Jos jedna ispovijest u nizu

[Probisvijet]

Dugo mi je trebalo da se odlucim na ovo. Pa da pocnem.
Roden sam i odrastao u provinciji gdje droge bas i nema na svakom koraku. Odgajan sam dosta liberalno i valjda to je razlog mog eksperimentiranja od malih nogu.
Do 13-e godine sam bio uzoran djecak, odlican ucenik, isao na drzavna takmicenja, igrao nogomet u prvoj postavi i prisustvovao na raznim medunarodnim turnirima. Bas nisam mogao biti bolji.
Dok u meni nije nesto proradilo u 13-oj, tad sam zapalio prvu cigaretu, alkohol i travu. Sve cesci izlazci i druzenja dovela su me do toga da sa dop prvi put vidio sa 14 a nisam smio ga probati mada je moj najbolji prijatelj pusio na foliju preda mnom. Svoju nevinost sa horsom izgubio sam u 16-oj, valjda kada sam skupio hrabrosti. Vukao sam na nos i pusio nikad se radio u venu, jedno godinu dana. Nisam osjetio fizicku ovisnost jer nisam zaglibio dosta. Onda sam sa 16 i pocetkom 17 upoznao sa sa Gosp. Speedom i ekserima, definitivno kombinacija koja mi je obiljezila drugi i treci razred srednje skole. Mnogo sam izlazio i rokao se, dosao do te mjere da sam bio hodajuci kostur. U 17-oj godini mi je najbolji prijatelj poginuo i to je bilo prvi put da sam osjetio pravu bol (to je onaj prijatelj kojeg sa gledao kako pusi dop). Isao sam na selo na jednom ljetnjem raspustu da se skinem sa spida i eksera i odlucio da promjenim zivot. Tad sam osjetio one amfetaminske psihoze zbog kojih sam prvi put uzimao antidepresive (lagao sam svojima da imam psihicke probleme, depresiju jer mi je pradeda imao sch pa valjda se dio gena provukao i do mene). Uspjesno sam se toga rijesio, okrenuo se skoli i nasao curu. Ta cura mi je dosta pomogla. Na pocetku veze mi je dopustala da vucem spid i eksere (da, eksere sam mrvio i mjesao sa spidom jer je bila najbolja kombinacija) ali sve manje. Zadnji put sam ih uzeo za novu godinu 2008. i to dosta da sam povracao, sto mi se rijetko desavalo. Sa njom sam kasnije izgradio vezu i nije mi dopustala nista. Da bih ponovo se vratio na dop u cetvrtom razredu ali to nije bilo nista opasno par puta sedmicno i tako skoro godinu. Ona nije znala. Na koncu cetvrtog sam prestao i ponovo se vratio terapiji antidepresivima. Izasao ciste psihe i da ne moze biti bolje. Tad sam i prekinuo curom okrenuo se sebi i nastavio sa obavezama. Od toga je proslo 5 godina, imao sam krize koje sam rjesavao benzodiazepinima, antidepresivima i na kraju antipsihoticima. Sve 5, funkcioniram sa narusenom psihom dosta bolje od vrsnjaka, promijenio mjesto zivljenja i dosao u red.
No, mozda prije pola godine sam naletio na dilera, koji mi je nabavljao travu jos u osnovnoj, jer smo u istom gradu. Dop je dosta skup i prljav ovdje gdje se nalazim ali zato morfij kojeg on nabavlja je jeftin i vec pola godine se mucim sa njim. Imam krize, bolove u kostima kad ga nema. Upravo sam uzeo par stotina mg i osjecam se opusteno. Ne mogu vjerovati da sam se ponovo navukao i ovo sto radim.
Kako vise razmisljam sve vise vjerujem u onu: "Jednom dzaner, uvijek dzaner".
Dosta mi je trebalo hrabrosti da vam se otvorim. Za moje probleme ne zna skoro niko jer kako kazu da su narkomani najbolji lazovi i prikrivaci.

[sanela]

Probisvijet, dobrodoša na forum.
Istina je da treba velika hrabrost da se govori o sebi, da se suoči sa samim sobom i napiše šta zaista misliš i šta se dešava u tebi i s tobom. Svaka čast na hrabrosti!
Šta ćeš sad?
Morfin i sve prije njega je pokazatelj da se baš i ne snalaziš sam sa sobom. Drogirajući se u vrijeme odrastanja uspio si preskočiti stjecanje nekih vještina koje ti sad očigledno nedostaju. Ne znam ko ti je propisivao antidepresive, ali očigledno ti ih je davao 'nako, ne razgovarajući s tobom.
Ja bih ti predložila da potražiš nekog dobrog psihoterapeuta i da samo porazgovaraš sa njim, da mu ispričaš ovo što si napisao. Dozvoli mu da ti pomogne da pronađeš uzrok svog trenutnog pada. Diler je "samo naišao" u nekom trenutku.
Lagano se skini s morfija uz lijekove koje ti ljekar da. Nekako mi se čini da si motivisan da se izvučeš i ovaj put, čim si se ovdje javio. Neka ovo pisanje bude prvi korak.

Piši...

[Probisvijet]

Da, treba hrabrosti ali ovdje se nalaze osobe koje me najbolje kuze, svoji smo.
Lijekove za psihu sam dobivao bez da iko zna za drogiranje. Znaci krize, dijelom razorenu psihu sam prikrivao depresijom, nesanicom i anksioznoscu i dobivao sta sam prakticki htio. Za ovisnost bas i ne zna puno osoba samo one koje su mi dosta blizu, roditelji i rodbina iskljuceni.
E sad ovo sto mi se dogada ni sam kao da nisam svjestan, kao da se dogada nekom drugom jer sam bas mislio da sam gotov sa drogom za sva vremena. Tako sam lako se ponovo vratio da je to neopisivo.
Krivim sebe ali opet kao da mi je svejedno. Cudno se skroz osjecam, dio mene, onaj razumni, mi govori kako nije to u redu, da se skinem, promijenim broj i dilera vise ne cujem a onaj dio kojeg sam mislio da sam umrtvio, onaj narkomanski, uziva u svemu ovome, svakoj liniji, svakom pozivu, svakom nalazenju sa njim.
Dodatna stvar je sto mi morfij bas i ne smeta u svakodnevnim aktivnostima. Kao da je zakrpao rupu u zivotu kojeg sam vodio i vodim. Skroz sam se izolirao od drustva, nemam curu, bavim se obavezama (ne bih navodio sa cime) i dobar sam u tome.
Ali opet sam svjestan da sam prestar za to sve, da je to nezrelo sto radim, da bih trebao naci neki normalan nacin za uzivanje i opustanje.
Da ikom kazem da imam problem (sem vas) pada u vodu jer, kao sto ponavljam, nikad nisam trazio pomoc od droge. Sam se navlacio sam skidao mada sam tada jos bio balavac.
Cudne emocije prolaze kroz moje tijelo.
Ponovo sam opusten dok ovo pisem.