarajuću funkciju: omogućuje tim mladim ljudima da krenu ispočetka na njihovu putu rasta i omogućuje im da zrelije žive iskustvo odgovorne ljubavi.

3. Našim mladima kažemo da je pristupanje programu njihov izbor. Štoviše, prvi zreo izbor u njihovu životu i da to potiče na povjerenje u njihove pozitivne sposobnosti koje do sada još nisu otkrili. Nije terapeut taj koji uvjerava zavisnika, vec zavisnik treba uvjeriti terapeuta i ostale članove grupe u stvarnost svoje odluke da svoju prošlost zauvijek ostavi iza sebe.


4. Na svojem putu ovisnik može računati na čvrstu podršku članova svoje grupe. Upravo one osobe koje su mu «pomogle» u izboru droge, sada mu u pozitivnom smislu mogu postati poticaj za promjenu. Za odricanje ne samo droge, nego i ponašanja uslovljenih takvim načinom života.

5. Zavisnik slobodno prihvata odricanje sitnih sloboda kojima trenutno nije kadar upravljati. Ponovno će ih steći u programu imajući za cilj temeljnu slobodu: oslobađa se ropstva droge i svih njoj podređenih problema da bi postigao mogućnost samostalnog i odgovornog života zrele i odrasle osobe. Tom mladom čovjeku kažemo da mora ponovno steći povjerenje njemu važnih osoba. A to može samo preko konkretnih činjenica. A mi vjerujemo i u njegovu budućnost i njegove mogućnosti da se preodgoji kao čovjek

6. Solidarnost prema zavisniku ne iskazuje se djelima sažaljenja ili popuštanja nego odgovornom ljubavlju koja ponekad uključuje strogost i kažnjavanje za pogreške s konačnom svrhom da mu se pomogne boriti protiv recidiva, izolacije i opravdanja za svoja pogrešna ponašanja.

7. Istovremeno dok je ovisnik u programu intenzivno se radi s članovima porodice pomažući im da odgovorno pristupaju terapiji zauzimajuci strategiju ponašanja koje će pomoci ovisniku na njegovu putu ka zrelosti. S tom svrhom članovi porodice sudjeluju u sedmičnim grupama koje vode roditelji bivših ovisnika i za to pripremljeni terapeuti. Cilj grupe nije pronaći krivca u porodici nego rasvijetliti pogreške u komunikaciji i ponašanju unutar nje.

Dakle nije problem droga nego čovjek koji poseže za njom da bi nadoknadio unutrašnju prazninu koju ne uspjeva popuniti. Upotreba narkotika varljiv je odgovor na potrebu za doživljajem raspoloženja duha i uma, koju osoba, posebno u dobi mladalaštva, ne nalazi u potpunom razvoju svojih radnih sposobnosti i meduljudskih odnosa.

...ja sebe i sada u ovim stvarima non stop prepoznajem... :wink:
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

Terapijski program sačinjavaju
1. individualni razgovori
2. terapijska zajednica
3. resocijalizacija



Individualni razgovori
Droga je samo simptom i to je ključna ideja svake intervencije koju naš centar odluči uciniti. To je takođe i prvi problem sa kojim se zavisnik suočava kada dođe u Savjetovalište. Zavisnik se skriva iza alibija da su za njegovu zavisnost krivi društvo, nedostatak posla, porodica, SVI, samo ne on.

Kada ga se suoči sa njegovim odgovornostima, počinje odgovarati pozitivno i tada počinje njegov put izlaska iz droge. U početku sa zavisnikom radimo u obliku individualnih razgovora kakao bi se procjenilo koje su njegove stvarne potrebe. Između terapeuta i zavisnika postepeno se stvara odnos povjerenja koje dopušta da se prevlada prvobitno nepovjerenje i tako malo po malo otkriva svoje osnovne probleme, suočava se sa alibijem i izgovorima dok introspekcijom jasno ne spozna svoje poteškoće i tako pronade pravu motivaciju i potrebu upornosti za suočenje sa njima. U sklopu rada sa zavisnikom intenzivno se radi i sa članovima njegove porodice-tamo gdje je to moguće.
Osim specijalnih grupa roditelja, te braće i sestara zavisnika, obavljamo i posebne susrete sa svim članovima porodice kako bismo dobili sve potrebne podatke o porodici, a isto tako i o zavisnikovom ponašanju dok je u porodici. Na kraju, tražimo njihovu saradnju odgojnom procesu zavisnika, pa i u slučajevima kada je zavisnik sam došao tražiti pomoć.
Na temelju lične i porodicne anamneze zavisnika sastavlja se plan za njegovo liječenje.
Terapijska Zajednica
U Terapijskoj Zajednici naglasak je stavljen na upoznavanje i mjenjanje uz pomoć i solidarnost ostalih članova. Dakle, Terapijska zajednica omogućuje postupni proces ličnog rasta jer je rijec o osobama koje neznaju upravljati ličnom odgovornošću, ambicioznošću i frustracijama. Tu nastaju pozitivne promjene u pogledu moralnih vrijednosti i ponašanja, socijalnog, emotivnog, intelektualnog, duhovnog i seksualnog rasta. U terapijskoj zajednici osoba počinje shvatati i živjeti vrijednosti iskrenosti prema sebi i drugima, ljubavi i odgovornosti za vlastite postupke bez potrebe za opravdanjem. Prvi put dijeli lične patnje i strahove, malodušnost, nemoć i nesposobnost kad primjeti da je izašao iz vlastite čahure zato što je upravo to želio, i to prvi put. Osjeća da se ne razlikuje od osoba oko sebe.
Članovi zajednice i terapeuti žive iste napetosti, s tom razlikom što (terapeuti) znaju upravljati njima jer su stvorili dobru ravnotežu između razuma i osjećanja, a korisnici će tek to odlučiti.


Resocijalizacija
Nakon završetka programske faze u terapijskoj zajednici, program se nastavlja posljednjom fazom- fazom resocijalizacije- koja omogućava prelazak u valjski svijet, smanjujući rizik od recidiva i stvarajući stabilnost između novog indentitetai ličnog rasta svakog štićenika. To je postepeni ulazak u društvo koji se odvija zahvaljujući suočavanju sa grupom i podršci terapeuta. Korisnik stvara ili obnavlja krug pozitivnih prijateljstava i poznanstava, pronalazi posao ili dovršava započeto i prekinuto školovanje, sve dok ne postigne potpunu samostalnost
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
manson
Posts: 291
Joined: Wed Oct 26, 2005 2:51 am
Location: Sarajevo

Post by manson »

Terapijska zajednica prestavlja jedan specifičan i relativno nov način pristupa liječenja bolesti zavisnosti. U svijetu odavno prihvaćena, kod nas tek polagano izlazi na scenu nudeći novi terapijski pristup u odnosu na dosada uvriježene boliničke tretmane.



VRIJEDNOSTI UČENJA ZAJEDNICE
Postoje riječi, definicije i etikete koje se neprestano ponavljaju u našim terapijsko-edukativnim programima, tako da čine njihovu konstrukciju.
Jedan od tih pojmova je prihvatanje novih štićenika. Prihvatanje za nas nije samo faza u programu već je dimenzija slušanja i pažnje prema svima bez diskriminacije i predrasuda. Onome ko kuca na naša vrata ne možemo odgovoriti sa DA ili NE na bazi ekonomske situacije, socijalne kulture, političkog i religioznog vjerovanja ili na bazi njegove lične karte ili pak potvrde o mjestu prebivališta.
Posebno slušanje zauzima temeljnu važnost, a radi se o jednoj zahtjevnoj ljudskoj kvaliteti, jer to znači slušati bez izražavanja sudova i predrasuda, prihvatiti i odrediti stanje empatije, biti dakle na mjestu drugog dok nam govori o sebi, ali bez da se zauzima prostor drugog i da se zamjenjujemo s njim. Zbog toga jer se komunicira ne samo riječima, već i rukama, očima, tijelom, slušati znači dati pažnju i tumačiti ove neverbalne poruke koje često otkrivaju mnogo više od riječi.

Pojam terapijska zajednica mora se koristiti s preciznošću. Vrijednost grupe ima veliku važnost. Nauka i iskustvo dokazuju da otpori osobe koja živi jednu jaku životnu nevolju mogu biti pobijedeni pod pritiskom homogenog zajedništva prijatelja, pa život u zajednici može biti sam po sebi trenutak formiranja jedne odrasle i uravnotežene ličnosti. Zajednički put nalazi konkretan izraz za zajednicu koju naziva terapeutskom. Osim što mladom čovjeku u poteškoći nudi boravak u ambijentu alternativnom od onog iz koga potječe, stavlja mu na raspolaganje trajni oslonac preko tačno definisanih psiholoških dinamika koje pomažu da se upoznaju i nadvladaju uzroci vlastite egzistencijalne nevolje.
Slijedeći pojam koji je potrebno pažljivo koristiti je oporavak. Ne želimo ponovo prilagoditi osobu na jedan društveni sistem, već joj ponuditi da bude sredstvo i protagonist za ostvarenje vlastitog projekta kvalitativno drukčijeg života, sudjelujući i u promjeni ukupne društvene zajednice.
Solidarnost, prva vrijednost terapeutskog programa nije sažalijevanje niti javna pomoć, već je sigurnost u sposobnosti čovjeka da zajedno s drugima sagradi svoj život.


Imate jos tamo slike na http://www.izaberi-zivot.rs.ba


a evo i linkova...
Posjetite i:
CICAD – Comision Interamericana para el Control del Abuso de Drogas
http://www.cciccad.oas.org

CCSA – Canadian Centre on Substance Abuse
http://www.ccsa.ca

DAPC – Drug Abuse Prevention Centre (Japan)
http://www.dapc.or.jp/english/index.htm

Drugscope (UK)
http://www.drugscope.org.uk

Drug Safe – Life Education Australia
http://www.drugsafe.org

EMCDDA – European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addiction (European Union)
http://www.emcdda.org

Freevibe
http://www.freevibe.org

Higher Education Center for Alcohol and Other Drug Prevention (USA)
http://www.edc.org/hec

IEA – Instituto para el Estudio delas Adicciones (Spain)
http://www.ieanet.com

IFNGO – International Federation of Non-Government Organisations for the Prevention of Drug and Substance Abuse, Kuala Lumpur, Malaysia
http://www.mmserve.com/drugs/ifngo/

Islamic Republic of Iran Drug Control Headquarters
http://www.dchqiran.org

Partnership for Drug-Free America
http://www.drugfreeamerica.org

NDARC – National Drug and Alcohol Reasearch Centre
http://www.med.unsw.edu.au/udarc/

NSW Office of Drug Policy (Australia)
http://www.druginfo.nsw.gov.au

National Institute on Drug Abuse
http://www.drugabuse.gov

NIDA – National Institute on Drug Abuse (USA)
http://www.drugabuse.gov/NIDAHome2.html

ReachOut
http://www.reachout.asn.au/home.jsp

The Colombo Plan – For Co-operative Economic and Social Development in Asia & the Pacific
http://www.colombo-plan.org

The Mentor Fundation UK for the Prevention of Substance Abuse
http://www.mentoruk.org

USA: National Claringhouse for Alcohol and Drug Information
http://www.health.org

USA: Office of National Drug Contol Policy (ONDCP)
http://www.whitehousedrugpolicy.gov

USA: National Institute on Drug Abuse
http://www.nida.nih.gov

Youthnet
http://www.youthnet.org

European Addiction Training Institute
http://www.eati.org

European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addiction
http://www.emcdda.org

QED Qualitative European Drug Research
http://www.qed.org.uk

European Association of Professionals Woriking with Drug Dependencies (ITACA)
http://www.itacaeurope.org

The Federation of European Professionals Working in the Field of Drug Abuse
http://www.erit.org

Euro-Methwork
http://www.q4q.nl/methwork

European Association of Libraries and Information Services on Alcohol and Other Drugs (ELISAD)
http://www.elisad.org

The Pompidou Group
http://www.pompidou.coe.int

European Cities on Drug Policy
http://www.ecdp.net

European Collaborating Centres in Addiction Studies (ECCAS)
http://www.asl.bergamo.it:8080/web/intsert.nsf/pages/ec

AC-Company
http://www.ac-company.org

Irefrea
http://www.irefrea.org

Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga vlade RH
http://www.uredzadroge.hr

http://www.stopdroga.ba
http://www.uradzadroge.gov.si
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!

User avatar
vivin
Posts: 61
Joined: Thu May 17, 2007 5:21 pm
Location: Banja Luka
Contact:

ZAJEDNICA VIKTORIJA

Post by vivin »

klik na sliku da bolje vidiš!!!Image

da zahvalim saneli, avdiji i naravno saletu za pomoć pri registraciji...

drago mi je da postoji ovakav forum, i trudiću se da učešćem pomognem što više.

u narednim postovima (sutra!) ću više o zajednici, organizaciji, terapijskim centrima i ostalom, mada vidim da je ekipa i ranije napisala dosta o bivšoj Zajednici Susret, a sada Zajednica Viktorija...

Bupson
Posts: 4
Joined: Sun Jun 24, 2018 7:15 pm

Re: Terapijska zajednica Susret

Post by Bupson »

Pozdrav. U procesu sam trazenja komune ili terapijske zajednice koja meni svojim programom najvise odgovara. Stvarno dosta citam ovih dana na tu temu, visim na forumu, dosta njih sam odbacio i evo trenutno mi se ovaj Aleksandrovac, kao i UG Viktorija cine najboljim izborom za mene. Ali imam jedno pitanje, mozda i dva-tri na koja nisam nigdje nasao odgovor, a veoma su pitanja jednostavna. Dakle, prvo pitanje i meni najbitnije jeste Da li su ove zajednice besplatne? Nigdje nista o tome ne pise na njihovim stranicama, a meni je, kao i vecini vjerujem, jako bitno. Drugo pitanje je mozda banalno, a to je da li primaju ovisnike iz Federacije, iako mislim da je odgovor potvrdan? Eto zamolio bih nekoga ko zna odgovor, prvenstveno na pitanje Da li su besplatne da mi odgovori, puno bi mi pomoglo. I jos jedno pitanje: Da li su dvije godine obavezan period koji ovisnik mora ostati unutra ili ne? Unaprijed zahvaljujem na odgovorima i jos jednom veliki pozdrav.

User avatar
sanela
Posts: 3823
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Terapijska zajednica Susret

Post by sanela »

Pozdrav, nažalost zajednica Susret, tj. UG Viktorija više ne postoji.
Aleksandrova, tj Marjanovac prima štićenike iz cijele BiH, a plaća se zavisno od tvojih mogućnosti. Potrebna je određena medicinska dokumentacija koju trebaš prikupiti plus sad test na koronu.
Dužina trajanja zavisi od tebe, ali moje iskustvo ti je da budeš do kraja programa, jer treba vremena da se poslože kockice i da se promijene navike, razmišljanje, steknu nove vještine koje će ti pomoći vani. Ipak, najbolje je da ih kontaktiraš i dobiješ sve informacije iz prve ruke.
Sretno

Post Reply