Ne mogu više
Posted: Sun Sep 28, 2014 5:18 pm
Pozdrav svima, evo ne znam kako da se rasteretim i skim da podjelim ovo što osjećam pa ću nabacati ovdje par riječi nekako mi je lakše kad to izbacim ...
Ponekad imam osjećaj kao da mi je na leđima zakačen vagaon pun tereta....i nikako da otkačim to od sebe..... samopouzdanje mi je skroz palo, jedna od bolnijih spoznaja mi je bila da mi je prvi moj otac najviše srušio samopouzdanje tako što mi je cijeli život govorio da sam neznalica i da ništa ne znam... i danas kada trebam povući neki potez sam skroz nesiguran i izbjegavam ljude jer se osjećam manje vrijednim i kao da ja nemam šta da pričam ili govorim jer ko sam ja obični bjednik koji treba da je zadovoljan sa ovime što ima i moram da šutim i budem sluga svima ostalima koji iskorištavaju moje talente i znanje ( sviram dva instumenta, radim kao web i grafički dizajner, pjevam , administriram dokumentaciju itd...) ... zaista je potresno kada shvatite da vas vaš roditelj na tako perfidan način iskorištava za svoje interese, i još k tome nema ni malo osjećaj za teret koji mi stavlja na moja već usukala i polomljena leđa već naprotiv šiba te riječima "Ajde što si se uskukao pa ti si obnični mlakonja, da ti nije mene bio bi ništa, nitko te nebi ni pogledao.... ajde uzmi i napravi mi ovo , pa zatimo ono , pa ono treće , pa ajde idi kod onoga i njemu napravi za moj interes ono što mu treba itd.." Nekao se ne želim ogriješiti o oca, a tako me boli već to iživljavanje da vam ne mogu opisati, osjećam se kao crv koji gmiže po zemlji... Kada sam posljednji put rekao ocu da idem kod psihijatrice da se prijavim ponovo na liječenje jer sam osjećao da mi je potrebna stručna pomoć rekao je da ne želi više ni pričati samnom.... on misli da su to moji ćejfovi a ne shvaća koliko je ovisnost ozbiljan i dubok problem.... ne znam samo da li svjesno ili ne svjesno toliko me iskorištava za svoje interese i postavlja se kao da ja to moram, znači ne cijeni ni malo ono što radim za njega čak naprotiv ponižava me i kad kod idem nešto reći ili pokušam izraziti svoje mišljenje on me prekine kao šta ti znaš ti ima da poslušaš ja sam taj kojeg se treba slušati... a kada se ja požalim ili iskreno od srca i bola kažem ko čovijek čovijeku "Tata molim te nemoj tražiti to od mene" on pošizdi i tjera me van iz kuće ili se namrgodi i nameće mi grižnju savijesti da će se posao raspasti zbog toga što ja neću da radim ono što on hoće .... da se ljudi okreću protiv nas zbog mene i sl-.... Molim vas da li je netko imao sličnu situaciju, može li mi netko reći nešto , da li je to normalno tako kod svih ili ne znam više imam osjećaj kao da ludim ..
Ponekad imam osjećaj kao da mi je na leđima zakačen vagaon pun tereta....i nikako da otkačim to od sebe..... samopouzdanje mi je skroz palo, jedna od bolnijih spoznaja mi je bila da mi je prvi moj otac najviše srušio samopouzdanje tako što mi je cijeli život govorio da sam neznalica i da ništa ne znam... i danas kada trebam povući neki potez sam skroz nesiguran i izbjegavam ljude jer se osjećam manje vrijednim i kao da ja nemam šta da pričam ili govorim jer ko sam ja obični bjednik koji treba da je zadovoljan sa ovime što ima i moram da šutim i budem sluga svima ostalima koji iskorištavaju moje talente i znanje ( sviram dva instumenta, radim kao web i grafički dizajner, pjevam , administriram dokumentaciju itd...) ... zaista je potresno kada shvatite da vas vaš roditelj na tako perfidan način iskorištava za svoje interese, i još k tome nema ni malo osjećaj za teret koji mi stavlja na moja već usukala i polomljena leđa već naprotiv šiba te riječima "Ajde što si se uskukao pa ti si obnični mlakonja, da ti nije mene bio bi ništa, nitko te nebi ni pogledao.... ajde uzmi i napravi mi ovo , pa zatimo ono , pa ono treće , pa ajde idi kod onoga i njemu napravi za moj interes ono što mu treba itd.." Nekao se ne želim ogriješiti o oca, a tako me boli već to iživljavanje da vam ne mogu opisati, osjećam se kao crv koji gmiže po zemlji... Kada sam posljednji put rekao ocu da idem kod psihijatrice da se prijavim ponovo na liječenje jer sam osjećao da mi je potrebna stručna pomoć rekao je da ne želi više ni pričati samnom.... on misli da su to moji ćejfovi a ne shvaća koliko je ovisnost ozbiljan i dubok problem.... ne znam samo da li svjesno ili ne svjesno toliko me iskorištava za svoje interese i postavlja se kao da ja to moram, znači ne cijeni ni malo ono što radim za njega čak naprotiv ponižava me i kad kod idem nešto reći ili pokušam izraziti svoje mišljenje on me prekine kao šta ti znaš ti ima da poslušaš ja sam taj kojeg se treba slušati... a kada se ja požalim ili iskreno od srca i bola kažem ko čovijek čovijeku "Tata molim te nemoj tražiti to od mene" on pošizdi i tjera me van iz kuće ili se namrgodi i nameće mi grižnju savijesti da će se posao raspasti zbog toga što ja neću da radim ono što on hoće .... da se ljudi okreću protiv nas zbog mene i sl-.... Molim vas da li je netko imao sličnu situaciju, može li mi netko reći nešto , da li je to normalno tako kod svih ili ne znam više imam osjećaj kao da ludim ..