Prvi dio
NAUK APSTINENCIJE
Anonimni narkomani su šitom svijeta rasprostranjeno udruženje zavisnika koji jedni drugima pomažu u održavanju apstinencije i spremni su otvoreno podijeliti svoje iskustvo oporavka sa svima koji imaju prolem s drogama ili drogiranjem.
Anonimni narkomani su na prijateljstvu i iskrenosti zasnovano bratstvo osoba koje su patile zbog zavisnosti o drogama.
Prvi klu Anonimnih narkomana osnovan je još davne 1953. godine u Kaliforniji, a od tada su se granice udruženja proširile u oko dvadeset zemalja svijeta i danas aktuelno djeluje oko 25000 grupa Anonimnih narkomana.
“Mi, Anonimni narkomani, zavisnici smo koji su potvrdili i otvoreno priznali da ne mogu kontrolisati zloupotrebu droga. Naučili smo da ih se moramo kloniti ako želimo izbjeći vlastitu životnu katastrofu i nesreću nama bliskih osoba, jer pred nama je malo alternativa i ako nastavimo sa drogiranjem, čeka nas ulica, bolnica, zatvor ili prerana smrt.
Jedina je svrha naših okupljanja: održati vlastitu apstinenciju , i onim zavisnicima koji nam se obrate, pomoći u nastojanjima da postignu i održe apstinenciju.
Međusobno smo ujedinjeni zajedničkim problemom – zavisnošću o drogama. Kroz susrete, razgovore i međusobno pomaganje, nekako uspijevamo apstinirati i odoljeti porivima za ponovnim drogiranjem, koji su još ne tako davno predstavljali dominantnu silu u našim životima.
Nismo nikakvi reformatori, nismo povezani ni sa jednom institucijom, ideologijom ili vjerskom zajednicom. Ne želimo da cijeli svijet apstinira od ilegalnih droga. Ne vrbujemo članove i ni na koji način ne vršimo pritisak na zavisnike da nam se pridruže, no svako ko nam se obrati za pomoć biće srdačno i brižno dočekan.
Svoje iskustvo oporavka ne namećemo drugima, ali ga rado dijelimo kada smo za to zamoljeni.
Nismo ni profesionalni terapeuti. Naša je jedina kvalifikacija za pomoć drugim zavisnicima isključivo činjenica da smo se sami prestali drogirati. S druge strane, svjesni smo činjenice da su zavisnici, koji se još uvijek drogiraju, spremniji povjeriti se i povjerovati u poruku o životu bez droga, ako im tu poruku prenosi neko ko govori iz ličnog iskustva, i ako im apstinenciju svjedoči vlastitim životom.
Anonimni narkomani brinu jedni za druge, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih zasebno propada. Načela zajedništva pretpostavljamo pojedincima, jer smo svjesni činjenice da od našeg zajedništva u oporavku zavise naši životi i životi zavisnika koji će nam tek pristupiti.
Zavisnika niko ne može tako lično doživjeti, razumjeti ga i pomoći mu kao liječeni zavisnici. Jedino će liječeni zavisnici, bez traženja ičeg zauzvrat, žrtvovati svoje vrijeme, snagu i živce kako bi pomogli zavisniku koji pati.
Nažalost, otvoreno priznajemo da ništa što kažemo, ili bismo mogli reći, neće imati stvarno značenje sve dok zavisnik samome sebi, kao što smo to i mi učinili, ne bude spreman priznati da su ga droge nadvladale i da treba pomoć.
Zato ako niste sigurni da ste zavisnik ili ste pak sigurni da jeste, ali niste sigurni biste li nam se pridružili, ne obećavajte ništa unaprijed, nego samo dođite na neki od naših sastanaka – otvorenog duha i bez predubjeđenja. Ako se i tada potvrdi vaš zaključak da ne biste trebali dolaziti, to će onda svakako biti više nego ispravna odluka.
Jer, svako ko se drogira duboko u sebi zna odgovor na pitanje: jesam li zavisnik ili ne? I samo on to sebi može priznati, i to samo ako je duboko iskren.
Ni doktor, ni porodica, ni prijatelji, ne mogu o tome odlučiti umjesto njega. A ako je zavisnik dovoljno hrabar da to sebi prizna, onda je polovina puta prema životu bez droga pređena i onda je polovina borbe ka doživotnoj apstinenciji dobijena.
Ako bi odluku o odgovoru na pitanje o svojoj zavisnosti zavisnik prepustio drugima, time bi samo nepotrebno protraćio što vlastito što vrijeme i snagu bližnjih mu.
Program Anonimnih narkomana po pravilu nije učinkovit kod osoba koje nisu sigurne jesu li zavisne, ili kod osoba koje drže da droge mogu uzimati ‘kontrolisano’.
Pomoći se može samo onom zavisniku kome je dovoljno teško da za pomoći žudi i da pomoć traži. Isto tako, pomoći se može samo onom zavisniku koji dopušta da mu se pomogne i koji sam sebi želi pomoći. Jer ne može se pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne, ili dok oni sami ne zamole za pomoć. Čak i tada im se može pomoći tek toliko da sami sebi pomognu.”
http://forum.narkomanija.ba/viewtopic.php?f=9&t=2252
PUT OPORAVKA
Moderator: sanela
Re: PUT OPORAVKA
Zavisnost-BOLEST ILI SLOBODNO IZABRANI STIL ŽIVOTA
Zavisnost je hronična recidivirajuċa bolest, progresivnog toka, koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom. Zavisnici su osobe koje su doživotnoizgubile sposobnost povremenog drogiranja.
Posezanje za i najmanjom dozom ikoje od droga kod zavisnika-apstinenta razbuđuje poriv za daljim drogiranjem, reaktivira bolest zavisnosti i otvara kruženje u zloċudo zatvorenom krugu kompulzivnog drogiranja.
Zbog preovladajuċeg medicinskog koncepta u sagledavanju stvari, zavisnost danas shvatamo kao bolest, ali das mo načisto-bolest zavisnosti nije bolest u smislu u kojem je dijabetes bolest.
Zavisnost je bolest, ali ponajprije bolest koju je zavisnik sam izabrao i koja se uvjek isponova ponavlja u svakom daljem drogiranju. Jer, što drugo podržava drogiranje nego slobodna volja koja stoji iza njega, tako da je ono jedna bolest koja se sama hoċe. Niko se ne drogira ukoliko to zaista ne želi, odnosno-ko se drogira čini svojevoljno i pri svakom novom ufiksavanju droge iznova potvrđuje drogiranje kao svoj životni izbor.
U podlozi zavisničkog životnog stila leži svjetonazor, koji taj život opravdava i omoguċuje. Izopačenoi iracionalno razmišljanje vodi ka izopačenom i iracionalnom drogiranju.
I doklegod zavisnik za svoju zavisnost bude okrivljivao ove ili one okolnosti, situacije i ljude, i doklegod zavisnost ne prizna kao svoj najličniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade z njegovo izlečenje. Zavisnik u svojim rukama ima ključeve klopke u koju se sam zaključao. Protivrječje tog navoda dodatno uveċava faktična istina da je to zato što on tako želi.
Zavisnost je hronična recidivirajuċa bolest, progresivnog toka, koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom. Zavisnici su osobe koje su doživotnoizgubile sposobnost povremenog drogiranja.
Posezanje za i najmanjom dozom ikoje od droga kod zavisnika-apstinenta razbuđuje poriv za daljim drogiranjem, reaktivira bolest zavisnosti i otvara kruženje u zloċudo zatvorenom krugu kompulzivnog drogiranja.
Zbog preovladajuċeg medicinskog koncepta u sagledavanju stvari, zavisnost danas shvatamo kao bolest, ali das mo načisto-bolest zavisnosti nije bolest u smislu u kojem je dijabetes bolest.
Zavisnost je bolest, ali ponajprije bolest koju je zavisnik sam izabrao i koja se uvjek isponova ponavlja u svakom daljem drogiranju. Jer, što drugo podržava drogiranje nego slobodna volja koja stoji iza njega, tako da je ono jedna bolest koja se sama hoċe. Niko se ne drogira ukoliko to zaista ne želi, odnosno-ko se drogira čini svojevoljno i pri svakom novom ufiksavanju droge iznova potvrđuje drogiranje kao svoj životni izbor.
U podlozi zavisničkog životnog stila leži svjetonazor, koji taj život opravdava i omoguċuje. Izopačenoi iracionalno razmišljanje vodi ka izopačenom i iracionalnom drogiranju.
I doklegod zavisnik za svoju zavisnost bude okrivljivao ove ili one okolnosti, situacije i ljude, i doklegod zavisnost ne prizna kao svoj najličniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade z njegovo izlečenje. Zavisnik u svojim rukama ima ključeve klopke u koju se sam zaključao. Protivrječje tog navoda dodatno uveċava faktična istina da je to zato što on tako želi.
Re: PUT OPORAVKA
Faze u kojima je zavisnost bolest
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života
Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.
Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.
Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života
Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.
Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.
Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
Re: PUT OPORAVKA
Zavisnost-medicinski ili moralni pristup
Buduċi da nije bolestan u užem smislu riječi, zavisnik u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Zavisniku smo dužni pomoċi, ali nema razloga za veċe žaljenje, jer svako je ponaosob sam odabrao sve posledice drogiranja.
Doduše, zavisnik se mora i može razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba preċi, jer time zavisnku samo olakšavmo sučeljavanje s posledicama onoga što je kroz drogiranje napravio od sebe, od svog života i od ljudi oko nejga. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posledica drogiranja, zavisniku olakšavamo i podržavamo dalje drogiranje.
Zato je potpuno razumljivo mišljenje zastupnika tzv “moralističkog" gledanja na bolesti zavisnosti, koji sa polaze sa stajališta da je uzimanje droga slobodno izabrani stil života. Ako je zavisnost izabrani stil života, onda zavisnik na kraju krajeva mora snositi sve posledice svog izbora da godinama parazitski živi i dokoličari uživajuċi u drogama. Zastupnici moralističkog stajališta zavisnost ne smatraju nikakvim bolestima, barem ne bolestima u klasično-medicinskom smislu te riječi.
Buduċi da nije bolestan u užem smislu riječi, zavisnik u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Zavisniku smo dužni pomoċi, ali nema razloga za veċe žaljenje, jer svako je ponaosob sam odabrao sve posledice drogiranja.
Doduše, zavisnik se mora i može razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba preċi, jer time zavisnku samo olakšavmo sučeljavanje s posledicama onoga što je kroz drogiranje napravio od sebe, od svog života i od ljudi oko nejga. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posledica drogiranja, zavisniku olakšavamo i podržavamo dalje drogiranje.
Zato je potpuno razumljivo mišljenje zastupnika tzv “moralističkog" gledanja na bolesti zavisnosti, koji sa polaze sa stajališta da je uzimanje droga slobodno izabrani stil života. Ako je zavisnost izabrani stil života, onda zavisnik na kraju krajeva mora snositi sve posledice svog izbora da godinama parazitski živi i dokoličari uživajuċi u drogama. Zastupnici moralističkog stajališta zavisnost ne smatraju nikakvim bolestima, barem ne bolestima u klasično-medicinskom smislu te riječi.
Re: PUT OPORAVKA
Bit zavisnosti je u osobi zavisnika
Bit fenomena zavisnosti čini unutrašnje stajalište zavisnika prema drogi, nego samo sredstvo zavisnosti. Samo po sebi, nijedno od poznatih sredstava zavisnosti nema farmakološko-biohemijsku odliku da po samom uzimaju razvija automatizam prisile daljeg uzimanja.
Sredstvo zavisnosti dobija magnetično mističnu odliku stvaranja zavisnosti, samo ako je palo na prethodno pripremljeno tlo narkofilske osobnosti. Osobe koje nemaju unutrašnju narkofilsku motivaciju mogu danima, pa i sedmicama uzimati i najteže droge, bez razvoja zavisnosti.
Sam zavisnik daje poseban smisao sredstvu zavisnosti. On mistificira sredstvo zavisnosti da bi se posle toga mogao zaljubiti u njega i držati ga kao svoje središnje i životno iskustvo. Zavisnik drogom mijenja doživljaj sebe, sebe u svijetu i sam doživljaj svijeta promjenom stanja svijesti uzrokovanog uzetom drogom.
Različite osobe usude se da tvrde kako znaju šta su droge i drogiranje i kako su, štaviše, same probale neke od ilegalnih droga pa, navodno, o iskustvu drogiranja mogu svjedočiti autentično iz prve ruke. No, istina je zapravo potpuno suprotna: što su droge i drogiranje znaju jedino sami zavisnici, zato i jesu zavisnici.
Nažalost, oni o malo čemu znaju toliko koliko o drogama i drogiranju. Droge sui h povukle k sebi upravo zato što sui m oni znali priċi iznutra. Znali su im se otvoriti na način da od njih dobiju najviše, pa da im adekvatno tome i daju najviše. Samo zavisnici znaju i životnom praksom se u tome slažu da je suština uživanja u drogama u svakodnevnom drogiranju i održavanju stanja lakše “razvaljenosti” cijeli dan, svakog dana.
Zavisnik sebi, kroz djelovanje droge pripisuje pozitivan doživljaj sebe: dan kada je uzeo drogu dobar je i lagan, a dan kada nije loš je i težak. Da bi mu bilo dobro, on ide linijom manjeg otpora i linijom droge. Umjesto da mijenja sebe ili svijet, on drogom mijenja stanje svijesti i način na koji doživljava svijet.
Duboko su svjesni pogubnosti drogiranja pa se, da bi se i dalje drogirali, prethodno moraju uvjeriti kako bi se zapravo mogli prestati drogirati samo kada bi to htjeli, kako se još određeno vrijeme mogu drogirati, jer ionako ċe se uskoro ostaviti droge. Svoje sadašnje uzimanje heroina pravdaju, zavaravajuċi se, kako nije važno što ċe danas-sjutra-preksjutra uzeti drogue, jer oni su ionako u fazi “skidanja” i to su im, zapravo, kao “oproštajna drogiranja”.
Bit zavisnosti jeste u činjenici da zavisnik neprestano misli kako zapravo i nije zavistan i da drogue može prestati uzimati kadgod to odlučno zaželi. A, ako sebi veċ, zbog očite činjenice da doslovce ne može živjeti a da se svakodnevno ne drogira, mora priznati kako je zavistan, odmah se počne samozavaravati umišljanjem da ċe drogue uzimati samo još neko vrijeme, a onda ċe se skinuti. Droga mu daje lažni osjeċaj da je sve dobro, da ċe sve biti dobro i kako, doduše, sve baš nije bilo dobro, ali da se sve to još može popraviti.
Ili pak, da sve što loše nije važno, a kako se sve što je zaista važno može učiniti i sjutra. Naravno, to “sjutra” je jedno sjutra koje nikada ne dolazi i iskorak iz droge u stvarnosti time se odlaže do loše beskonačnosti. A svi problemi koji su postojali prije i pored problema s drogom, otlanjaju se i “liječe” daljim drogiranjem.
Bit fenomena zavisnosti čini unutrašnje stajalište zavisnika prema drogi, nego samo sredstvo zavisnosti. Samo po sebi, nijedno od poznatih sredstava zavisnosti nema farmakološko-biohemijsku odliku da po samom uzimaju razvija automatizam prisile daljeg uzimanja.
Sredstvo zavisnosti dobija magnetično mističnu odliku stvaranja zavisnosti, samo ako je palo na prethodno pripremljeno tlo narkofilske osobnosti. Osobe koje nemaju unutrašnju narkofilsku motivaciju mogu danima, pa i sedmicama uzimati i najteže droge, bez razvoja zavisnosti.
Sam zavisnik daje poseban smisao sredstvu zavisnosti. On mistificira sredstvo zavisnosti da bi se posle toga mogao zaljubiti u njega i držati ga kao svoje središnje i životno iskustvo. Zavisnik drogom mijenja doživljaj sebe, sebe u svijetu i sam doživljaj svijeta promjenom stanja svijesti uzrokovanog uzetom drogom.
Različite osobe usude se da tvrde kako znaju šta su droge i drogiranje i kako su, štaviše, same probale neke od ilegalnih droga pa, navodno, o iskustvu drogiranja mogu svjedočiti autentično iz prve ruke. No, istina je zapravo potpuno suprotna: što su droge i drogiranje znaju jedino sami zavisnici, zato i jesu zavisnici.
Nažalost, oni o malo čemu znaju toliko koliko o drogama i drogiranju. Droge sui h povukle k sebi upravo zato što sui m oni znali priċi iznutra. Znali su im se otvoriti na način da od njih dobiju najviše, pa da im adekvatno tome i daju najviše. Samo zavisnici znaju i životnom praksom se u tome slažu da je suština uživanja u drogama u svakodnevnom drogiranju i održavanju stanja lakše “razvaljenosti” cijeli dan, svakog dana.
Zavisnik sebi, kroz djelovanje droge pripisuje pozitivan doživljaj sebe: dan kada je uzeo drogu dobar je i lagan, a dan kada nije loš je i težak. Da bi mu bilo dobro, on ide linijom manjeg otpora i linijom droge. Umjesto da mijenja sebe ili svijet, on drogom mijenja stanje svijesti i način na koji doživljava svijet.
Duboko su svjesni pogubnosti drogiranja pa se, da bi se i dalje drogirali, prethodno moraju uvjeriti kako bi se zapravo mogli prestati drogirati samo kada bi to htjeli, kako se još određeno vrijeme mogu drogirati, jer ionako ċe se uskoro ostaviti droge. Svoje sadašnje uzimanje heroina pravdaju, zavaravajuċi se, kako nije važno što ċe danas-sjutra-preksjutra uzeti drogue, jer oni su ionako u fazi “skidanja” i to su im, zapravo, kao “oproštajna drogiranja”.
Bit zavisnosti jeste u činjenici da zavisnik neprestano misli kako zapravo i nije zavistan i da drogue može prestati uzimati kadgod to odlučno zaželi. A, ako sebi veċ, zbog očite činjenice da doslovce ne može živjeti a da se svakodnevno ne drogira, mora priznati kako je zavistan, odmah se počne samozavaravati umišljanjem da ċe drogue uzimati samo još neko vrijeme, a onda ċe se skinuti. Droga mu daje lažni osjeċaj da je sve dobro, da ċe sve biti dobro i kako, doduše, sve baš nije bilo dobro, ali da se sve to još može popraviti.
Ili pak, da sve što loše nije važno, a kako se sve što je zaista važno može učiniti i sjutra. Naravno, to “sjutra” je jedno sjutra koje nikada ne dolazi i iskorak iz droge u stvarnosti time se odlaže do loše beskonačnosti. A svi problemi koji su postojali prije i pored problema s drogom, otlanjaju se i “liječe” daljim drogiranjem.
Re: PUT OPORAVKA
BIT ZAVISNOSTI U PSIHOLOŠKOJ ZAVISNOSTI
Poricanje je ludilo narkomana. Poricanje svima očite činjenice zavisnosti kod zavisnika ima odlike prave sumanosti, uvjerenja nepodložnog korekciji u racionalnoj argumentaciji. Zavisnik i dalje do sumanosti naivno živi u uvjerenju da nije zavistan, u uvjerenju da se on drogira kada želi, a ne drogira kada to ne želi, dok je zapravo veċ odavno u vlasti prisile drogiranja, koja ga ne pita želi li ili ne, nego mu nameċe prisilu da mora uzimati ako uopšte želi biti.
Dugogodišnnje drogiranje uzrokuje promjene osobnostizavisnika i nekritičnost prema drogiranju, kao i gubitak kontrole nad količinom i učestalošċu uzimanja, što opet uslovljava progresiju bolesti zavisnosti. Na taj se način zavisnik vrti u zloċudnom krugu iz kojeg nema izlaza bez, u dobrom smislu, agresivne pomoċi izvana.
Zavisnik tako nikada ne izlazi iz zatvorenog kruga drogiranja jer ne može pregorjeti zavisničku osobnost u sebi. Duboko u sebi, on je naučio i droga ga je naučila da na sve životne probleme odgovara drogom.
Upravo zavisnička osobnost, a ne samo sredstvo zavisnosti, čini suštinu zavisnosti. Zbog u korjenu iste zavisničke osobnosti, različite zavisnosti imaju međusobno mnogo toga zajedničkog i upravo zato su često osobe u isto vrijeme zavisne od više psihoaktivnih supstanci.
Droge otklanjaju toliko životnih tegoba da je pravo čudo kako se više ljudi ne drogira. Jer, gdjegod se javlja ljudska nesreċa i bijeda bilo koje vrste, tu sui droge, da pruže utjehu, olakšanje i bijeg od nemilosrdne stvarnosti. Svi znamo, a oni koji se drogiraju to tek znaju, da droge nisu rešenje, nego tek kratkotrajni zaborav, kratka i slatka iluzija u kojoj mogu predahnuti od života koji ih muči.Ne zaboravimo da među nama ima slabijih, koji se lakše lome pod težinom života i kojima droge i drogiranje imaju veċe značenje nego što mislimo.
Možda život jeste, a možda nije isključivo bol, ali bol je nezaobilazan dio života. Moramo dopustiti da postoje ljudi koji s slabo nose sa životom koji sadrži bo. Ti se ljudi drogiraju zato što im droge otklanjaju bol života kojoj nisu dorasli, ili bol s kojom se ne mogu nositi na neki realan način.
Postojanje zavisničke osobnosti, s u njoj ugrađenom narkofilskom tendencijom, je i razlog zašto zavisnik koji veċ ima svoje glavno sredstvo zavisnosti često i kadgod mu se za to pruži prilika uzima i druge droge kao sporedna sredstva zavisnosti. Iz tog razloga, postoji i poseban tip zavisnika koji uzimaju razna sredstva zavisnosti, praktično sve do čega stignu, ili pak zavisnika kji nezgodne pojave jedne droge otklanjaju uzimanjem druge droge.
Psihološka zavisnost prethodi fizičkoj. Mjesci, a ponekad i godina dvije drogiranja potrebni su da se na nemoguċnost kontrole nad učestalošcu i količinom uzete droge, štoodlikuje psihološku komponentu zavisnosti, nadogradi i komponenta fizičke zavisnosti. Ona se, u prvom redu, ogleda nemoguċnošcu apstinencije od droga, odnosno nuždom da se određena doza droge uzima svakodnevno. Fizičku zavisnost odlikuje prava metabolička glad za opiatskim drogama koja, ako ostane neutoljena, odapinje cijelu paletu tjelesnih znakova apstinencionih sindroma.
Psihološka je zavisnost ono stanje uživanja u nadrogiranosti bez koje se zavisnik više uopšte ne želi susretati sa izazovima stvarnosti. Fizička zavisnost nastaje privikavanjem njegovog organizma na redovne obilne obroke droge, za kojom organizam na kraju počinje osjeċati metaboličku glad, koja uporno traži dnevno namirivanje potreba
Poricanje je ludilo narkomana. Poricanje svima očite činjenice zavisnosti kod zavisnika ima odlike prave sumanosti, uvjerenja nepodložnog korekciji u racionalnoj argumentaciji. Zavisnik i dalje do sumanosti naivno živi u uvjerenju da nije zavistan, u uvjerenju da se on drogira kada želi, a ne drogira kada to ne želi, dok je zapravo veċ odavno u vlasti prisile drogiranja, koja ga ne pita želi li ili ne, nego mu nameċe prisilu da mora uzimati ako uopšte želi biti.
Dugogodišnnje drogiranje uzrokuje promjene osobnostizavisnika i nekritičnost prema drogiranju, kao i gubitak kontrole nad količinom i učestalošċu uzimanja, što opet uslovljava progresiju bolesti zavisnosti. Na taj se način zavisnik vrti u zloċudnom krugu iz kojeg nema izlaza bez, u dobrom smislu, agresivne pomoċi izvana.
Zavisnik tako nikada ne izlazi iz zatvorenog kruga drogiranja jer ne može pregorjeti zavisničku osobnost u sebi. Duboko u sebi, on je naučio i droga ga je naučila da na sve životne probleme odgovara drogom.
Upravo zavisnička osobnost, a ne samo sredstvo zavisnosti, čini suštinu zavisnosti. Zbog u korjenu iste zavisničke osobnosti, različite zavisnosti imaju međusobno mnogo toga zajedničkog i upravo zato su često osobe u isto vrijeme zavisne od više psihoaktivnih supstanci.
Droge otklanjaju toliko životnih tegoba da je pravo čudo kako se više ljudi ne drogira. Jer, gdjegod se javlja ljudska nesreċa i bijeda bilo koje vrste, tu sui droge, da pruže utjehu, olakšanje i bijeg od nemilosrdne stvarnosti. Svi znamo, a oni koji se drogiraju to tek znaju, da droge nisu rešenje, nego tek kratkotrajni zaborav, kratka i slatka iluzija u kojoj mogu predahnuti od života koji ih muči.Ne zaboravimo da među nama ima slabijih, koji se lakše lome pod težinom života i kojima droge i drogiranje imaju veċe značenje nego što mislimo.
Možda život jeste, a možda nije isključivo bol, ali bol je nezaobilazan dio života. Moramo dopustiti da postoje ljudi koji s slabo nose sa životom koji sadrži bo. Ti se ljudi drogiraju zato što im droge otklanjaju bol života kojoj nisu dorasli, ili bol s kojom se ne mogu nositi na neki realan način.
Postojanje zavisničke osobnosti, s u njoj ugrađenom narkofilskom tendencijom, je i razlog zašto zavisnik koji veċ ima svoje glavno sredstvo zavisnosti često i kadgod mu se za to pruži prilika uzima i druge droge kao sporedna sredstva zavisnosti. Iz tog razloga, postoji i poseban tip zavisnika koji uzimaju razna sredstva zavisnosti, praktično sve do čega stignu, ili pak zavisnika kji nezgodne pojave jedne droge otklanjaju uzimanjem druge droge.
Psihološka zavisnost prethodi fizičkoj. Mjesci, a ponekad i godina dvije drogiranja potrebni su da se na nemoguċnost kontrole nad učestalošcu i količinom uzete droge, štoodlikuje psihološku komponentu zavisnosti, nadogradi i komponenta fizičke zavisnosti. Ona se, u prvom redu, ogleda nemoguċnošcu apstinencije od droga, odnosno nuždom da se određena doza droge uzima svakodnevno. Fizičku zavisnost odlikuje prava metabolička glad za opiatskim drogama koja, ako ostane neutoljena, odapinje cijelu paletu tjelesnih znakova apstinencionih sindroma.
Psihološka je zavisnost ono stanje uživanja u nadrogiranosti bez koje se zavisnik više uopšte ne želi susretati sa izazovima stvarnosti. Fizička zavisnost nastaje privikavanjem njegovog organizma na redovne obilne obroke droge, za kojom organizam na kraju počinje osjeċati metaboličku glad, koja uporno traži dnevno namirivanje potreba
Re: PUT OPORAVKA
BIT JE ZAVISNOSTI U ZAVISNIČKOJ OSOBNOSTI ZAVISNIKA
Avantura s drogiranjem zaustavila je prirodan tokzavisnikovih razvojnih unutrasnjih preobraženja i on je svoju “zrelost” dosegnuo kao zavisnik. Heroin ga je utamničio uliku zavisničke osobnosti, jer zavisnik biva zavisnikom ne samo zato što se drogira, nego zato što živi i ponaša se kao zavisnik.
Heroin zavisnika definiše na sebi tipičan način i osobnost heroinskog zavisnika postaje njegova temeljna osobnost, a zavisničko ja zauzima mjesto njegovog pravog ja. Buduċi da je zavisan, zavisnička osobnost obrazuje njegov karakter, postaje njegova jedina priroda, a hrani se s izvora njegove zdrave životnosti kojeg je zaposjela.
Zavisnik se, kroz drogiranje, u sve veċoj mjeri udaljava od svog duhovnog središta, od svojeg životnog izvorišta, skladno čemu ga ni životni skokovi više ne dotiču, pa se polako topi životnost života u njemu. Širina, dubina i višeslojnost njegovih unutarduševnih prostora utapaju se u sebe i polako u vidu unutrašnje katastrofe nestaju, što je zapravo prethodnica polaganom duševnom odumiranju i umiranju, odnosno svojevrsnoj smrti u životu.
Osjeċaj bespomoċnosti pred drogama i drogiranjem, nemoguċnost promjene, nego tek površnog podnošenja sve nepovoljnijih životnih ishoda, s vremenom kod zavisnika, dovodi do uništenja, prvo spoljašnje, a onda i unutrašnje stvarnosti. Snaga životnih poraza naprosto je tolika da zavisnika prisiljava na uzmak, predaju, na svojevrsnu unutrašnju izdaju, a zatim i na gašenje one poslednje iskre lspravnosti u njemu kao u čovjeku.
Zavisnička osobnost se u samosrce zavisnikova biċa i razlila sve dokrajnjih granica njegovog životnog polja. Droga pustoši zavisnika na način da mu razara mentalni sklop-samo-izgrađeno tkivo njegovog psihičkog prostora, i on kao individual postaje sve prazniji, siromašniji, izopačeniji i jadniji.
Mnogi zavisnici naivno se trude riješiti se sredstva zavisnosti, bez prerastanja zavisničke osobnosti u sebi, bez napuštanja zavisničkog životnog stila i načina razmišljanja koji iz njega proizilazi. Naravno das u takvi napori besplodni, a uspostavljena apstinencija kratkog vijeka. Sama droga tek je jedan kamenčiċ u mozaiku svijeta zavisnosti, od kojeg apstiniraju ponovo izazivaju simptome apstinencionalne krize ili, u najmanju ruku, simptome psihološke žudnje za drogom.
Tek nakon unutrašnjeg karakternog preusmjera i sticanja novog nezavisničkog identiteta, moguċe je utvrditi kako ovratak sredstvima zavisnosti nije izgledan. I zapravo tek tada zavisnik prestaje apstinirati, to jeste prestaje ulagati voljne napore ustezanja od ponovnog uzimanja droge. On je tek tada izliječen: drogiranje je prerastao i nerado ga se sjeċa kao ružnog dijela jedne prošlosti koju je definitivno ostavio za sobom.
Dužina razdoblja apstinencije koja mora proċi da bi zavisnika smatrali izliječenim ne može se odrediti nekim vremenskim trajanjem, nego upravo vremenom potrebnim da zavisnik preraste zavisničku osobnost u sebi.
Avantura s drogiranjem zaustavila je prirodan tokzavisnikovih razvojnih unutrasnjih preobraženja i on je svoju “zrelost” dosegnuo kao zavisnik. Heroin ga je utamničio uliku zavisničke osobnosti, jer zavisnik biva zavisnikom ne samo zato što se drogira, nego zato što živi i ponaša se kao zavisnik.
Heroin zavisnika definiše na sebi tipičan način i osobnost heroinskog zavisnika postaje njegova temeljna osobnost, a zavisničko ja zauzima mjesto njegovog pravog ja. Buduċi da je zavisan, zavisnička osobnost obrazuje njegov karakter, postaje njegova jedina priroda, a hrani se s izvora njegove zdrave životnosti kojeg je zaposjela.
Zavisnik se, kroz drogiranje, u sve veċoj mjeri udaljava od svog duhovnog središta, od svojeg životnog izvorišta, skladno čemu ga ni životni skokovi više ne dotiču, pa se polako topi životnost života u njemu. Širina, dubina i višeslojnost njegovih unutarduševnih prostora utapaju se u sebe i polako u vidu unutrašnje katastrofe nestaju, što je zapravo prethodnica polaganom duševnom odumiranju i umiranju, odnosno svojevrsnoj smrti u životu.
Osjeċaj bespomoċnosti pred drogama i drogiranjem, nemoguċnost promjene, nego tek površnog podnošenja sve nepovoljnijih životnih ishoda, s vremenom kod zavisnika, dovodi do uništenja, prvo spoljašnje, a onda i unutrašnje stvarnosti. Snaga životnih poraza naprosto je tolika da zavisnika prisiljava na uzmak, predaju, na svojevrsnu unutrašnju izdaju, a zatim i na gašenje one poslednje iskre lspravnosti u njemu kao u čovjeku.
Zavisnička osobnost se u samosrce zavisnikova biċa i razlila sve dokrajnjih granica njegovog životnog polja. Droga pustoši zavisnika na način da mu razara mentalni sklop-samo-izgrađeno tkivo njegovog psihičkog prostora, i on kao individual postaje sve prazniji, siromašniji, izopačeniji i jadniji.
Mnogi zavisnici naivno se trude riješiti se sredstva zavisnosti, bez prerastanja zavisničke osobnosti u sebi, bez napuštanja zavisničkog životnog stila i načina razmišljanja koji iz njega proizilazi. Naravno das u takvi napori besplodni, a uspostavljena apstinencija kratkog vijeka. Sama droga tek je jedan kamenčiċ u mozaiku svijeta zavisnosti, od kojeg apstiniraju ponovo izazivaju simptome apstinencionalne krize ili, u najmanju ruku, simptome psihološke žudnje za drogom.
Tek nakon unutrašnjeg karakternog preusmjera i sticanja novog nezavisničkog identiteta, moguċe je utvrditi kako ovratak sredstvima zavisnosti nije izgledan. I zapravo tek tada zavisnik prestaje apstinirati, to jeste prestaje ulagati voljne napore ustezanja od ponovnog uzimanja droge. On je tek tada izliječen: drogiranje je prerastao i nerado ga se sjeċa kao ružnog dijela jedne prošlosti koju je definitivno ostavio za sobom.
Dužina razdoblja apstinencije koja mora proċi da bi zavisnika smatrali izliječenim ne može se odrediti nekim vremenskim trajanjem, nego upravo vremenom potrebnim da zavisnik preraste zavisničku osobnost u sebi.
Re: PUT OPORAVKA
Zavisnici su urbane, mlade osobe, koje svoje poremeċeno društveno i duševno funkcionisanje “liječe” drogama
Zavisnici su tek u manjem broju psihološki i društveno normalne osobe koje pored toga učestalo uzimaju droge. Zapravo, veċinu zavisnika čine osobe s poremeċenim duševnim i društvenim funkcionisanjem i kod njih je drogiranje svojevrsni izopačeni oblik “smoliječenja”.
Mladi se ljudi ne bi ni odvažili isprobavati ilegalne droge da u sebi veċ unaprijed nemaju barem psihopatske karakterne crte, ako ne i cijelu osobnost karakterno izopačenu na psihopatski način. No, da im droge nisu dostupne, njihova bi psihička neuravnoteženost ostala skrivena i ne bi joj se dalo maha.
Ovako, droga iznosi na površinu ono najgore u zavisniku koji se drogiranjem počinje otuđivati od svoje porodice, škole i prijatelja, i sve više vremena provoditi u društvu devijanata zajednice toksikomana. Biografija mnogih zavissnika ispunjena je psihijatrijskim vidljivim devijacijama još od djetinjstva, ali svejedno droga ima važnu ulogu u psihičkom i socijalnom slomu tih osoba.
U poređenju sa opštom populacijom, zavisnici u psihološkom profile imaju nižu toleranciju frustativnih situacija, zatim naznačeniju sklonost agresivnim ispadima, povišenu napetost, konfliknost, usmjerenost na sebe, u smislu sebičnosti, osjeċaj neprijatnosti u postojanju, naprosto nisko samopoštovanje, kao i nisku preosjetljivost na kritike koje dolaze od strane spoljašnjeg svijeta, uz propratni osjeċaj manje vrijednosti. Ali, uporedo s osjeċajem manje vrijednosti, kod istih zavisnika dvoslojno postoji i kompenzatorni osjeċaj precijenjene vlastite važnosti, osjeċaj superiornosti, praċen grandomanskim sanjarenjima.
Droge nesumnjivo pomažu u održavanju sadržaja zavisničkih psihopatoloških odbrana, omoguċujuċi mu ugodnosti u imaginarnom životu, u prostorima fantazijskog isjeljenja, u kojima je on svom na svome.
Ondje, gdje nesvjesne odbrane zavisničkog psihizma zataje, droge i drogiranje, barem na kratko, uspijevaju.
Ali, za uspostavljenu psihičku ravnotežu zavisnik plaċa previsoku cijenu, i u nagodbi drogiranja sa životom koji nemilosrdno uzima mjeru svakom živom stvoru, on svakako gubi bitku.
Činjenica jested a znatan broj zavisnika i nakon uspješno uspostavljene apstinencije od sredstava zavisnosti, ispoljava znake psihički i socijalno poremeċenog funkcionisanaj i otežanog prilagođavanja na svijet oko sebe. Zavisnici su zapravo jedan dio urbane mladeži, koji svoje društvene i duševne poremeċaje “liječe” drogama.
Naime, droge su psihoaktivne supstance koje mijenjaju način doživljaja sebe i stvarnosti, skladno čemu popravljaju manjkavost psihizma kod tih osoba. Tako se mnogi tupi i prazni ljudi pod djelovanjem droga osjeċaju stvarno i živo, dok depresivne osobe droge uzimaju kao antidepresive koji ih oslobađaju napetosti, a zakočene i plahe osobe droge lišavaju unutrašnjih kočnica i strahova. Psihopatama, sociopatama (društveno neprilagođenim osobama) i agresivnim naravima sklonim hazardnom Životnom stilu, droge pružaju žuđeni osjeċaj nadmoċnosti, razgaljenosti, osjeċaj brzog, dinamičnog, nepromišljenog i destruktivnog života, neoptereċenog pritiscima spoljašnjih društvenih normi.
Zavisnici su tek u manjem broju psihološki i društveno normalne osobe koje pored toga učestalo uzimaju droge. Zapravo, veċinu zavisnika čine osobe s poremeċenim duševnim i društvenim funkcionisanjem i kod njih je drogiranje svojevrsni izopačeni oblik “smoliječenja”.
Mladi se ljudi ne bi ni odvažili isprobavati ilegalne droge da u sebi veċ unaprijed nemaju barem psihopatske karakterne crte, ako ne i cijelu osobnost karakterno izopačenu na psihopatski način. No, da im droge nisu dostupne, njihova bi psihička neuravnoteženost ostala skrivena i ne bi joj se dalo maha.
Ovako, droga iznosi na površinu ono najgore u zavisniku koji se drogiranjem počinje otuđivati od svoje porodice, škole i prijatelja, i sve više vremena provoditi u društvu devijanata zajednice toksikomana. Biografija mnogih zavissnika ispunjena je psihijatrijskim vidljivim devijacijama još od djetinjstva, ali svejedno droga ima važnu ulogu u psihičkom i socijalnom slomu tih osoba.
U poređenju sa opštom populacijom, zavisnici u psihološkom profile imaju nižu toleranciju frustativnih situacija, zatim naznačeniju sklonost agresivnim ispadima, povišenu napetost, konfliknost, usmjerenost na sebe, u smislu sebičnosti, osjeċaj neprijatnosti u postojanju, naprosto nisko samopoštovanje, kao i nisku preosjetljivost na kritike koje dolaze od strane spoljašnjeg svijeta, uz propratni osjeċaj manje vrijednosti. Ali, uporedo s osjeċajem manje vrijednosti, kod istih zavisnika dvoslojno postoji i kompenzatorni osjeċaj precijenjene vlastite važnosti, osjeċaj superiornosti, praċen grandomanskim sanjarenjima.
Droge nesumnjivo pomažu u održavanju sadržaja zavisničkih psihopatoloških odbrana, omoguċujuċi mu ugodnosti u imaginarnom životu, u prostorima fantazijskog isjeljenja, u kojima je on svom na svome.
Ondje, gdje nesvjesne odbrane zavisničkog psihizma zataje, droge i drogiranje, barem na kratko, uspijevaju.
Ali, za uspostavljenu psihičku ravnotežu zavisnik plaċa previsoku cijenu, i u nagodbi drogiranja sa životom koji nemilosrdno uzima mjeru svakom živom stvoru, on svakako gubi bitku.
Činjenica jested a znatan broj zavisnika i nakon uspješno uspostavljene apstinencije od sredstava zavisnosti, ispoljava znake psihički i socijalno poremeċenog funkcionisanaj i otežanog prilagođavanja na svijet oko sebe. Zavisnici su zapravo jedan dio urbane mladeži, koji svoje društvene i duševne poremeċaje “liječe” drogama.
Naime, droge su psihoaktivne supstance koje mijenjaju način doživljaja sebe i stvarnosti, skladno čemu popravljaju manjkavost psihizma kod tih osoba. Tako se mnogi tupi i prazni ljudi pod djelovanjem droga osjeċaju stvarno i živo, dok depresivne osobe droge uzimaju kao antidepresive koji ih oslobađaju napetosti, a zakočene i plahe osobe droge lišavaju unutrašnjih kočnica i strahova. Psihopatama, sociopatama (društveno neprilagođenim osobama) i agresivnim naravima sklonim hazardnom Životnom stilu, droge pružaju žuđeni osjeċaj nadmoċnosti, razgaljenosti, osjeċaj brzog, dinamičnog, nepromišljenog i destruktivnog života, neoptereċenog pritiscima spoljašnjih društvenih normi.
Re: PUT OPORAVKA
Samo napiši izvor teksta, molim te. Na kraju postova.
Re: PUT OPORAVKA
PUT OPORAVKA
ANONIMNIH NARKOMANA
Dr. Robert Torre
Stranice idu redom. Moj komentar je da knjiga pokriva pricu o svim zavisnostima...Nastavice se(prekucavam text).
ANONIMNIH NARKOMANA
Dr. Robert Torre
Stranice idu redom. Moj komentar je da knjiga pokriva pricu o svim zavisnostima...Nastavice se(prekucavam text).