Ispričana priča...ILUZIJE
Posted: Sun Feb 02, 2014 10:00 am
Prije svega da vas sve lijepo pozdravim. Nadam se da ste mi dobro.
Ja nisam ovisnica, ali sam provela 5 god sa ovisnikom.
Bilo je svega. Kad vratim film unazad, ne mogu da vjerujem šta se sve desilo. Ono što sam osjećala tih godina se najbolje opisuje riječima STRAH I BEZNAĐE.
Moje problem je bilo preveliko povjerenje u osobu koja nije bila sposobna da se nosi sa životom. Znala sam ko je ali naivno vjerovala da će se promijeniti. Droga nije dolazila u paketu sa mnom, pa mi je rekao da će tako biti. I bilo je, neko vrijeme.
Kasnije je sve još jedna u nizu priča...
Voljela sam ga, onako naivno ali i mazohistično. Da, ja sam mazohista. To sam saznala prije dva dana na ovom forumu. "Žena koja previše voli." Trebalo mi je par sati da dođem sebi od plača i saznanja zašto sam to što sam.
Da se vratima na temu. On je bio najbolje biće koje je hodala zemljom. Zaljubljen u mene i ja u njega... Naivnosti ženske. Jedino u što je bio zaljubljen je droga. Govorio je da je samo probao travu. Mislim da nije koristio heroin, sve ostalo je moguće. Nisam nikad saznala, jer nije htio priznati. I kad me je onako očajnićki molio da mu se vratim poslije pet godina muke sa njim i priznanja da ima hepatitis C, nije prestao lagati. Mislim da nikad i neće. Da, imao je hep C. Nisam se nikad usudila testirati.
Opet sam skrenula s teme, daleko. Ne zamjerite...
Kako napisah, sve je bilo ok u početku ali kasnije dolaze problemi. Bioje lud u najmanju ruku, a ja luđa jer sam negirala problem. Povjerenje mi je teško srušiti kad ga izgradim, tako da sam se pravila da ne vidim i nisam željela da vidim. Mislite, ako ste dobri da su i drugi takvi. Nisu, ali ja to nisam htjela priznat. Počeo mi je praviti probleme. Nekad bi dođi nadrogiran, tup pogled, ni malo života u njemu, obamrlost. Drugi dan paranoičan, agresivan, ljut, ne može na jednom mjestu da sjedi 5min, mora nekamo otiči i to hitno. Sve mi je bilo čudno ali nisam htjela vidjeti. Moje poricanje. Preznojavao se, imao napad panike, kasnije sve OK. Naravno kad uzme dozu. Čega, ne znam?! Počele su svakakve priče, zapravo iste ali sad ih i ja čujem. One koje su o njemu kružile i ranije ali me nije bilo briga jer se "promijenio."
Poznanici su me upozoravalli da ga se klonim, moju mamu su upozoravali. Pritisak je rastao. Počeo me uhoditi, kontrolirati, sramotiti... Nisam znala zašto? Mrzila sam ga i voljela... Haos, mozak mi se raspadao. On radio gluposti. Policija mu je visila u stanu, krao je, bio u lošem društvu, tukao se.... Naravno, kako je bio dobar manipulator sve bi mi lijepo upakovao i ja sam sve vjerovala njemu.
Do jednog dana kada mi se na vratima pojavila njegova sestra. Pitala me znam li gdje je? Nije dolazio par dana kući pa su svi zabrinuti. ŠOK. Posvađali smo se tada, pa nisam za to imala pojma. Onda mi žena sasu svu istinu u lice. Kako je ovisnik, još od osnovne. Nikad nije prestao sa tim, ne znaju šta da rade. Da ga se klonem ako nemam namjeru da ga tražim po nekim napuštenim zgradama nadrogirana, a možda i jednog dana mrtva. Otišla sam se ispovračati bukvalno. Nisam danima mogla doći sebi. Svi su bili zabrinuti.
Nakon sto sam sve to prebrodila, rekla sam si, NEMA VIŠE TOGA. Nema živciranje, nervoze, straha, zavrtanja u stomaku.... Dosta je bilo. Mene može zaboraviti. Molio me da se pomirimo, kao otiči će u komunu, promijenit će se. Nisam vjerovala al hajd. Otišao u komunu i nije mogao izdržati. Vratio se kao zbog mene. Potrošio i ono malo povjerenja koje je ostalo i tu je bio kraj.
Nikad neću moći da zaboravim taj period svog života. Bez obzira na sve, ne krivim ga. Možda sam trebala biti upornija ali nisam bila sposobna da se nosim sa svim. Period u kome me ubijao u pojam me dotukao. Otišla sam na studij, bila sam treča godina, pa sam se tome posvetila da zaboravim sve. Prošle su dvije godine od toga. Ja nisam ništa zaboravila.
Budite mi dobro i tako i ostanite. Život je lijep, ne dopustite nikome da vas ubijedi da nije.
Ja nisam ovisnica, ali sam provela 5 god sa ovisnikom.
Bilo je svega. Kad vratim film unazad, ne mogu da vjerujem šta se sve desilo. Ono što sam osjećala tih godina se najbolje opisuje riječima STRAH I BEZNAĐE.
Moje problem je bilo preveliko povjerenje u osobu koja nije bila sposobna da se nosi sa životom. Znala sam ko je ali naivno vjerovala da će se promijeniti. Droga nije dolazila u paketu sa mnom, pa mi je rekao da će tako biti. I bilo je, neko vrijeme.
Kasnije je sve još jedna u nizu priča...
Voljela sam ga, onako naivno ali i mazohistično. Da, ja sam mazohista. To sam saznala prije dva dana na ovom forumu. "Žena koja previše voli." Trebalo mi je par sati da dođem sebi od plača i saznanja zašto sam to što sam.
Da se vratima na temu. On je bio najbolje biće koje je hodala zemljom. Zaljubljen u mene i ja u njega... Naivnosti ženske. Jedino u što je bio zaljubljen je droga. Govorio je da je samo probao travu. Mislim da nije koristio heroin, sve ostalo je moguće. Nisam nikad saznala, jer nije htio priznati. I kad me je onako očajnićki molio da mu se vratim poslije pet godina muke sa njim i priznanja da ima hepatitis C, nije prestao lagati. Mislim da nikad i neće. Da, imao je hep C. Nisam se nikad usudila testirati.
Opet sam skrenula s teme, daleko. Ne zamjerite...
Kako napisah, sve je bilo ok u početku ali kasnije dolaze problemi. Bioje lud u najmanju ruku, a ja luđa jer sam negirala problem. Povjerenje mi je teško srušiti kad ga izgradim, tako da sam se pravila da ne vidim i nisam željela da vidim. Mislite, ako ste dobri da su i drugi takvi. Nisu, ali ja to nisam htjela priznat. Počeo mi je praviti probleme. Nekad bi dođi nadrogiran, tup pogled, ni malo života u njemu, obamrlost. Drugi dan paranoičan, agresivan, ljut, ne može na jednom mjestu da sjedi 5min, mora nekamo otiči i to hitno. Sve mi je bilo čudno ali nisam htjela vidjeti. Moje poricanje. Preznojavao se, imao napad panike, kasnije sve OK. Naravno kad uzme dozu. Čega, ne znam?! Počele su svakakve priče, zapravo iste ali sad ih i ja čujem. One koje su o njemu kružile i ranije ali me nije bilo briga jer se "promijenio."
Poznanici su me upozoravalli da ga se klonim, moju mamu su upozoravali. Pritisak je rastao. Počeo me uhoditi, kontrolirati, sramotiti... Nisam znala zašto? Mrzila sam ga i voljela... Haos, mozak mi se raspadao. On radio gluposti. Policija mu je visila u stanu, krao je, bio u lošem društvu, tukao se.... Naravno, kako je bio dobar manipulator sve bi mi lijepo upakovao i ja sam sve vjerovala njemu.
Do jednog dana kada mi se na vratima pojavila njegova sestra. Pitala me znam li gdje je? Nije dolazio par dana kući pa su svi zabrinuti. ŠOK. Posvađali smo se tada, pa nisam za to imala pojma. Onda mi žena sasu svu istinu u lice. Kako je ovisnik, još od osnovne. Nikad nije prestao sa tim, ne znaju šta da rade. Da ga se klonem ako nemam namjeru da ga tražim po nekim napuštenim zgradama nadrogirana, a možda i jednog dana mrtva. Otišla sam se ispovračati bukvalno. Nisam danima mogla doći sebi. Svi su bili zabrinuti.
Nakon sto sam sve to prebrodila, rekla sam si, NEMA VIŠE TOGA. Nema živciranje, nervoze, straha, zavrtanja u stomaku.... Dosta je bilo. Mene može zaboraviti. Molio me da se pomirimo, kao otiči će u komunu, promijenit će se. Nisam vjerovala al hajd. Otišao u komunu i nije mogao izdržati. Vratio se kao zbog mene. Potrošio i ono malo povjerenja koje je ostalo i tu je bio kraj.
Nikad neću moći da zaboravim taj period svog života. Bez obzira na sve, ne krivim ga. Možda sam trebala biti upornija ali nisam bila sposobna da se nosim sa svim. Period u kome me ubijao u pojam me dotukao. Otišla sam na studij, bila sam treča godina, pa sam se tome posvetila da zaboravim sve. Prošle su dvije godine od toga. Ja nisam ništa zaboravila.
Budite mi dobro i tako i ostanite. Život je lijep, ne dopustite nikome da vas ubijedi da nije.