Smesno mi je kad neko krene da optuzuje, drzi lekcije, daje autoritativne savete, prosipa kafansku terapiju, i udara samare levo i desno. Smesno i pateticno u isto vreme. A takvi se lepe ovde sve vise i vise, procenjujuci da smo mi dobar medijum gde mogu onako ladno da istresu svoju minijaturnu kitu i smire svoje primitivne nagone.
To ce tesko da prodje ovde.
Sta li moze da se krije iza te jeftine arogancije? Jesu li to ljudi koji beznadezno traze dijalog, ali nisu u stanju da ga uspostave? Slusajuci nas, da li to oni pocinju da mrze sebe? Jesu li to obicne kukavice, koje u stvarnom zivotu nemaju muda da se bilo kome suprotstave, ali im anonimnost siri pluca, pa su puni sebe? Kakvi su to karakteri koji toleranciju prihvataju kao poraz, a izvinjenje kao katastrofu?
Neznam, sve je moguce.
Mislim, ako si zeljan nekog virtuelnog razgovora, ako hoces da te neko cuje, moraces i ti da slusas. Drzi se onda nekog jebenog reda, postuj druge i nemoj da se svadjas.
Zar je to problem ? Zar moraju pijanci i narkomani tome da vas uce?
